Kći kralja močvare – Karen Dionne – psihološka drama koja raskrinkava obiteljsko nasilje
Ne znam tko je ovu knjigu prvi proglasio trilerom ili krimićem jer ona to svakako nije. Na koricama hrvatskog izdanja dobro piše "psihološka drama", a ja bih još dodala - obiteljska. A takve najviše volim.
Helena Pelletier živi u Michiganu na usamljenom Gornjem poluotoku, udana je i ima dvije kćerkice – Mari i Iris. Izvrsna je lovkinja i tragačica zahvaljujući vještinama kojima ju je još kao dijete naučio njezin otac dok su živjeli u brvnari usred baruštine. Za malenu Helenu je njezin otac uvijek bio heroj - sve dok kao dvanaestogodišnjakinja nije saznala da je on opasan psihopat koji joj je oteo njezinu majku. A majka nikada nije govorila o godinama koje su prethodile Heleninim sjećanjima. Helena je nakon iznenadnog zajedničkog bijega s majkom dogovorila očevo uhićenje i on je već godinama u zatvoru s maksimalnim osiguranjem. Ali kad je Helena jednog dana na vijestima čula da je od tamo pobjegao nasilni zatvorenik, odmah je znala da je to njezin otac i da se skriva u njoj poznatoj baruštini. Helena barata vještinama da mu uđe u trag. Bit će to brutalni lov jer još uvijek nisu svi "računi" poravnani.
Meni je Kći kralja močvare prije svega složeni psihogram žene koja je odrasla u krajnje neobičnim i teškim uvjetima. Helena je djetinjstvo provela s roditeljima u brvnari bez tekuće vode, u samoći močvare ne shvaćajući da njezina majka nije dobrovoljno bila tamo, ni da je otac otmičar, silovatelj i ubojica. Mnogo joj se stvari činilo normalnim jer nije nikako mogla znati kako izgleda 'normalnost'. Ne kažnjavaju svi očevi svoje kćeri držeći ih danima u bunaru, jasno. Pa ipak, Helena retrospektivno svoje djetinjstvo vidi sretnim što je tipični stockholmski sindrom, a očevo ponašanje opravdanim, jer takav odgoj je nju itekako oblikovao. Ponosi se što je u djetinjstvu učila postavljati zamke, čitati pjesme, loviti i ubijati, i - sviđalo se to njoj ili ne - zahvalna mu je na tome. Njezina najsretnija sjećanja su ona u kojima ga je mogla učiniti ponosnim, poput sjećanja na prvu životinju koju je sama ubila. Voljela bih da je bilo više riječi o tom surovom životu u prirodi uz više detalja oko proizvodnje hrane, lijekova ili svakodnevnog života. Spominje se zamjena za kavu od korijena cikorije poznata i kod nas, protuupalni čaj od ekstrakta vrbe, loženje vatre te donošenje vode koje kronično nema.
Velik dio romana je usredotočen na Helenina sjećanja na djetinjstvo dok je lov na odbjeglog oca koji je porijeklom američki starosjedilac i ima izraženu sadističku stranu, u drugom planu. Stajalište Helenine majke, a kasnije i njezinog muža nisu spomenuti i to mi možda nedostaje za potpuniju sliku. Čak i kad Helena shvati što je otac učinio s majkom iznutra je podijeljena i rastrgana, i dalje duboko u sebi vjerujući da je otac voli. Helenu čeka veliko raščišćavanje računa. Fascinirala me je Helena i njezin pogled na svijet. Je li emocionalno zakržljala? Je li fiksirana na svog oca? Koliko se može manipulirati djetetom? Što se dalje događalo s njezinom majkom? Kako se sve to odražavalo na njezin brak i majčinstvo? Stil pisanja je jasan, izravan, bez velikih dramatiziranja i pretjeranih osjećaja. Možda je to i moja osnovna zamjerka. Nema emocija. Likovi su ostali blijedi i vrlo površni. Velik dio knjige ima veze s preživljavanjem u divljini. Ono što je dodatno intrigantno je to da su u ovom romanu na početku svakog poglavlja ispričani dijelovi manje poznate Andersenove bajke "Labuđe gnijezdo". Kao djevojčica sam obožavala Andersenove priče i bajke jer su me kao učile životu. To sam shvatila kao neku poruku ovog romana. Helena nije imala djetinjstvo poput mojeg, nije imala oca koji je bio blag i nježan, ni majku koja joj je mogla objasniti pod kojim okolnostima je rođena i zašto žive u okrutnoj divljini i punoj grubosti i borbe.
Karen Dionne je u mladosti zaista vodila 'alternativn'i život u jednoj kolibi na Gornjem poluotoku sa svojim mužem i kćerkicom. Iskustva u divljini Michigana nadahnula su je za njezin debitantski psihološki roman. Danas Karen živi s mužem u predgrađu Detroita gdje piše druge, jednako neizvjesne romane. Po knjizi je nedavno snimljen i film kojeg nestrpljivo očekujem.
Prevela: Nevena Erak Camaj
