Kokoschkina lutka - Alfonos Cruz
Ukratko: Jako neobična knjiga.
Povremeno se pred nama pojave knjige koje su sasvim drugačije od onih na koje smo navikli; zbog teme, zapleta, likova. Problem je što postane trend pa svi pišu slične romane iako oni prvi i najbolji ostaju na pijedestalu. Ponekad se pojave neki koji uz to i kombiniraju riječ, sliku, fotografiju, crtež, a ponekad, rijetko doduše, kao ovdje, čak i knjigu u knjizi. "Kokoschkina lutka" jedna je od tih rijetkih, lijepo napisanih, neobičnih knjiga koje nas uvuku u svijet u kojem smo se mogli zateći i mi, samo da je netko špil naših karata života tako promiješao.
Isaac Dresner, židovski dječak igrao se sa svojim najboljim prijateljem Pearlmanom na ulici, kad se pojavio njemački vojnik. Drugi je svjetski rat, dječaci su na ulicama Dresdena koji će, nešto kasnije nestati u pepelu, no život malog Isaaca promijenio se upravo tada. Vojnik, zaražen ratom i bezumljem, vadi pištolj i hladnokrvno puca u dječaka Pearlmana, a Isaac, nakon što pištolj nekim čudom nije opalio i u njega, prestravljen bježi koliko ga noge nose. Meci ga, koje iz Mausera vojnik ispaljuje nisu pogodili. Kad je zamakao iz ulice u ulicu, ušao je u dućan s pticama jer je njegov otac, nekoliko godina prije, tu sagradio podrum. Ušao je u poznati podrum i tamo dva dana šutio, a samo noću bi se iskrao popiti malo vode iz pojilišta za ptice. Tako počinje knjiga „Kokoschkina lutka“. Priča je to o čudnoj povezanosti ljudi koje je sudbina spojila, kako to već biva, koji su se sasvim slučajno sreli i ostali zauvijek povezani. I svaki od njih ima svoje kofere koje vuče za sobom cijeli život.
Kako piše pisac, mladi i briljantni Portugalac Alfonso Cruz, Isaac će do smrti šepati zbog težine glave prijatelja koja je pala tog dana na njegovu čizmu. Već nakon takve rečenice jasno vam je da je ova knjiga pravi biser, a iznenađenja tu tek počinju.
Vlasnik dućana Bonifaz Vogel (na njemačkom vogel je ptica), nije baš pametan, rekli bismo da je „spor“ čovjek čija je cijela obitelj nedavno izginula kad je bomba pogodila (i) njihov stan. Isaac je Bonigazu prvo samo glas iz podruma koji ga je zamolio malo hrane, ali se s tom čudnom i šturom komunikacijom rađa jedno prijateljstvo; židovski dječak u podrumu prodavaonice ptica i veliki i zaostali Bonifaz žive“gore“ i „dolje.“ Bonifaz „glasu iz poda“ ostavlja hranu, ali ga i sluša, uči od njega, a kad dolaze kupci „glas“ mu suflira pri cjenkanju. Isaac je po mnogo čemu savjest tom Nijemcu, glas koji ovaj, neopterećen rasom, nacističkim ludilom i ratom prihvaća – Bonifaz je Nijemac, ali ne shvaća ni zašto je rat ni zašto bombe uništavaju njegov grad.
Priča o ovoj dvojici muškaraca, dječaku koji ubrzano sazrije i muškarcu koji je zapeo u djetinjstvu možda je baš zbog okolnosti rata sasvim moguća.
Možda neke privuče naslov, ali ovo nije knjiga o slikaru Oskaru Kokoschki. Njegovo se prezime doista čita "kokoška" i za one koji ne znaju, Oskar Kokoschka je bio ekspresionistički slikar, pjesnik i umjetnik. Bio je samo jedan od talentiranih, genijalnih muškaraca koji je sreo Almu Mahler i s njom imao vezu. A lutka? Pojavljuje se tek u sredini. Ali, samo malo strpljenja. Idemo po redu.
Isaac na kraju izađe iz podruma i cijeli je život povezan s Bonifazom kao i novi lik, Tsilia Kacev koja sasvim slučajno uđe u ulicu u trenutku kad ova dvojica izlaze na cestu, svaki iz svog mraka, držeći se za ruke. Na upit nekog vojnika što su jedno drugom, Isaac će reći da mu je Bonifaz otac, a Tsilia sestra. Troje usamljenika, ostavljenih i za sve druge nestalih sada su zauvijek povezani.
Sada ta knjiga, prošarana je crtežima donosi galeriju čudnih likova.
Od Isaaca saznajemo povijest njegove obitelji i kako su ga nakon smrti roditelja, Pearlmanovi, prijatelji njegovog oca i roditelji onog ubijenog dječaka posvojili. Tsilia je pak Židovka koja je počela ulaskom u djevojaštvo dobivati stigme i koja sa 16 godina bježi od kuće da se ne bi morala udati za čovjeka kojeg joj je odredio otac. Sve do susreta ispred prodavaonice ptica radila je kao sluškinja i pobjegla od pohotnog gazde, bila je model slikaru pa preko Češke doputovala do Njemačke i - srela neobičan par. Uskoro je postala treći dio te, od rata skrpane obitelji, udavši se za Isaaca iako je bio sedam godina mlađi (ali dva centimetara viši).
Život, zakrpan i sljepljen za ovo je troje ostavljenih i izgubljenih mali raj – iako Bonifaz sve teže funkcionira Isaac o njemu brine predano i vjerno, kao da mu je on doista krv. Tsilia postaje slikarica, a Isaac otvori knjižaru koju više na životu održava novac od prodaje ženinih slika nego li njegovi izdavački poduhvati. Koliko je god neobičan njihov život, s ulaskom Isaacovog kolege Omerovića (sic!) u knjižaru sve se mijenja – ovaj nudi rukopis Thomasa Manna, do sad još neizdan i svijetu nepoznat, a iza svega je, naravno, još jedna nevjerojatna priča. Jer rukopis je ukrao Mathias Popa, nepoznat pisac koji piše zanimljive knjige koje, nekako i nikako da dođu do čitatelja. Mathias ima i neke veze s Tsiliom (što mi znamo, ali nije važno za priču), ali daleko više s obitelji Varga i njihovom čudnom glavom, milijunašem Zsigmondom Vargom koji želi izvagati ljudsku dušu. (Nota bene, nikada nije došao do onih famoznih 22 grama). Počinje preklapanje likova, svatko ima neku vezu s nekim i kroz priču o hiru Oskara Kokoschke na scenu ulazi i obitelji Varga.
Životi svih tih ljudi isprepleteni su na takve nevjerojatne načine da vam zastane dah i uhvatite se u nekom poluosmijehu, kimajući glavom jer, da, tako je to u životu. Odmah pomislite, „srećom, ne i mom.“ I tu ćemo se zaustaviti jer ovu knjigu morate pročitati, a volite li zapisivati lijepe rečenice i citate, naoružajte se olovkom i papirom. Trebat će vam.
Roman "Kokoschkina lutka" simbol je i metafora prijateljstva, priča kako su odnos s drugim ljudima važni za nas, za naš identitet. Osim Isaaca, Židova koji je počeo šepati na lijevu nogu zbog sjećanja na pogibiju najboljeg prijatelja i Bonifaza Vogela, vlasnika prodavaonice ptica, Tsilije Kacev, ortodoksne Židovke s kršćanskim stigmama i Zsigmondom Vargom, tu je i glazba, jedan poraženi pjesnik, gitarist koji ljude gleda kao na gitaske akorde i da, slavna Kokoschkina lutka.
Knjigu vam prepuštamo da je pročitate, a ovdje ćemo vam dati priču o Almi i Oskaru i lutki i na kraju postaviti pitanje.
Istinita priča, ona o slikaru Oskaru Kokoschki jedna je od najneobičnijih priča u slikarstvu, a riječ je o njegovoj ljubavi prema Almi Mahler.
Alma Schindler, bečka ljepotica i glazbenica udala se za slavnog i 19 godina starijeg skladatelja Gustava Mahlera s kojim je dobila dvije kćeri. Posvetila se Mahleru, a svoj glazbeni talent zanemarila, osobito nakon što je rodila djecu. Nakon smrti četverogodišnje kćeri Alma je shrvana. Oporavljajući se od smrti kćeri, uletila je i izletila iz afere s mladim arhitektom Walterom Gropiusom. Kad je muž Mahler saznao za aferu svoje žene ne samo da joj je oprostio, već se počeo zanimati za njezinu glazbu i pomagati joj u karijeri. Mahler je umro i kad ga je odžalovala srela je Kokoschku. S njim je bila od 1912. do 1914., a tu će ljubav kasnije, i tako do danas, nazivati jednom od najromantičnijih priča na svijetu, iako je imala čudan kraj (i bila poprilično uvrnuta). Jer, ljubav kakvu je Oskar osjećao prema Almi nikad do sad, čak ni kod Shakespearea nije opisana. A sve se to zaista i dogodilo!
Nakon dvije godine strastvene ljubavi Alma je odbacila Oskara, a on se očajan, prijavio doborovoljno u konjicu, jer je Austro-Ugarska već ušla u Prvi svjetski rat. Bio je gadno ranjen, oporavljao se u bolnici gdje su mu dijagnosticirali „mentalnu bolest“ i tada je Oskar odlučio slikati. Kad se vratio s fronte, saznao je da se Alma udala za Waltera Gropiusa (s kojim će imati kćer koja će umrijeti od polia s 18 godina) i to ga je bacilo u ponore očaja. Dobit će Gropiusi i sina, ali će Alma mužu Gropiusu priznati kako mali nije njegov već njenog (novog) ljubavnika Franza Werfela s kojim se sprtljala dok je Gropius bio na frontu. I za Werfela će se kasnije udati. Djetešce nije preživjelo jer se rodilo s hidrocefalusom. (Pomalo žrtva svojih zaljubljivanja i svoje strasti, starost će Alma provesti u mučnom proganjanju njene mrtve djece...)
Werfele će kasnije, pred nacistima, prešvercati Varian Frey, američki novinar koji je spasio mnoge poznate i manje poznate Židove što je jedna druga neobična i fenomenalna priča.
A Oskar? Ako je za Almu ljubavna priča s Oskarom završila – za njega nje. Njemu je na pamet pala luda ideja. Kod najbolje lutkarice, izvjesne Henriette Moos, dao je napraviti lutku Alme Mahler u prirodnoj veličini. Svaki je detalj nacrtao, svaki pregib kože, boru, madež, krivinu i nakon nekog vemena i nakon stotine crteža i skica lutka je bila gotova nakon što je Henriette na njoj radila od srpnja 1918. do ožujka 1919. Ta je lutka bila njegova Alma, njegova ljubav. Nije to bila šala jer je Oskar s lutkom odlazio na vožnje kočijom i vodio „svoju Almu“ u kazalište. Naslikao je niz portreta, slika, crteža (više od 80) i na kraju mu je sve - dojadilo. Lutka je ipak samo lutka i nema ni živost ni strast koju je osjetio od „prave“ Alme i bilo je vrijeme da tu priču, ludu, neobičnu, sumanutu završi. Ludilo ljubavi pomračilo mu je vid, ali je ipak uvidio sav besmisao. Organizirao je „večer sa šampanjcem“ i naručio komorni orkestar Bečke opere, smjestio svirače u frakovima u baroknu fontanu i razbio bocu crnog vina o glavu Alme. Lutku kojoj se glava odvojila od tijela bacio je u fontanu, svi su bili mrtvi pijani i pozaspali, pa se policijska patrola prestravila kad su vidjeli leš, kako su pomislili, nage žene bez glave i prekrivene krvlju. Tako je završila, mokra, obezglavljena i u vinu i fontani namočena "Schweigsame Frau" ili "Tiha žena". Recimo i da je Henriette Moos, malo iza svog 40-og rođendana popila tablete i umrla. Do danas je lutka Alme, visoka 160 cm ostala njezino najpoznatije i najvažnije djelo jer nijedna od njenih lutki, ni crteža nije sačuvana. Kako je izgledala lutka znamo samo po nekoliko fotografija koje su ostale u Kokoschkinoj ostavštiini.
Almu Oskar nije prebolio, kao ni to što je s njim bila dva puta trudna; prvo je dijete izgubila u trudnoći, a drugo je pobacila. Oženio je tek 1941. kćer praškog pravnika, Oldu Oldrisku-Aloisie Pavlovsku, zbog prijateljstva s Masarykom dobio je češko državljanstvo, postao britanskim državljaninom 1946. a tek 1974. dobio i austrijsko, počasno. Skrasio se u Švicarskoj gdje je živio do smrti 1980. Olda je umrla 2004. Alma je nakon smrti Werfela 1945. postala kulturnom ikonom u Americi. Umrla je 1964. a pokopana je u Beču. Tek je poslije postala „metom“ pjesama, filmova, drama i knjiga. (Odličan je film režirao Ken Russel 1974. u kojem Mahlera glumi Robert Powell). Što s njenog glazbenog opusa tiče, preživjelo je samo 17 pjesama koje se i danas izvode. Njena je ostavština u nekoliko knjižnica svijeta
A knjiga? U njoj je toliko sudbina i života isprepleteno, toliko ljudi, veza, osjećaja i događaja, i to takvom brzinom da se morate uhvatiti za nešto čvrsto i pomisliti – je li to zaista u životu moguće? Moguće je. A pitanje? Mislite li da je lutka doista završila u smeću?
Cruz (rođen 1971.) pisac je, glazbenik, ilustrator i animator. Pohađao je srednju umjetničku školu António Arroio u Lisabonu i umjetnički koledž i Madeira Institut za vizualne umjetnosti. Svira u blues/roots bandu „The Soaked Lamb“ gitaru, usnu harmoniku, bendžo i ukulele. Prvi roman A Carne de Deus (Božje meso) objavio je 2008. a potom Enciclopédia da Estória Universal (Enciklopedija opće povijesti), knjigu za djecu i mlade Os Livros que Devoraram o Meu Pai (Knjige koje su proždrle moga oca.) Za knjigu A Boneca de Kokoschka“ (Kokoschkina lutka ) dobio je nagradu Europske unije za književnost 2012. godine. Napisao je i knjigu A Contradição Humana (Ljudsko proturječje, 2011.). Uskoro ponovo dolazi u Zagreb.
Sandra Veić Sukreški
