Mačji stol - Michael Ondaatje
Za Michaela Ondaatjea su svi čuli kad je napisao "Engleskog pacijenta" za kojeg je osvojio Pulitzerovu nagradu te je snimljen uspješan film koji je pokupio sve značajnije nagrade, osvojio dva Oscara (najbolji film i režija) i ostvario veliki komercijalni uspjeh. Zato je već sam odabir romana "Mačji stol" bio sigurno i zagarantirano čitanje dobre literature.
Pripovjedač 11 godišnji dječak Michael putuje sam, bez pratnje, na velikom prekooceanskom brodu s Cejlona, gdje je rođen i gdje je odrastao zaštićen i siguran od velikog i okrutnog svijeta, prema Engleskoj preko Indijskog oceana, Arapskog mora, kroz Sueski kanal i Sredozemno more. U Londonu ga treba dočekati majka koju nije vidio tri godine i čijeg lica se nejasno sjeća. Ali, ovo nije tužna priča i nema elemente patnje ili gubitka. Naprotiv, to je vrlo emocionalan i slojevit roman o čaroliji djetinjstva s kojim se pomalo svatko od nas može poistovjetiti. Čitanjem ove divne knjige stalno vam je toplo oko srca. Podsjetio me na moje djetinjstvo i moja zapažanja svijeta odraslih u sličnim situacijama. Sjetila sam se i vlastitog puta s majkom u Njemačku i tamošnje otkrivanje svijeta kroz razna putovanja i boravka u internatu. Jer uvijek će biti neznanaca poput ovih opisanih u ovoj predivnoj knjizi na različitim "Mačjim stolovima" u svačijem životu koji će utjecati na nas i promijeniti nas. Ondaatjeova knjiga i način pripovijedanja vas upravo stoga odmah privuku i zavedu. U brodskom restoranu dječak je smješten za takozvani mačji stol (inače njemačka je fraza koja se referira na mjesto koje je najmanje važno u restoranu) u dnu blagovaonice, s ekscentričnom skupinom odraslih i s još dvojicom dječaka, Cassiusom i astmatičnim Ramadhinom za koje ga kasnije čitav život veže prijateljstvo, a čijom sestrom (Missi) se čak oženi i na kraju rastane. Putovanje traje 21 dan i za to vrijeme se dječaci sprijateljuju i otkrivaju svjetove i životne pripovijesti odraslih koji ih okružuju te ulijeću iz jedne pustolovine i neobična otkrića u drugo. Zanimaju ih i fasciniraju propali glazbenik koji zarađuje svirkama s brodskim orkestrom i podukama iz glasovira, polu Sicilijanac koji se gubi u ljubavnim dramama a koje se kreću između realnosti i izmišljotina, rezač dotrajalih brodova, botaničar specijaliziran za Sumatru i Borneo na svojem prvom putovanju u Europu, bljedunjava mjesečarka koja putuje s golubovima pismonošama, a danju drijema na palubi uz kriminalističke romane te naposljetku šutljivi krojač, a zapravo policijski istražitelj na tajnom zadatku. Noću pak dječaci prate i istražuju sudbinu brodskog zatvorenika čiji će im zločin i njegova tajna zauvijek ostati nepoznatom. Za tih 21 dan mali Michael kao da ubrzano odrasta, postaje zreo i otkriva sve surovosti i ozbiljnosti odraslih i njihovih svjetova o kojima do tada nije mogao niti sanjati.
Kažu da je ovaj roman autobiografski jer je Ondaatje rođen na Šri Lanki 1943. i baš je poput svog romanesknog alter ega s jedanaest godina emigrirao u Englesku, no unatoč brojnim autobiografskim paralelama u popratnoj bilješci romana inzistira na njegovu fikcionalnom određenju. Uvjerena sam da je priča osobna i upravo je stoga toliko privlačna i emotivna. Poticaj za priču bila su pitanja Ondaatjeove djece o tome kako je došao u Englesku. Bili su preneraženi činjenicom da s njim na brodu nisu bili njegovi roditelji. Tako je kad je počeo pisati, imao tek ideju o dječaku koji dospijeva na brod i tvrdi da je izmislio avanturu za njega. Uz Margaret Atwood i Alice Munro, Ondaatje je vjerojatno najpoznatiji i najcjenjeniji kanadski pisac današnjice. Svjetski kritičari ne suzdržavaju se pohvale kad je Ondaatje u pitanju. The Guardian ga je prozvao "jednim od najinventivnijih i književno najhrabrijih autora današnjice", a slične komplimente dobiva i od ostalih uglednih novina i kritičara engleskog govornog područja. Bez obzira na priznanje i iskustvo, Ondaatje napominje kako priznanje i iskustvo ne olakšavaju proces pisanja. "Engleski pacijent" ostao mu je najpoznatije djelo, neka vrsta zaštitnog znaka.
Izdavač: Lumen Godina izdanja: 2012
