Narančasta je nova crna (Mojih godinu dana u ženskom zatvoru) – Piper Kerman

Dojmila me se ova knjiga. Ispovijest je to mlade Amerikanke Piper koja je kao  djevojka, nakon uspješno završenog studija htjela doživjeti  još pokoju pustolovinu, novo životno iskustvo. Ispalo je drugačije. Napravila je nešto krajnje ilegalno poskliznuvši se na uzrečicu "zabranjeno voće je uvijek najslađe". Svoju je nepromišljenost platila osudom na 15 mjeseci zatvora. Imala je 35 godina a zatvor u koji je išla odslužiti kaznu je zloglasni Danbury, američki ženski zatvor s niskom razinom sigurnosti. Više nije Piper već je broj 11187–424 i jedna od milijuna ljudi koji upadnu u tzv "zečju rupu" američkog kaznenog sustava. U njenoj ispovijesti nema patetike, nema sažaljevanja niti ikakve naznake mržnje ili neprihvaćanja. S druge strane, ima dovoljno realnosti, humora i zabavnih djelova. Piper je veliku životnu lekciju naučila na svojoj krivoj odluci i nikada nije porekla kako nije bila svjesna što čini i da je to što čini ilegalno. Prihvatila je svoju odgovornost i krivnju. To ne znači da joj je bilo lako ili da je sve olako shvatila. Jer, dio zatvora je i ponižavajući pretres, skidanje do gola, potpuno drugačiji način života...

Piper nas kroz knjigu upoznaje s američkim zatvorskim sustavom i kako on funkcionira (u više zatvora jer osim u Danburyu bila je u Oklahoma Cityu i u čikaškom Gradskom istražnom zatvoru) upoznaje nas i s ženama s kojima je služila zatvorsku kaznu i koje su na nju ostavile snažan dojam. Upravo te žene su joj pomogle da se suoči sa svojim pogreškama darujući joj predmete za sreću, savjete ali i prihvativši je. Žene koje su s njom služile zatvor poput Allie, Pom Pom, Jae, Amy "otopile" su Piper. Prihvatila je spoznaju da mora snositi posljedice za svoja djela i da je spremna preuzeti odgovornost za svoje postupke. Piper su duboko potresle patnja i jad žena koje su je okruživale. Jer, one uglavnom nisu imale ljubav i podršku obitelji, posjete prijatelja, pisma bližnjih što je Piper imala. One su bile - zaboravljene od vansjkog svijeta. Upravo joj je to najviše pomoglo da prebrodi teške i dugotrajne dane iza rešetaka  te joj  nisu  trebale nikakve tablete, srećnonoše ili talismani kao mnogim drugim zatvorenicama. Piper lagano kritizira američki zatvorski sustav. Naravno da je osnovni problem potpuno nepoštivanje i ravnodušnost prema zarobljenicama. Komunikacija s "institucijom" je manjkava.  Zatvorima nitko ne upravlja. Sve funkcionira s minimalnim brojem osoblja. Upravljački vakuum je potpun.  Preodgoja zapravo nema. Nema adekvatne edukacije što se tiče kasnije resocijalizacije ali ni korisnih pravnih savjeta. Piper je imala sreću da si je mogla priuštiti dobrog odvjetnika, dok su ostale žene imale odvjetnike koje im je dodijelio sud. Ali, ona isto tako ističe i dobre strane zatvora u Danburyu. Naime, tamo je imala redovnu mogućnost šetnje, trčanja, vježbanja joge, rada i čitanja knjiga. Dani su joj tamo bili ispunjeni svrhom i aktivnostima. Pouka ove knjige je da svatko od nas može pogriješiti i da su svi događaji u našem životu, pa i oni najgori i najtragičniji, najbolje životne lekcije. Važno je priznati krivnju, preuzeti odgovornost i biti snažan u ostavljanju takvih događaja iza sebe. Piper je u tome u potpunosti uspjela.  

Kroz čitanje sam vrlo brzo zavoljela Piper i u mnogo situacija se preispitala kako bih ja reagirala i kako bih se postavila. Piper Kerman je danas članica odbora Udruženja ženskih zatvora. Trenutno radi i kao strateg za komunikacije neprofitnih organizacija. Živi u Brooklynu (NYC) s mužem Larryem Smithom koji je uz nju bezrezervno bio cijelo vrijeme odsluženja kazne. Knjiga je hit, nazivaju je tužnom, urnebesno smješnom ali i da izaziva bijes, ljutnju i pokoju suzu. Zanimljivo je da je Danbury otvoren 1940. kada je imao i ženski i muški odjel a tek je od 1993. samo ženski zatvor. Nalazi se na 80ak kilometara od New Yorka a zanimljivo je da su u njemu kaznu služili politički zatvorenici za vrijeme Drugog svjetskog rata: oni koji su odbili ratovati, pjesnik Robert Lowell, aktivist za ljudska prava James Peck, simpatizer nacista Robert Henry Best koji je dobio doživotni zatvor i odradio ga većinom u Danburyju ali i legendarni scenarist Ring Lardner, Jr.  kojeg je u "Lovu na vještice" strpao McCarthy pa je izbjegao u Englesku i tamo pisao pod pseudonimom. Kada je umro 2000. bio je posljednji od Holyywood 10, grupe koja se nije dala zastrašiti paranoidnim McCarthyjem. (Lardner čiji je brat poginuo kao borac u Španjolskoj napisao je scenarije za neke od najboljih filmova 40-ih i 50-ih: Žena godine, M.A.S.H.za koji je dobio Oscara, Laura, Cincinnati Kid). Dunbary je "glumio" u Sopranosima, seriji Weeds (Trava), CSI: New York, filmu "Blow>" s Johnnyjem Deppom te u "Narančasta je nova crna", seriji koja je snimljena po ovoj knjizi, snimljene su dvije sezone, a od tri Netflixove serije ova je imala najviše gledatelja.