Čudo – R. J. Palacio - Topla i dirljiva priča puna ljudskosti i nade!

"Treba biti ljubazniji no što je potrebno" glavna je poruka ove knjige. Nije dovoljno biti "samo" ljubazan. Ljubaznost treba sadržavati lijepu riječ podrške koja se daje kad je nekom potrebna, to je čin prijateljstva, smješak u prolazu i razumijevanje vrijednosti. Svijet bi tada mogao biti puno bolje mjesto! Žalosno je da još uvijek postoji toliko predrasuda prema djeci i ljudima koji su tjelesno drugačiji. Tjelesni invaliditet ne uključuje  mentalni tj. duševni invaliditet. Invaliditet nije zarazan i nikoga neće ugroziti. Svi bismo tada  trebali biti još otvoreniji  i još više prihvaćati. Postoje djevojčice i dječaci koje npr. nitko ne poziva na rođendane. Postoje posebna djeca koja žele biti dio tima, ali ne budu odabrana jer je važnije pobijediti nego njih uključiti. Djeca s posebnim potrebama nisu rijetka ili čudna, ona samo žele što i svi drugi – biti  prihvaćena! Među njima je i dječak Auggie. Mnogi od nas ne mogu pojmiti  kakvi bi mogli biti neki ljudi prema onima koji su tjelesno hendikepirani,  bilo da je riječ o nekom u invalidskim kolicima, nekom tko ne može hodati ili nekom tko od rođenja ima potpuno deformirano lice. August je mnogima bio takva osoba. Skoro svi koji bi ga prvi put vidjeli razgoračili bi oči od čuđenja i skanjivanja. Odrasli su se čak i više čudili. August  je desetogodišnji dječak koji mora živjeti s teškim  genetskim poremećajem  zbog kojeg od rođenja  ima unakaženo lice i glavu. Nakon 28 operacija zbog kojih nikad nije mogao normalno pohađati školu, s deset godina ga roditelji ipak upisuju u peti razred osnovne škole Beecher. Auggie u školu kreće s puno straha i nevjerice i boji se kako će svakodnevno biti izložen pogledima, zgražanju i komentarima svojih školskih prijatelja. Auggijeva obitelj, Pullman,  živi u New Yorku. Auggie ima stariju sestru Oliviju (Viu) i omiljenog psa Daisy. Obitelj nastoji živjeti normalnim životom uprkos svim nevoljama i liječenjima kroz koje prolaze od Augustova rođenja. Riječ je o jako složnoj obitelji, punoj ljubavi i brige jednih za druge. Dirljivi su odlomci u knjizi koji opisuju njihove dani sloge, ljubavi, podrške i razumijevanja. Auggie nema lice ni uši, ali zato ima predivnu obitelj i pregršt ljubavi. Zar to nije najvažnije na svijetu? Zar to nije najveća sreća? Na žalost to nije dovoljno za sretan i ispunjen život djeteta i mladog čovjeka u razvoju. Svatko od nas želi pripadati nekom krugu prijatelja i vršnjaka koji će ga prihvatiti, s kojima će moći djeliti svoje sretne i manje sretne trenutke i čiji će ravnopravni član postati. Priča obuhvaća prvu Auggijevu školsku godinu i ispričana je iz različitih perspektiva. Svoje viđenje situacije, po poglavljima, pričaju Auggie, njegova sestra Via, njegovi školski prijatelji i prijateljice – Jack, Justin, Summer i Miranda. Tada vidimo da priča ima i više strana i da se može sagledati iz više uglova. Nije ni Auggijevoj sestri lako, a ni prijateljima često nije jasno što se događa. Subjektivnost i objektivnost je odlično prikazana. Knjiga vrvi odličnim citatima i razmišljanjima: "Svatko na svijetu trebao bi dobiti ovacije barem jednom u životu, jer svi zajedno pobjeđujemo svijet" – Auggie „Ako možeš proći kroz više razrede osnovne škole a da nikoga ne povrijediš, zaslužio si da ti se kaže: "To, stari!" – Summer "Nemoj se previše truditi da budeš cool. To se uvijek vidi i nije cool." – Amos