Voli ljude koristi se stvarima, a ne obrnuto – Joshua Fields Millburn & Ryan Nicodemus – ovo nije vodič s uputama za oduzimanje imovine

Manje je više! Mudra i stara poslovica. Živim li po njoj? I ne baš. Mogla bih bolje. Nisam osoba koja se zatrpava stvarima, ljudima, odnosima, poslovima, problemima, ali svakako bih mogla još puno toga izbaciti iz svog života. Bilo bi mi lakše. Još uvijek imam previše stvari u ormarima, imam previše cipela, kaputa, kofera, a možda i knjiga. A svakako imam i previše ljudi koji mi ne žele dobro i koji mi crpe energiju. Zato mi je ova knjiga tako dobro sjela. Kliknule smo na prvu. Oduševila me od prve stranice. Sviđa mi se što je pisana u obliku autobiografije. Dakle autori na pametuju, ne dijele savjete već pričaju svoje živote i tako nam približavaju kako su došli do trenutka spoznaje da je manje više, da materijalne stvari ne usrećuju, da posjedovanje tri kuće i tri auta nije smisao života. Uz pomoć ove knjige počinjem zamišljati život s manje stvari, manje stresa, manje smetnji, manje nezadovoljstva. Jer to je zapravo ono što nas najviše truje, onesposobljuje i umara. Vrijeme je za više vremena, smislenijih odnosa, unutarnjeg rasta i zadovoljstva. Slažete li se? Pa krenimo. U knjizi "Voli ljude, koristi se stvarima" me se posebno dojmio dio kad Joshua opisuje trenutak u kojem je shvatio da je manje više, da ga kuća i auti koje je kupio teško zarađenim novcem ne usrećuju, aistovremeno mu je brak u rasulu, a druženja s prijateljima i potrebnog mira i odmora gotovo da i nema. To je shvatio kad mu je umrla majka koju je neizmjerno volio, ali koja je bila alkoholičarka, često je patila od depresije i suživot s njom za njega je bio gotovo nemoguć. Nakon što je saznao da je preminula krenuo je na Floridu da organizira pokop, urnu i rasčisti njezine stvari i ostavštinu. Bilo mu je teško. Patio je, ali za tugu nije bilo puno vremena. Sjetila sam se svoje majčice. Bilo je to prije 14 godina. Moj otac je preminuo u siječnju te 2008. godine od posljedica naleta auta na zebri, a moja majka je već tada bila jako dementna i bila joj je potrebna pomoć. Zadnjih šest mjeseci provela je u domu gdje je i preminula. Sjećam se da je, dok je još bila živa i usprkos gotovo potpunoj demenciji, bila još uvijek jako vezana za stvari. Iz kuće nije dala ništa odnijeti, baciti, ni pospremiti. Sve je trebalo ostati na mjestu gdje je ona stavila i spremila. Bilo je tu hrpa starih predmeta, uspomena, suđa,  nepotrebnog namještaja, na tone vune (voljela je plesti), kojekakvih krema i pomada. Poštovala sam njezinu ovisnost o tim stvarima i pustila da se sve dogodi kad se treba dogoditi. Nakon što je moja majka preminula neko vrijeme sam trebala  tugovati i razmisliti o svemu, a onda sam krenula u raščišćavanje. Baš kao i Joshua. Bile su tu dvije kuće za isprazniti. Išli smo redom. Pozvala sam "ekipu za očevid" – kako ih volim zvati – koja je došla s kamionom i krenulo je čišćenje. Gotovo ništa nisam zadržala, a stan je bio pun svega. Doslovno nije bilo metra kvadratnog da nije bio zatrpan. Sve sam dala odnijeti. Zadržala sam njezine stare albume s fotografijama, neka pisma i to je to. Čak sam se riješila svog portreta u ulju koji je visio na počasnom mjestu u njihovom stanu. Možda se pitate kako sam to uspjela, ali jesam. Drugačije nije moglo biti. Kuda bih ja sa svim tim stvarima. I što vam želim reći? Mi nismo stvari, mi cijeli život nešto skupljamo, pohranjujemo, bojimo se da nam to netko ne uzme, da nas ne pokrade, a na kraju kada umremo, a svi ćemo jednog dana umrijeti to sve završi na otpadu. Dobro, namještaj nismo bacali već smo ga dali potrebitima. Isto tako i posteljinu, ručnike i suđe. Ali ništa nisam zadržala. Nije mi trebalo i ionako stalno kod kuće radim čistku i rješavam se viška stvari. Jeste li ikad razmislili koliko ste nepotrebnih stvari kupili, spremali,  da bi ih na kraju bacili? Koliko je to novaca. Mislim da bi svatko od nas za života mogao kupiti jedan manji stan, ili bolji auto, ili si priuštiti ugodna ljetovanja ili putovanja za taj novac koji smo uložili u nepotrebne stvari. O tome pišu i govore i Minimalisti. Oni se usredotočuju na stvaranje prostora za više, za ono što nas veseli, za što imamo strast i ljubav. Ne za materijalne stvari. Možemo ionako živjeti samo u jednom stanu, voziti jedan auto i hodati samo u jednim cipelama. Joshua i Ryan sada oboje žive ajmo reći "jednostavnim životom". Nije 'Dobar život nužno jednostavan, ni nužno lagan, ali sve što sada rade čine s mišlju i svrhom. Daju sve od sebe s ciljem da u svoj život ne unesu ništa što mu ne dodaje vrijednost, a sve što im uzima vrijednost iz života su izbacili. To se ne odnosi samo na stvari, već i na  posao, na odnose, hranu, izlaske. Ma na sve. Ova će vas knjiga potaknuti da preispitate i izliječite sedam temeljnih odnosa u vašim životima: one prema istini, prema sebi, novcu, vrijednostima, kreativnosti, a prije svega prema drugim ljudima. Joshua i Ryan to vješto ilustriraju pričama, poticajnim pitanjima, vježbama i zagonetkama. Tako da je ovo ujedno i interaktivna knjiga koja će vam ukloniti štetne obrasce ponašanja, a poboljšati odnose s ljudima do kojih vam je stalo. Zato je toplo preporučam.

Inače Joshua Fields Millburn i Ryan Nicodemus, poznati kao  Minimalisti, pomažu više od 20 milijuna ljudi živjeti smislene živote s manje putem svoje web stranice, knjiga, podcasta i filmova. Predstavljeni su u časopisima The New York Times, The New Yorker, The Wall Street Journal i Time, a govorili su i na Harvardu, u  Appleu i u Googleu. Podcast "Minimalists" često je "broj 1" podcast na Apple Podcastima, a njihove dokumentarne filmove "Minimalizam" i "Manje je više" objavio je Netflix. Na fotki je Ryanov stan.

Na ovoj fotki je Joshuina spavaća i radna soba