Kopenhaška trilogija – Tove Ditlevsen – jedna od najvažnijih spisateljica 20. stoljeća

Listopad mi je započeo ovom fenomenalnom knjigom. Jedna od najboljih autobiografija koje sam pročitala. Čita se poput trilera, ostavlja bez daha i danima nakon čitanja ne izlazi iz "glave". Doslovno sam opsjednuta ovom danskom spisateljicom koja je svoj život zabilježila u tri dijela – Djetinjstvo, Mladost i Zavisnost.

U vrijeme kada je 1976. Tove Ditlevsen počinila samoubojstvo bila je jedna od najpopularnijih i najpriznatijih danskih spisateljica. U pedeset osam godina svog života imala je dvoje djece i skrbništvo nad trećim, te četiri muža. Izvukla se iz velikog siromaštva i sve u svemu objavila tridesetak knjiga – uglavnom zbirki poezije, ali i romana, memoara te priča i knjiga za djecu. Pisala je i članke za časopise te kolumne sa savjetima.

Nažalost, depresija i ovisnost pratile su Ditlevsenin život od samog početka. Njezin djed po majci bio je alkoholičar. "Pio je bocu rakije svaki dan", pričala je Ditlevsenina majka svojoj kćeri u djetinjstvu, "i unatoč svemu, stvari su bile puno bolje za nas kad se konačno pribrao i objesio." Njihova obitelj nije jedina u susjedstvu koja je tih 1920-tih imala takve probleme. Dvorište ispod zgrade u kojoj je Ditlevsen odrasla bilo je prožeto "užeglim smradom piva i urina", a još jedna djevojčica iz susjedne zgrade, Rapunzel - čiji roditelji rade u Carlsbergu, živjela je u obitelji punoj nasilja. Kroz Toveino pisanje osjeća se to siromaštvo, taj smrad, ta bijeda, jer Tove dolazi iz siromašnog radničkog miljea. I pravo je čudo da je već s deset godina pisala nevjerojatno emotivnu i zrelu poeziju. Jer žene u to vrijeme nisu pisale, a kamoli poeziju.

Photograph from AKG / TT News Agency

Tove nije bila fizički zlostavljana, ali je svoje djetinjstvo doživljavala kao tjelesnu ozljedu. "Gdje god se okreneš, naletiš na svoje djetinjstvo i ozlijediš se jer je oštro i tvrdo, a prestaje tek kad te potpuno rastavi", piše u "Mladosti". Ovi dirljivi memoari prikazuju njezin život od trenutka rođenja do ranih tridesetih, od sobe koju je dijelila s roditeljima do vlastite spisateljske radne sobe. To je život mlade žene sa samo završenom osnovnom školom koja želi pisati kako bi izbjegla sudbinu svoje majke. Međutim, poražavajuće je, a memoari upravo sugeriraju, da stjecanje vlastite sobe i postajanje uspješnim piscem ne isključuje dijeljenje sudbine majke. Tove želi biti pjesnikinja ne samo zato što želi vidjeti svoje ime tiskano na koricama knjiga, već i što shvaća da biti pjesnikinja znači imati život drugačiji od života svoje majke - pobjeći od svoje majke doslovno, a ne figurativno. Da, Tove želi pisati, ali također ne može pobjeći od želje da bude "normalna i financijski zbrinuta". Ona misli - kao i njezina majka - da su muškarci i novac neophodni za postizanje oba cilja. U slučaju njezina trećeg muža potreba je još osnovnija. On naime osigurava "civilizirani okvir oko našeg života", kuću od cigle u predgrađu izgrađenu po mjeri, sluškinju, udobnost srednje klase. Ali još važnije, kao liječnik joj može prepisati opioide poput Demerola. Takvi lijekovi daju joj "blaženstvo" i "olakšanje". Barem na početku joj omogućuju da izbjegne pritiske pokušaja da pomiri svoj spisateljski poziv sa zahtjevima braka i majčinstva, kako kaže, "podižući me do jedine razine na kojoj sam željela postojati."

Courtesy of Farrar, Straus and Giroux

Ova bitka između njezina pisanja i demona koji su je mučili trajala je do samog kraja Ditlevsenina života. Pravo je čudo da je uspjela objaviti onoliko radova koliko je objavila, i to tako kvalitetne, s obzirom na to čime se još bavila na svom životnom putu. Kako se dio trilogije koji se zove "Zavisnost" bliži kraju, možemo "osjetiti" mračni kraj njezine životne priče – knjiga je objavljena samo pet godina prije nego što je počinila samoubojstvo. Dok je jedne mračne noći lutala gradskim ulicama, Ditlevsen se našla opčinjena jarko osvijetljenim izlogom ljekarne. "Stajala sam tamo", piše, "dok je žudnja za malim bijelim pilulama, koje je bilo tako lako nabaviti, rasla u meni poput tamne tekućine."

Toveina trilogija o odrastanju i ovisnosti pokazuju osebujan stil pisanja, neobičnu živost, nevjerojatan talent za prenošenje atmosfere, mentalnih senzacija, zapanjujuću iskrenost i strahoviti kaos neriješenih sukoba i muka koje su je pratile. Moja velika preporuka za ove upečatljive memoare. U meni su ostavili duboki trag.

I na kraju, malo stihova, u nas još neprevedenih: