Otok nestalih stabala – Elif Shafak – smokva koja je sve vidjela

Cijeli je svijet jedva čekao novi roman slavne  britansko-turske  spisateljice Elif Shafak koji se istovremeno na policama svjetskih i europskih knjižara pojavio 5. kolovoza. U toj smo privilegiji mogli uživati i svi mi, hrvatski knjigoljupci, odmah po objavljivanju. Opus Elif Shafak, najčitanije autorice na turskom jeziku broji 19 knjiga od kojih je 12 romana. Njezin jedanaesti  roman "10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu" bio je u najužem izboru za nagradu  Booker. Velika sam ljubiteljica Elifinih knjiga i fascinirana sam njezinim likom i djelom. S romanom "Otok nestalih stabala" očekivala sam čaroliju i - dobila sam čaroliju. Ima jedna posebnost u ovom posljednjem Elifinom romanu: stablo smokve je dobilo inspirativan glas. U svakom drugom poglavlju progovara upravo smokva i opisuje svijet kojeg nam Elif pokušava dočarati na svoj jedinstven način. "Smokve su senzualne, mekane, zagonetne, osjećajne, lirske, duhovne, introvertirane." Knjigu sam čitala upravo kada su smokve dozrele u našem malom morskom mjestu i svakodnevno sam brala smokve i na neki način razgovarala sa stablima smokvi svo vrijeme čitanja. Slučajnost? Nema slučajnosti.

"Voljela bih da sam mu mogla reći da su usamljenost izmislili ljudi. Stabla nikada nisu sama. Ljudi misle da znaju gdje njihovo biće završava, a tuđe počinje. Sa svojim isprepletenim korijenjem zarobljenim ispod zemlje, spojenim s gljivama i bakterijama, stabla ne gaje takve iluzije. Za nas je sve međusobno povezano."

Roman započinje zapanjujućim vriskom podužeg trajanja koji je tinejdžerka Ada, glavna junakinja, pustila na satu povijesti, a završava svečanim, ponovnim rođenjem smokve u hladnom i kišovitom Londonu. Između ta dva presudna događaja nalaze se mladi zaljubljeni ljubavnici, ona muslimanka, Turkinja, on kršćanin, Grk, koji su snažno privučeni jedno drugome iako oboje znaju da njihove obitelji neće tolerirati ni oprostiti njihovu romansu. Zbog eskalirajućeg nasilja tijekom građanskog rata 1974. godine na Cipru, oni su razdvojeni, ali kroz roman se provlači  puno više tema nego što možemo pratiti (za mene možda malo i previše) uključujući rasu, religiju, migracije, netrpeljivost prema različitima, potragu za identitetom, kao i ljubav, gubitak i tugu. Istovremeno tu su i važne poruke koje Elif želi prenijeti vezano za prirodu, njezinu međusobnu povezanost, njezino očuvanje i čovjekovo nemarno i oholo  ponašanje prema njoj. Rekla bih da je to zapravo najvažnija poruka ovog romana. Stoga je glavnu ulogu dobila stara smokva koja progovara kao živo biće koje diše mislima i osjećajima i sposobno je komunicirati s drugim stvorenjima. Spajajući elemente istine i mašte Shafakova stvara čarobni svijet koji je nemoguće ne voljeti. Dajući prednost smokvi, ali i drugim stablima te životinjama (pčelama, miševima, šišmišima, leptirima, mravima, pticama…) kao da je Elif pomalo zanemarila ljudske likove, osobito Adu, čije je djetinjstvo i odrastanje odsječeno od korijena, čije je nasljeđe zabranjeno a višegeneracijske traume ukorijenjene. Ipak je Ada ta koja objedinjuje sve teme u ovom romanu i upravo sam je zbog toga  željela bolje razumjeti. Ipak kako sam išla prema kraju knjige bio mi je sve jasniji početak romana – Adin vrisak. Priča počinje "kasnih 2010-ih godina" s Adom Kazantzakis, 16-godišnjom sjevernom Londončankom da bi nas stalno vraćala u prošlost, na Cipar. Njezina majka, Defne, umrla je 11 mjeseci ranije, ostavivši Adu i oca Kostasa shrvane gubitkom. Otac tuguje u svojoj tišini, noću ga izjeda bijeda u vrtu dok Ada sve promatra  s gornjeg prozora. Kad sestra njezine majke, Meryem, dolazi u posjet, Adaina žeđ za informacijama raste. Koju je to veliku tugu nosila njezina majka, liječeći se alkoholom i tabletama? Zašto nitko od obitelji njezine majke nije došao na pogreb? Nedostatak informacija čini  Adu nesigurnom i ranjava njezin ponos. Njezin dugi divlji krik je  prosvjed protiv svih nelogičnosti u njezinom kratkom životu. Čiju ona to cijenu plaća? Iako su u ovom romanu mnogi događaji tužni, iako prevladavaju ožalošćenost, nasilje i nesnosni nesporazumi, atmosfera je očaravajuća. Rat, ljubav i nasilje odvažno su pomiješani. Mladi ljubavnici ujedinjuju se uz nevjerojatan smijeh i s lakoćom koja dolazi tek nakon stalne prisutnosti nevolje i straha.

"Otok nestalih stabala" snažno je i zanosno djelo. Njegov svijet praznovjerja, prirodnih ljepota i grube plemenske odanosti postaje vaš svijet. Zato ga čim prije nabavite i čitajte. Knjiga vrvi dobrim citatima tako da pripremite teku i olovku:

• Tajne izrone na površinu, kao što je na kraju svakoj tajni suđeno.
• Ja sam Ficus carica, poznata kao jestiva obična smokva, iako vas uvjeravam da ništa na meni nije obično.
• Prva generacija useljenika stalno razgovara sa svojim stablima - odnosno, kad u blizini nema drugih ljudi. Povjeravaju nam se, opisuju nam svoje snove i težnje, uključujući i one koje su ostavili iza sebe, kao čuperke vune koji su zapeli za bodljikavu žicu dok su prelazili ograde.
• Duboko u duši znaju da, kad stablo smokve spasiš od oluje, spašavaš nečije sjećanje.
• Posvuda i u svima bilo je toliko mnogo boli. Samo što su je neki uspijevali sakriti, a drugi to više nisu mogli.
• Mjesta na kojima smo se rodili oblikuju naše živote, čak i kad smo daleko od njih. Pogotovo tad. Ponekad se u snu nađem u Nikoziji, stojim na poznatom suncu, sjena mi pada na stijene, poseže prema bodljikavim grmovima žućice, koje plamte cvjetovima savršenim i sjajnim kao zlatnici u bajci za odrasle.
• Tuga se smjestila na ovu kuću kao lešinar koji neće otići.
• Ljudi misle da je razlika između optimista i pesimista pitanje karaktera. Ali ja vjerujem da se sve svodi na nesposobnost da zaboraviš. Što više čuvaš stvari u sjećanju, to su tanje tvoje šanse za optimizam. I ne tvrdim da leptiri ništa ne pamte. Sigurno pamte. Trajno sjećanje pravo je prokletstvo.
• Većinu patnji stabala uzrokuju ljudi.
• Ljudsko vrijeme i vrijeme stabala nespojivi su.
• Stablo zna da je smisao života samoučenje.