Pertle – Domenico Starnone – što održava brak kad je ljubav već davno isparila?

Još jedan odličan roman sam "progutala" u listopadu. Za moje čitanje ovo je bio jako plodan i dobar mjesec jer su mi u ruke dolazile tako fantastične knjige da mi nije bilo teško manje spavati, a više čitati. Ova me je priča i obuzela i nasmijala iako - nije zapravo smiješna. Priča je to o jednom braku, sasvim običnom braku u Italiji, na relaciji Napulj - Rim.

Vanda i Aldo imaju dovoljno godina da se mogu osvrnuti na svoj zajednički život koji nije bio ni najmanje idealan. Može li brak uopće biti idealan? Poznajete li takav? Uglavnom se brakovi raspadaju (u Hrvatskoj svaki treći) ili u njima partneri boluju od rutinitisa, a u mnogima trpe ili glume. Roman počinje upečatljivom rečenicom zbog svog cinično-konciznog apostrofa kojim rekapitulira čitavu povijest jednog braka: "Ako si zaboravio, poštovani gospodine, podsjetit ću te: ja sam tvoja žena. Znam da ti je nekada bilo drago zbog toga, a sada ti je najednom neugodno." Kao i kod toliko mnogih parova, odnos Vande i Alda se na kraju ugušio u rutinama. Kad Aldo upozna mlađu Lidiju, brak se napokon čini raskinutim. Aldo ostavlja Vandu koja propada i psihički i fizički. No kako to već biva, ljubavnice obično nisu "dugog vijeka", a povezanost s djecom je ipak bila jača od zanosa. Sad dolazimo do velikog pitanja - mogu li (i trebaju li) djeca spasiti učmali brak? Prošla su desetljeća od prekida, a ožiljci od starih rana kao da su zarasli - sve do dana kad se stari ožiljak odjednom bolno raspuknuo… Stil pisanja je izravan, precizan i uspoređuju ga stilom pisanja Elene Ferrante. Čak neke glasine govore da bi Domnico Starnone mogao biti Elena. Knjiga je podijeljena u tri dijela i pripovijedana je iz isto toliko perspektiva.

Priča počinje s Vandinim stajalištem, potom namsvoje viđenje braka iznosi Aldo, a u trećem dijelu njihovo dvoje djece (kao odrasli ljudi) ) iznose svoje mišljenje. Ova klasifikacija čini mi se vrlo zanimljivom i značajnom. Starnone ne zauzima ničiju stranu niti sudi. Želi da čujemo priče i poglede svih aktera. Tako ni mi, čitatelji, nemamo potrebu suditi. Nema krivca, nema žrtve, nema "ubojice". Svi su odgovorni za svoje ponašanje. Iako sam na kraju zamjerala Vandi na previše kvocanja, a Aldu na bezobzirnosti. Starnone je uspio na samo 155 stranica iznijeti ono što mnogi ne uspijevaju s puno većim djelima. I sama sam prošla jedan razvod, mnoge prevare i preljube i uvijek kažem da su na kraju najveće žrtve – djeca. Ona uvijek pate i gube. Može raskid i razvod biti najciviliziraniji, djeca uvijek izvuku kraći kraj. S druge strane, užasno je i kad rastu u domu bez ljubavi, bez topline, u kojem vladaju svađe, mržnja, bezobzirnost i tišina. Što je važno u životu, što parove drži zajedno, čak i ako je ljubav odavno prošla? Nemilosrdno iskren i istodobno izuzetno dirljiv roman o onome što brak traži od nas - i što nam daje.