Svježa voda za cvijeće – Valerie Perrin – koja ravnoteža katarze i radosti

Malo je knjiga koje, kad pročitate prvu stranicu, više ne želite ispustiti iz ruku. Eh, pa ova je jedna takva. Uz to je autorica Francuskinja, a kako volim francuske spisateljice rado s njima "otputujem" u Francusku. Dobro ispričana ljubavna priča odvela me je u jedan gradić u Burgundiji gdje je glavna junakinja Violette Toussaint, (koja nam priča svoju životnu priču u prvom licu), previše nježna, puna ljubavi, preosjetljiva stražarica vlakova, a onda i  čuvarica mjesnog groblja. Prvo upravlja barijerama vlaka, a onda i groblja - kakva zanimljiva paralela u pripovijedanju!  Ona zna svaki grob, zna svako ime, datum rođenja i datum smrti pokojnika, zna kakav je pojedina  osoba imala pogreb, tko je rodbina i tko su prijatelji, kakav je bio posljednji govor i što je umrloj osobi bilo važno. Ljudi koji pokapaju svoje najmilije i koju su u prolazu dolaze se zagrijati ili okrijepiti u Violettinu kućicu, a smijeh i suze miješaju s s kavom ili čajem koji ima ona nudi. Njezin svakodnevni život isprekidan je njihovim povjerenjem. Violette, osim što nas upoznaje sa životima sahranjenih na groblju, priča i svoju tešku i dojmljivu životnu priču punu gubitaka, tuge, očaja i nemoći, a to čini na vrlo senzualan i dojmljiv način. Koliko god se njezin život činio običan, ovaj roman je prije svega priča o životu s velikim udjelom boli, tuge, žalosti, izdaje, o kosturima u obiteljskim ormarima, nevoljama i otpornosti. Violette je siroče, a s petnaest godina smrtno se zaljubila, prebrzo udala za nepouzdanog narcisa Philippea i vrlo rano se morala nositi s ozbiljnim problemima. No ova žena unatoč poteškoćama tvrdoglavo i dalje vjeruje u sreću. Tako autorica kroz svoju junakinju stvara jedan poseban svijet pun poezije i ljudskosti. Radnja se izmjenjuje kroz prošlost i sadašnjost, pa tako iz stranice u stranicu bolje upoznajemo Violettinu egzistenciju koja ne pripada nikome, ali kroz roman autorica vrlo dobro prikazuje kako ona postaja zrelom ženom dok se osjeća nevidljivom u svijetu koji joj ništa ne duguje. Violette me nasmijala i rasplakala. Patila sam s njom, ali sam je istovremeno i shvaćala. Htjela sam vikati na nju da se spasi kao što sam htjela vikati na njezinog muža da prestane s mučenjem. No mogla sam samo nenormalnom brzinom okretati stranice. Poglavlja su uglavnom kratka, ali puna značaja. Pokušavam izbjeći spojlere, jer se veći dio priče otkriva u flashbackovima što iz stranice u stranicu povećava privlačnost za daljnje čitanje. Da, ovo je knjiga koja se ne može odložiti. Ipak, šlag na torti, osim misterija i  protjecanja godina mlade žene, su "anđeli čuvari".  Pojavljuju se usput i pomažu Violette. Zaljubila sam se u njih — posebno u Sashu, koji je prije Violette bio čuvar groblja. Tu je i nezaobilazni i tajanstveni Julien Seul (na francuskom seul znači "sam") kao i prijatelji grobari, svećenik (koji je očinska figura), pogrebnici i susjeda koja iznajmljuje sobu. Valerie Perrin otkriva svoje likove na nježan način tjerajući nas, čitatelje, da tražimo dobro u zlonamjernim i sumnjivim motivacijama - zapravo nedostacima - koje svi mi imamo. Priča sadrži toliko šarmantnih detalja i suptilnih slika, poput Violettinog stila oblačenja i uređenja kuće i vrta. Takvo što mogu samo napisati Francuzi.

I, naravno, tu su predivni  pjesnički citati koji najavljuju svako poglavlje... poput raskošnih natpisa na nadgrobnim spomenicima. U Violettu se zaista bilo lako zaljubiti. Ako vam treba štivo koje daje nadu, koje će vas potpuno zaokupiti, koje je puno važnih životnih pouka,  ne mogu dovoljno preporučiti ovu knjigu. Nije čudo što je prodana u više od milijun primjeraka, prevedena na tridesetak jezika i ni što je ekranizirana za male ekrane u obliku TV serije.

Prevela: Maja Ručević