Nasljedstvo – Vigdis Hjorth – još jedno norveško razračunavanje s najužom obitelji
Jedan brat i tri sestre. Bard, Bergliot, Astrid i Asa. Dvije ljetne kuće na idiličnom norveškom otočiću Oslofjorda. Kad se dogodi razdor u obitelji srednje klase, a koji na početku izgleda kao neugodno pitanje nasljeđivanja, sve se mijenja. Jer u pitanju je jedna strašna obiteljska tajna, nešto mnogo dublje i - mračnije. Ozljede najjače pogađaju ljude ako su se dogodile unutar njihova četiri zida, na mjestu koje bi trebalo biti sigurno. Kako je moguće da je jedna obitelj toliko izgubljena u svijetu osjećaja? Bard i Bergliot su se upravo zato davno odvojili od mlađih sestara i narcisoidnih roditelja, ali je iza njih ostalo puno potisnutih i neizgovorenih sukoba koji Bergliot, razvedenu ženu u četrdesetima, majku troje odrasle djece "prisiljavaju" na razmišljanje i raščišćavanje obiteljske prošlosti. Bergliot je krenula u potragu za istinom, a obiteljska napetost raste i više je nego očita. Njezin bračni spor samo je vrh ledenog brijega koji prijeteći stoji nad njom. Zatvorila je svoje unutarnje dijete u kavez sa željeznim rešetkama i vrišti od straha, zapomažući i tražeći pomoć, ali ga ni majka ni otac – oboje narcisi - ne mogu čuti. Jer poznato je da narcis ne može uspostaviti bliske i iskrene odnose i veze s drugima. Vrlo će često svoje nedostatke narcisi nadoknaditi materijalnim uspjehom i isticanjem imetka i tako je to i u ovoj obitelji. Otac pred kraj života naime svoje grizodušje pokušava zatomiti dijeljenjem stečenog bogatstva na svoje četvero djece, ali tako da kažnjava one koje je više ranio u djetinjstvu i koji su mu zbog toga u jednom trenutku okrenuli leđa. Zašto je njihova majka cijeli život negirala i gurala pod tepih ono što se dogodilo između malene Bergliot i njezinog oca? Kako je otac mogao dobiti toliko moći nad svojom obitelji? Koliko su duboke rane nanesene njegovoj najstarijoj kćeri? Zašto su dvije mlađe i favorizirane sestre bile pošteđene mnogih manipulacija i drama, dok je dvoje starije djece puno više nastradalo i bilo zakinuto za ljubav, razumijevanje, poštovanje i sigurnost? Tipično je, na žalost, ovo za roditelje narcise. Potrudili su se da se među braćom i sestrama ne razvije ljubav i bratska privrženost. Do kraja se njihov dijalog odvijao preko roditelja i tako su imali kontrolu nad djecom. Zato je otac konstantno ignorirao i zanemarivao svog sina i njegove aktivnosti, a kasnije i uspjehe i dodijelio mu ulogu crne ovce u obitelji. Odluke o nasljeđivanju samo su kap koja prelijeva čašu. Može li se uopće zaboraviti prošlost i zašto su laži toliko tvrdokorne? Dijete narcisa koje počinje osvjetljavati svoju obiteljsku tajnu i situaciju, započinje proces tugovanja mnogo prije smrti narcisoidnog roditelja pa tako smrt roditelja u ovom slučaju oca, proživljava na posve drugačiji način nego što bi ga doživjelo dijete koje je raslo u skladnoj obitelji i s roditeljima koji ga vole. Kroz ovu priču koja je autobiografska (imena su izmijenjena) svo vrijeme svjedočimo Bergliotinim napadima panike, straha i ljutnje zbog nanesenih duševnih rana i patnji koje nije u stanju na kvalitetan način iskomunicirati sa svojom majkom i sestrama. One i dalje tvrde da se ništa nije dogodilo. Da je otac bio uvijek korektan, dobar i da mu trebaju biti zahvalni na svemu što im je ostavio i da je pravedno raspodijelio nasljedstvo. Baš me jako potresla ova knjiga. Kao da sam čitala ženskog Knausgaarda u skraćenom obliku. Ali osjećaji su jednako snažni. Svo vrijeme sam osjećala patnju i ljutnju glavne junakinje koja želi istjerati istinu o svom djetinjstvu i zlostavljanju na vidjelo. Majka i dvije mlađe sestre iako znaju da je riječ o lažnoj obiteljskoj idili jednostavno ne žele prihvatiti istinu. Kao da sam čitala psihološki triler. Tu doduše nema ubojstva, ali kao da ga ima. Zar nije najveći zločin zlostavljati vlastitu djecu? Ovaj roman postao je bestseler i kontroverzna književna senzacija u Norveškoj i preveden je na 20 jezika. To me uopće ne čudi jer je knjiga fascinantna. Prepoznata je autoričina obitelj i njihovi poremećeni odnosi. Mnoge obitelji imaju slične probleme i nerazjašnjene odnose. Nije samo sadržaj taj koji me prikovao za ovaj roman, već i stil pisanja u obliku unutarnjeg dijaloga koji je izvanredan i kristalno jasno pisan, a ne nedostaje mu ni humora. Vigdis Hjorth je studirala književnost i filozofiju, autorica je dvadeset romana za djecu i odrasle. Romani su nagrađivani brojnim prestižnim književnim nagradama. Zanimljivo je i to da je Vigdisina sestra jako uvrijeđeno reagirala na iznošenje obiteljske intime i istine te je napisala svoj roman, svoju istinu koji je također bestseler u Norveškoj.
Prevela: Anja Majnarić
