Sto godina samoće - Gabriel García Márquez
"Sto godina samoće" - na listi mojih najdražih i najboljih knjiga ikad.
Lawrence je uvijek kritizirao rigidnu klasnu strukturu u britanskom društvu, divlju industrijalizaciju koja je uzela maha, zagovarao je toplije, dublje veze između ljudi – kao da je znao da će jednog dana jaz biti sve veći. Ali i oni koji roman nisu čitali zna da je pun - seksa. Kad se makne sa strane seks, to je sjajan roman. Govori o klasama, likovi su psihološki kompleksni, lijepo je napisan i po svemu je klasik, no sve kreće od ljubavne priče. Smješten je u Midland, u vrijeme nakon Prvog svjetskog rata. Jedno domaćinstvo rat će zauvijek promijeniti jer, kad se muž lady Constance Chatterley, mlad i zgodan Sir Clifford Chatterley vrati s fronta, on je tek sjena onog čovjeka za kojeg se udala... Jedan od najboljih romana svih vremena, po mnogima, objavljen je 1967. na španjolskom jeziku i odmah je doživio senzacionalan uspjeh i kod publike i kod kritike - prva naklada je iščezla s polica u samo nekoliko dana. Knjiga kolumbijskog novinara Gabriela Garcíe Márqueza je prevedena na 37 jezika a prodana u više od 20 milijuna primjeraka i prodaje se i dalje. Smatra se jednom od najvećih djela književnosti kao i prijelomnom knjjigom koja je, u latinoameričkoj književnosti, napravila boom a svjetsku pažnju skrenula na ovaj, književno plodan kontinent.
Na stil kojim je pisana utjecali su i europski i sjeverni modernizam te kubanski književni pokret Vanguardia. Nakon "Sto godina" uz Márqueza se veže pojam "magični realizam" iako ga je koristio u prije objavljenom "Pukovniku nema tko da piše".
Roman "Sto godina samoće" bio je i jedan od razloga zašto je Márquez dobio Nobelovu nagradu za književnost 1982. ali i niz drugih nagrada te je uvijek u prvih nekoliko najboljih knjiga ikada, a smatra se jednom od knjiga koja je najviše oblikovala svjetsku literaturu te je jedna od pet najvažnijih za hispaničku književnost. Volim ovaj roman zbog priče o neobičnih sedam generacija obitelji Buendía u (izmišljenom) gradiću Macondo. Mašta je dovedena do krajnjih stvaralačkih mogućnosti. Prepliću se i čudesno i nestvarno, usponi i padovi, ljubavi i mržnje, ratovi i mir. Knjiga je puna legendi, anegdota, privišenja i izuzetno je maštovita.
Gradić Macondo su osnovali José Arcadio Buendía i njegova žena (i prva rođakinja) Ursula Iguarán kada su napustili Riohachu i krenuli u potragu za boljim životom i novim domom. Ursula, iako je na početku knjige "samo" žena glavnog lika postaje nizom zapleta jedan je od glavnih likova romana, čiji se životni vijek proteže kroz gotovo sve generacije obitelji. Ursula nadzire obitelj, vodi kućne poslove i brine se i o José Arcadiju Buendíji ali i svim potomcima. Umire u dobi između 114. i 122. godine pa je svjedokinjom života, uspona, padova ali i propast ove, sudbinom obilježene, obitelji . U neobičnoj povijesti obitelji Buendía preklapaju se događaji iz kolumbijske i južnoameričke zamršene i krvave prošlosti: beskrajni unutarnji ratovi, mračni dijelovi i neobične proizvoljnosti.
Osjećaj izoliranosti i usamljenosti stalno je prisutan u romanu i veže se za složenu i gustu simboliku, koja fascinira i ima mnogobrojna značenja. Iz obilja dijelova postepeno se slaže zastrašujuća slika ludila nekoliko generacija obitelji Buendía, u kojoj se, u ime trajnosti života, uvijek pojavljuje ime Aureliano po prvom Buendiji. Svaka generacija u toj velikoj i nesretnoj obitelji neminovno se susreće sa smrću i svršetkom, a ipak cijela priča ostavlja utisak vječnosti.
Macondo je grad ogledala koje je José Arcadio Buendía usnuo na obali rijeke a u tim se ogledalima ogleda svijet na van i na unutra. U tome je i metafora jer je Macondo utopija. Patrijarh i osnivač José Arcadio smatra da Macondo mora biti okružen vodom i s tog otoka on stvara svijet po svojim mjerilima. Ubrzo se u grad naseljavaju ljudi, a neobični i nevjerojatni događaji uvijek zakače i Buendíje. Magija koju Márquez s nevjerojatnom lakoćom isprepleće i raspleće pokazuje kako su svi zapravo zarobljenici povijesti koja se - ponavlja. Tako je u svakoj generaciji jedan Aureliano i jedan Jose Arcadio i svaki "novi" dijeli neki dio sudbine prethodnika.
Pisan u trećem licu, kronološki i linearno Márquez poseže i za flashbackovima, vremenskim elipsama i stvara uistinu čudesnu knjigu koja, slaže se većina, treba pročitati više puta jer uvijek nam je nešto promaklo, u nekom od kutaka Maconda.
Važno je i napomenuti kako Márquez nije bezazlen pisac koji koristi samo maštu. Ova je knjiga i metaforična i kritička interpretacija povijesti Kolumbije od osnivanje nacije (Macondo) do mitologije, važnih zaokreta u povijesti - od kolonijalizma, dolaska željeznice, Rata Tisuću dana i ulaska američke korporacije te dolaska kina, automobila pa sve do masakra kojeg je počinila vojska gušeći štrajk radnika (odnos vlasti i radnika).
Ako je niste još čitali onda na posao, ako jeste čitajte još jednom. Pa i više puta. Iako je bila inspiracija mnogima, te se uporno pokušavalo privoljeti Márqueza na prodaju prava za film, nikada nije pristao.
