Zahvalnosti – Delphine de Vigan – nježna knjiga o snažnoj ženi

Pročitana u dahu! Baš me se dojmila ova jednostavna knjiga sa svojih "malih" 86 stranica čiste ljubavi i suosjećanja koja osvjetljava staračku dob života na neukrašen, ali ne i potpuno pesimističan način. Delphine de Vigan je sa svojim devetim romanom "Zahvalnosti"  još jednom pokazala da piše uzvišeno i srcem, da ljudske vrijednosti stavlja u središte radnje. Sve se vrti oko starije žene (Michele Seld)  koja ponavlja kako "ostarjeti znači naučiti gubiti". Starost sa svojim neumoljivim posljedicama pokucala je na Michkina vrata. Nekada mlada, energična, neovisna žena, urednica novina kojoj su riječi uvijek bile posao postaje ovisna o tuđoj pomoći, staračkom domu, liječnicima i logopedu koji je specijaliziran za očuvanje jezika kod starijih osoba. Jerome pokušava zaustaviti staračku senilnost vezanu za govor i gubitak riječi kod Michke, ali se i na dirljiv način veže za staricu koja bi prije smrti htjela pronaći par iz La Ferte-sous-Jouarre koji ju je tijekom okupacije spasio kao djevojčicu dok su njezini roditelji nestali u logorima smrti. Osim njega Michku, koja nema nikoga svoga, posjećuje i susjeda Marie, mlada žena koja je u djetinjstvu često tražila utočište kod nje jer je njezina majka danima bila odsutna. Marie i Jerome pojavljuju se kao pripovjedači koji svjedoče kraju ženskog života a sebe, prolazeći kroz to iskustvo, doživljavaju u drugačijem svjetlu. Tako se razvija posebna povezanost u kojoj jedna osoba gubi, a druge dvije dobivaju. Rađa se zahvalnost. Otvara se i pitanje kako čovjek može živjeti bez riječi? Knjiga me je dotakla na više načina. Jedan je svakako zato što me je vratila 14 godina unatrag kad je moja majka umrla od teške staračke demencije. Taj period života je za mene bio posebno težak i stresan, jer se moja majka doslovno preko noći od energične, organizirane i pametne žene pretvorila u preplašenu, nesuvislu i izgubljenu osobu. Nije više mogla ni minute bez tuđe pomoći. Odjednom to više nije bila ona. Drugi način na koji me je ova knjiga posebno "prodrmala" je što  se i ja približavam staračkoj dobi sve brže i brže. Često si postavljam pitanje kakva će biti moja starost. Ne zamišljam se ni trenutka kao osoba koja se ne bi mogla brinuti o sebi, koja bi možda pala na teret svoje djece ili neke ustanove. Takvu vrstu nemoći jednostavno odbijam. No ipak ću kad-tad morati naučiti gubiti. Kao i svi mi, zar ne?

Prevela: Vlatka Valentić