Victor Hugo - pjesnik, političar, književnik i filozof koji je spasio simbol Pariza

Victor Hugo bio je možda i najutjecajnija osoba francuskog romantizma, ali ne zbog književnosti. Nije rijetkost da umjetnici sudjeluju u politici, zbog obrazovanosti, širine pogleda na stvari i promatranja svijeta oko sebe, a Hugo je bio odličan promatrač. U svijetu je poznat kao pisac dva velebna romana - "Zvonara crkve Notre-Dame" i "Jadnika", no Francuzi ga vole kao velikog pjesnika.
Ako i nisu pročitali "Jadnike", mnogi znaju za to djelo zbog musicala, i popularnost djela "Les Miserables" je neupitna i dugovječna i pokazuje koliko je Hugo zanimljiv i svjež i danas, 130 godina nakon smrti. Na žalost, na sramotu civilizacije koja i dalje dozvoljava društvene nepravde, siromaštvo, glad, a o tome je tako davno ovaj Francuz pisao. Borio se protiv društvenih nepravdi, bio je strastven aktivist za ljudska prava, zagovarao je ukidanje smrtnih presuda pa ga i danas "vade" kao argument u raspravama oko ukidanje smrtnih kazni. No, Hugo nije bio "samo" pjesnik, dramatičar i pisac, aktivist i političar. Bio je i izvanredan slikar svjestan svog talenta, ali je namjerno odabrao pero umjesto kista uvjeren da bi slike zasjenile njegove knjige. Srećom, sačuvano je preko 4000 crteža koji i danas izazivaju divljenje. Ali, ima još nešto: otkrit ćemo vam malo poznatu činjenicu - kako je Hugo spasio jedan od pariških simbola.

ZAČET SKORO U ZRAKU

Victor Marie Hugo rođen je 26. veljače 1802. u mjestu Besançon kao treći sin napoleonskog generala Josepha Leopolda Sigisberta i Sophie Trebuchet, a nakon sinova Abela i Eugenea. Kasnije će Hugo reći kako potječe od manjeg plemstva, ali to je samo salonska priča - mama je bila Bretonka, tata iz Lorrainea i nisu imali ni kapi plave krvi. Ali, bolja je priča kako je na 914 metara nadmorske visine, na planini Donon postavljen komad kamena nedaleko keltskih ruina, na kojem piše - "na ovom je mjestu začet Victor Hugo". Otac je jednom rekao kako je sina "napravio skoro u zraku", na jednom od najviših vrhova planina Vosges, tada pod Bonaparteovom Francuskom, a je li zaista na vrhovima bilo strasti Hugovih roditelja teško je reći, no kamen je tamo i danas. Victor je zamišljao da je u pitanju druga lokacija pa je ruine keltskog hrama zamijenio s rimskim hramom ljubavi, Vosges s Alpama a Donon s Mont Blancom koji je viši i svjetski poznatiji. Malo je "preradio" lokaciju kada je pričao o svom rođenju zadivljenoj publici.
Oboje roditelja imali su zanimljive živote i sudbine pa je to oduvijek malog Victora oduševljavalo. Hugova majka Sophie bila je treće od sedmoro djece koja su ostala siročad kad im je umrla majka - Sophie je imala nepunih osam godina. Njen je otac, Victorov djed većinu života proveo na morima i oceanima ploveći iz Nantesa do indijskih i afričkih luka gdje bi brod nakrcali robovima, preveo ih od jedne do druge afričke luke da brod ne plovi prazan, pa natrag u Francusku natovaren šećerom i melasom. Na jednom je putovanju obolio i umro, a tijelo je nakon brodske ceremonije bačeno u Indijski ocean. Sophie je otišla živjeti s tetom, a malom je Victoru to bila fenomenalna priča - djedove kosti leže negdje na dnu oceana. Victorov je otac Joseph bio sin trgovca drvetom i dadilje i iako je imao priliku studirati, želio je u vojsku. Za vojnika tog doba bio je nevjerojatno obrazovan. Kada je imao 22 godine upoznao je Sophie koju nije impresionirao - imao je široko i grubo lice, bio je malen, nabijen, hvalio se ljubavnicama, bitkama prepunima krvi, prozvao se Brutus i odlučio "očistiti" Bretanju. Poklali su sela i sela, vodio je egzekucije i, u skladu s tadašnjim običajima, usvojio jedno siroče. Kako se i najokorjeliji ljubavnik mora skrasiti, a Sophie se Josephu dopala, pisao joj je kada su njegove trupe otišle dalje i nakon iscrpljujućeg dopisivanja ona je na kraju pristala s bratom posjetiti upornog udvarača iako je mislila da je sa svojih 25 prestara za udaju. Nije Brutus čekao na nju, već je ljubakao druge žene, no nevjera prosca bila bi grozan skandal pa se, da se ne vrati doma osramoćena ipak udala za njega. Obitelj je ubrzo rasla, stigao je na svijet i Victor i često su se selili kako su oca premještali. Možda tu leži odgovor zašto Hugo nije volio putovati. Zapravo, drže da Hugo nije bio izgnan iz domovine za vrijeme Napoleona III. nikada se iz Francuske ne bi maknuo. Osobno i intimno zbog seljakanja u djetinjstvu Hugo jednostavno nije bio lud za putovanjima.

RAZDVAJANJE RODITELJA I INTERNAT

Živjeti u vrijeme kada je Hugo bio dječak bilo je, u najmanju ruku, burno. Stotinu godina prije nego je rođen pala je dinastija Bourbon pa je vidio i uspon i pad Prve Republike te nastanak Prvog carstva kad se Napoleon proglasio carem (Victor je imao dvije godine). Malo prije Hugovog 18. rođendana na prijestolje se vratila dinastija Bourbon. Doma je bilo zanimljivo jer je mama bila katolička rojalistica, a tata ateistički republikanac koji je Napoleona smatrao herojem. To ne čudi jer je bio visoko odlikovani časnik u Napoleonovoj vojsci i živio je za pušku, tabore, vojnički način života i Napoleona. Možda u inat raskalašenom mužu, mama je za ljubavnika odabrala generala Victora Lahorieja kojeg su pogubili 1812. zbog sumnje da je spremao urotu protiv Napoleona. Otac je skakao sa žene na ženu poput pčele s cvijeta na cvijet bez ikakvog promišljanja. Njemu je žena bila stvar, a ne partnerica. Kad je imenovan guvernerom provincije blizu Napulja i vodio tri španjolske provincije, Sophie je dojadilo seljakanje, grozan vojnički život, i muž sklon prijevarama koji joj je kidao živce i nanosio sramotu, pa su se 1803. privremeno razdvojili. Ona je odselila u Pariz kada je Victor imao 16 godina, taman nakon bitke kod Waterlooa. Brinula je za obrazovanje sina ljubimca što se vidi po ranim pjesmama u kojima dominiraju teme o kralju i vjeri ali, kako se politička atmosfera Francuske stalno mijenjala, Victor je prvo bio katolički rojalist pa pobornik republikanizma i zagovornik slobode mišljenja. Zaštitnički odnos majke bio je dvosjekli mač jer ga je za sebe previše vezala i nije joj se znao ni mogao usprotiviti. Od oca su dječaci dobili vojnički dril što je Victora užasavalo, a kada je majka odlučila odseliti otac nije dozvolio da povede dječake već ih je smjestio u internat. Victora je to jako pogodilo, ali ne zbog odvajanja od mame ili života u internatu već zbog ljupke susjede u koju se zaljubio i zbog koje je odlučio postati slavan i neovisan. U školi je bio sjajan u književnosti i matematici i dobio je pohvalu francuske Academie za pjesmu koju je poslao na natječaj. Prvu je nagradu osvojio na nacionalnom natjecanju iz poezije. Želio je pisati, a uzor mu je bio otac romantizma, izuzetno ugledan i cijenjen pisac i diplomat Francois-Rene de Chateaubriand. Obojica su bili za romantizam, obojica republikanci, obojica pisci s talentom za politiku(a obojica će biti izgnana iz domovine). Hugo je dakle čvrsto odlučio da će postati pisac i pjesnik i za razliku od mnogih drugih književnika koji su okusili neimaštinu i glad, Hugo se nije mučio osi kada je umrla 1821. majka – tad je odbio očevu financijsku pomoć i izdržao godinu dana užasnog siromaštva. Tjeran željom da se osamostali i obogati napisao je i uspio objaviti zbirku pjesama i - sve se promijenilo.

PRVA ZBIRKA PJESAMA I ODMAH LOVORIKE

U Francuskoj i danas slave Hugove pjesničke zbirke "Les Contemplations" i "La Legende des Siecles" i zbog njih ga i danas zovu najvećim francuskim pjesnikom. Francuzi vole Hugoa zbog mnogo razloga, a jedan je što je s prvom knjigom pjesama bio uspješan i zreo pjesnik, nije se "tražio" ni sazrijevao godinama već je prvo što je napisalo bilo - briljantno. Prva zbirka "Nouvelles Odes et Poesies Diverses" izašla je kad je imao samo 23 godine. Divili su mu se zbog zanosa, divnih stihova i zrelosti te je dobio mnogo hvale, slave, darova, ali, i plaću od 3000 franaka (neki navode samo 1000) od kralja Louisa XVIII. Druga zbirka "Ode i balade" koja je izašla dvije godine kasnije pokazat će da se nitko nije prevario - Hugo je zaista velik, odličan pjesnik. Sa slavom i financijskom neovisnošću Hugo je bio korak bliži snu.

LJUBAV 

Njegova djetinja ljubav, susjeda Adèle Foucher, bila je jedina žena koju je želio oženiti, ali, morao je pričekati. Mama nikako nije odobravala vezu želeći za sina ljubimca ženu iz bolje obitelji. Victor i Adèle su se čak tajno zaručili no od vjenčanja nije moglo biti ništa. Tek kad je mama umrla, Hugo je oženio Adèle 1822.. Obitelj Hugo odmah je počela rasti, i Adèle je rodila petoro djece, a čudo je da nije više jer je Hugo bio nezasitan ljubavnik. Hvalio se kako je prve bračne noći s Adèle općio devet puta. Prvog su sina Léopolda dočekali 1923. s velikim veseljem, ali je dječak ubrzo umro. Godinu kasnije rođena je kćer Léopoldine, potom Charles 1826., pa Francois-Victor 1828. i na kraju najmlađa, Adèle 1830. Ljubimica oca bila je Leopoldine čije se rođenje poklopilo s izlaskom prvog Hugovog romana "Han d'Islande". Oženjen, poznat i uspješan te financijski neovisan Hugo bi bio neizmjerno sretan da se nad njime nije nadvijala sjena. U obitelji Hugo bilo je niz slučajeva mentalnih bolesti, a Hugov brat Eugène završio je u sanatoriju. Na vjenčanju Victora i Adèle dobio je živčani slom (pretpostavlja se da je i on bio zaljubljen u Adèle) i strah da će djeca naslijediti bolest bio je ogroman.

Tri godine kasnije objavio je "Bug-Journal" (o prijateljstvu afričkog princa i francuskog časnika za vrijeme revolucije na Haitiju), a od 1829. do 1840. pet zbirki pjesama ("Les Orientales", "Les Feuilles d'automne" (Jesenje lišće), "Les Chants du crepuscule", "Les Voix interieures" i "Les Rayons et les ombres". Tim je zbirkama potvrdio, utvrdio i zacementirao svoj položaj - najbolji je lirski pjesnik svih vremena. Eto, zato ga vole Francuzi.

Oženjen, poznat i uspješan te financijski neovisan Hugo bi bio neizmjerno sretan da se nad njime nije nadvijala sjena. U obitelji Hugo bilo je niz slučajeva mentalnih bolesti, a Hugov brat Eugene završio je u sanatoriju. Na vjenčanju Victora i Adele dobio je živčani slom (pretpostavlja se da je i on bio zaljubljen u Adele). Strah da će djeca pokupiti bolest bio je velik. Danas se raspravlja kakav je bio Victorov odnos prema vjeri. Nije bio kršten a kad su se on i Adele su se željeli vjenčati u crkvi pisao je ocu kako je siguran da je kršten, ali ne zna gdje na što je otac odgovorio kako ga jesu krstili, u Italiji, ali da je problem naći dokumente. To je očevo kazivanje uvažio svećenik i par se vjenčao iako, zapravo, Hugo nije bio kršten. Kasnije zgrožen bogaćenjem crkve i indiferentnošću prema siromašnima Hugo se odalečio od crkve. Ali ne i vjere.

IZLET U KAZALIŠTE

Hugo je želio pisati i za kazalište, želio je pisati romane, želio je pisati... No, koliko god je s pjesmama bilo lako s kazalištem je išlo malo teže. Napisao je 1827. dramu "Cromwell" koja nikada nije izvedena, a poznatija je po predgovoru koji je napisao - za izvođenje u kazalištu smatrali su je - predugačkom. U uvodu Hugo savjetuje francuske pisce da se oslobode klasičnog stila teatra čime je izazvao rat između pobornika klasicizma i romantizma i ta je rasprava trajala godinama. Druga drama je došla do pozornice, ali samo jednu večer - "Amy Robsart" inspiriranu Walterom Scottom financirao je Hugov šogor. Drama "Marion Delorme" bila je prvo zabranjena i cenzurirana jer je kritizirala monarhiju, a kad je zabrana napokon skinuta 1829. Hugo se ponadao uspjehu, ali uzalud. Napokon je drama "Hernani" postigla uspjeh. Kažu da je to bio jedan od "najuspješnijih i najpotresnijih događaja francuske kazališne scene 19. stoljeća" već prve premijerne večeri kada su je gotovo odmah počeli zvati "Bitka za Hernani". Danas je djelo relativno nepoznato i pamti se kao podloga za Verdijevu operu. Izvedba predstave izazvala je žestoke sukobe između suparnika u francuskoj kulturi i društvu: klasicisti protiv romantičara, liberali protiv konformista i na kraju republikanci protiv rojalista. Hugo je romantizam gledao kao na koncept koji će osloboditi umjetnost od klasicizma kao što će liberalizam narod osloboditi od patnja pod monarhijom i diktaturom pa se ti stavovi naravno "vide" u ovom komadu. Drama je u kritikama u svim novinama osuđena na propast, ali je predviđanja iz večeri u večer demantiralo dupkom puno kazalište. Drama "Kralj uživa" zabranjena je odmah nakon premijerne večeri jer je ismijavala francusko plemstvo, ali je kao knjiga bila jako popularna. Za 14 dana napisao je uspješnu dramu "Lucrece Borgia", glavnu ulogu dobila je bivša ljubavnica Napoleona, Mademoiselle George, a jednu od sporednih uloga igrala je mlada glumica Juliette Drouet.

LJUBAVNE ZAVRZLAME

Taman kad se s poslom sve posložilo, počele su privatne drame. Hugo je kao mladić smatrao brak svetinjom. Hugova mama je smatrala da se njen sin treba i može oženiti bolje, a Adèle nije čeznula za udajom no ipak se udala za Victora. Svijet se, bilo je to jasno, mijenjao i preispitivale su sve vrijednosti, a zagovaralo slobodarstvo uma. Kako je brak tada bio isključivo poslovni dogovor i s ljubavlju imao malo veze, počelo se i na brak drugačije gledati. Koliko je god u mladosti Hugo bio konzervativan s vremenom se to promijenilo pa je imao nekoliko afera, ali, uvijek se vraćao ženi. To je ušlo u domenu normalnog ponašanja i kao u vicu kada žena mužu komentira da je "naša" ljubavnica ljepša od "njihove", tako je bilo i s Hugovima. Iako se oženio iz ljubavi, očito je ljubav splasnula, ali se nije želio rastati od žene. Konačan udarac braku zadala je Adèle u koju se zaljubio kritičar i dobar Victorov prijatelj Charles Augustin Sainte-Beuve. Adèle je odabrala kritičara i ostavila muža, a Hugo je morao priznati poraz. Godinu dana kasnije upoznao je u kazalištu glumicu Juliette koja je glumila sporenu ulogu u njegovoj drami. Nakon udvaranja mu je, nakon godinu dana, postala ljubavnicom. S njom će biti do njene smrti, 50 godina. Ona je ljubav njegova života, muza i doživotna partnerica iako se nikada neće vjenčati. No, i kasnije je Victor imao "izleta", ali se uvijek vratio Juliette.

NEZASITNI LJUBAVNIK

Francuzi inače glase kao ljubavnici pa je anegdota kako su ga jednom, dok je bio s ljubavnicom Leonie Biard uhitili zbog preljubništva, često prepričavana. Leonie su strpali u zatvor, ali ne i Hugoa jer je bio slavan pjesnik s titulom što mu je davalo imunitet. Zaveo je i Alice Ozy koja je bila zaručnica njegovog sina! Sin je naime oca zamolio za pomoć, a otac je "pomogao" tako što je - Alice zaveo. Na kraju je ostala samo s Juliette i po svemu sudeći bila je to velika ljubav bez obzira na njegove putene izlete. A tih je bilo mnogo – nakon što ga je žena molila da je ostavi na miru, u krevet je dovukao na stotine žena, a u 70-oj je udvarao 22 godišnjakinji. Navodno je s 80 obljubio jednu sluškinju. Navodno je u svom domu imao "rupe" kroz koje je gledao svoje goste kako se vole. Kad ga je žena odbijala, srećom za njega pariški bordeli su mogli utažiti njegovu seksualnu glad – jutro, podne, večer – Hugo ke bio rado viđen gost. Kad je umro bordeli su bili zatvoreni cijeli dan zbog žalovanja, a navodno su neke prostitutke svoje genitalije "odjenule" u crni krep kao znak poštovanja velikom ljubavniku.
Ispočetka je Juliette glumila, sve do drame "Marie Tudor" kad je odigrala posljednju ulogu u kazalištu. Potpuno se posvetila Victoru, bila mu tajnica i partnerica žrtvujući svoju, do tada uspješnu karijeru zbog ljubavi. Adèle je ipak ostavila Sainte-Beuvea i posvetila se djeci. Hugo je pisao drame pa je "Angelo" imao ogroman uspjeh, a "Ruy Blas" manje iako je danas smatraju jednom od njegovih najboljih drama. "Ruy Blas" je prikazan u sklopu kazališta "Theatre de la Renaissance" koje je osnovao kralj Louis Philippe, grof od Orleansa i koji je bio obožavatelj Hugovih drama. "Les Burgraves" je bila na programu samo 33 večeri i polako je gubila gledatelje jer je istovremeno igrala drama koja je privlačila više publike. To je bila i posljednja prava drama koju je napisao, kasnije samo kratku "Torquemadu", ali je ta izašla tek par godina prije nego je Hugo umro. Iako je odustao od pisanja drama nije odustao od kazališta, a esej o Shakespeareu bio je odlično prihvaćen. A onda je objavio dva romana...

DOKUMENTARISTIČKI ROMAN I "NOTRE-DAME DE PARIS"

Prvi roman za odrasle kojeg je napisao Victor Hugo bio je objavljen 1829. To je "Posljednji dani čovjeka osuđenog na smrt", kratka je dokumentarna priča o ubojici kojeg pogubljuju u Francuskoj. Kasnije će Hugo reći kako je ovaj roman preteča "Jadnika". Potom je 1831. objavio knjigu "Notre Dame", prvi pravi dugački roman koji je odmah postigao uspjeh. Ako je priča o pogubljenju čovjeka imala veliki utjecaj na Camusa, Dickensa i Dostojevskog, "Notre Dame" prevedena u svijetu kao "Zvonar crkve Notre Dame" odmah je osvojio svijet. Odmah po izlasku preveden je na sve svjetske jezike, a katedrala o kojoj je pisao postala je toliko zanimljiva da su se rijeke turista slijevale u Pariz da vide to arhitektonsko čudo. No, nisu je mogli pronaći. Zašto objasnit ćemo vam kasnije. No ono što je bilo važno je da se zbog ovog romana probudila ljubav prema predrenesansnim građevinama koje su Parižani počeli čuvati i obnavljati. Vodorige, gargoyle koji imaju sporednu ulogu u romanu, postali su simbolom Pariza, baš poput crkve. Čovjek koji je pisao stojećki, nagnut nad stolom (gol da ne padne u iskušenje da izađe iz kuće dok nezavrši roman) i tako stajao satima i pisao postao je najomiljeniji i najpopularniji pisac tadašnjeg svijeta.

"JADNICI" MIJENAJU ZAKONE

Hugo je imao namjeru napisati "veliki" roman o situaciji 1830-ih u Francuskoj, najviše o patnjama i nepravdama i tako se rodila ideja za roman "Jadnici" kojeg će završiti nakon 17 godina. Roman "Les Miserables", "Jadnici" izašao je 1862. i Hugo je sam bio uvjeren da je izvrstan. No, tko će biti izdavač? Pa, onaj koji najviše ponudi. Belgijska izdavačka kuća "Lacroix & Verboeckhoven" učinila je za ono vrijeme neobičnu stvar - napravili su marketinšku kampanju! Novinska izdanja tiskala su šest mjeseci samo prvi dio romana, "Fantine". Rasprodan je jako brzo i iako je to bio samo prvi dio, praktički prvo poglavlje, odmah je imao utjecaj na francusko društvo: problemi koje je Hugo opisao našli su se na dnevnom redu francuske Narodne skupštine! Zamislite da kod nas netko napiše roman o siromaštvu, o nezaposlenima, o lihvarima, agencijama koje utjeruju dugove, neisplaćenim plaćama i da se Sabor trgne, stavi probleme na dnevni red i riješi ih. Da, zvuči kao roman. Ali, s Hugom je bilo tako. Roman je dobio nevjerojatne pohvale i pokude, a do danas su u svijetu "Jadnici" najpoznatije djelo Victora Hugoa. Od prve ideje do objavljivanja prošlo je 30ak godina (počeo je pisati 1830-ih a završio ga je 1862.) koliko i traje radnja u knjizi. Šuškalo se tada kako je završio roman prije, ali da je 15 godina čekao da izdavač plati svotu novca koju je mislio da treba dobiti uvjeren kako je napisao remek-djelo. Izdavač "Jadnika" koje Amerikanci zovu po francuskom "Les Misérables" danas samo od te knjige zaradi u šest godina više od pola milijuna francuskih franaka.
Roman pak nije samo prikaz sudbina likova koje se isprepliću već istražuje prirodu dobra i zla, pravo i pravdu, religiju, romantičnu i obiteljsku ljubav. Tu je i povijest Francuske, zapis o arhitekturi Pariza, tu je i politika, filozofija... Za roman je plaćen tada nevjerojatnih 300 000 franaka, u današnjem novcu oko 3.8 milijuna GBP za prava na osam godina. Vratio se Lacroixu koji je digao kredit u banci za isplatu honorara taj novac – u prvih šest godina je zaradio više od šest milijuna franaka, a na tačkama su dovozili nove primjerke kako bi napunili ispražnjene police. Ali, kritika je roman pokopala - Flaubert nije pronašao "ni istinu ni veličinu" u Hugoovom romanu, a Charles Baudelaire, unatoč pozitivnim kritikama u novinama, privatno je prekorio knjigu kao "odbojnu i neprikladnu". Bez obzira na degradaciju knjige od kritičara, a Crkva je "Jadnike" stavila na Index Librorum Prohibitorum. Knjiga je stekla svoj monumentalni status jer se bavila nekim od najvećih društvenih izazova tog doba. Anegdota vezana za Huga i njegovog izdavača u Engleskoj, Hursta & Blacketta, iz 1862. navodno je bila i najkraća korespondencija u povijesti - pisac ispitivao reakciju na djelo telegramom od jednog znaka. "?." Izdavač je odgovorio s jednim "!" - knjiga bila uspješna.

Koliko je samo snimljeno televizijskih adaptacija i filmova teško je nabrojati. Musical na Broadwayu je najdugovječniji nakon "Fantoma iz opere" i "Mačaka", poznat kao "Les Mis". Prvi je puta prikazan 1985. na londonskoj pozornici. Gotovo je podjednako poznata ilustracija Cosette autora Emilea Bayarda za knjigu - danas je lik djevojčice koja mete simbol i romana i predstave. A koliko je uspješan taj musical, pokazuje i niz nagrada Tony, i to što je prevedena na više od 21 jezika i izvodi se u 42 zemlje. Likovi iz "Jadnika" su danas dio opće kulture.
Jedna od rečenica iz romana godinama je držala rekord kao najduža u književnosti jer ima 823 riječi. Doduše, rekord je srušio Joyce, u "Uliksu" ima dulja - 4000 riječi. Jedan je i od najduljih romana u povijesti književnosti.
U Kini se "Jadnici" smatraju vjerodostojnim opisom života običnih ljudi pa je prodano na milijune knjiga, a filmske verzije se često prikazuju. Recimo i da je lik Javerta napravljen po stvarnom policajcu Vidocqu, poznatom jer je u mladosti bio kriminalac da bi kasnije prešao na stranu zakona. Ostali likovi? Stvarni, napisani po tisućama siročadi, prostitutki i ljudi s dna koje je Hugo svaki dan viđao oko sebe i čija ga je sudbina mučila. Zato će se i posvetiti politici - da promijeni te tužne slike Francuske. Cijela je prva naklada romana "Les Miserables" koji je svjetlo dana ugledao u Parizu, 15. svibnja 1862. rasprodana u nekoliko sati. Roman ima pet poglavlja, dijelova: Fantine, Cosette, Marius, Idila u ulici Plumet, Epopeja u ulici Saint-Denis i Jean Valjean. Rečenica da je "Hugo najmračniji od svih velikih ozbiljnih ljudi" zaista je pristajala piscu jer je u sljedećem djelu "Čovjek koji se smije" kritizirao aristokraciju. U isto vrijeme pisali su Flaubert (https://citajknjigu.com/blog/biografije/gospodin-bovary-i-mucenik-stila-gustav-flaubert) i Zola, ali Hugo nije pisao naturalistički poput ova dvojice što je postala "nova moda". U svom posljednjem romanu "93" Victor piše o vladavini terora za vrijeme Francuske revolucije i taj manje poznat roman jako je moćan iako nije dobio dovoljno pažnje i priznanja jer Hugo tada više nije bio "in". "Jadnici" su obilježili njegovu književnu karijeru.

ORAČI MORA I LIGNJA IN VOGUE

Roman koji je objavio odmah poslije su "Orači mora" (Les Travailleurs de la Mer) koji nije opisivao naličje društva. Navikli da ih Hugo protrese, čitatelji ipak nisu bili razočarani: roman je posvetio otoku Guernsey na kojem je proveo 15 godina egzila, a opisuje čovjekove bitke s morem i strašnim stvorenjima koja žive duboko ispod površine. Otkud čudovište? Inspiraciju je dobio, kaže priča, kad je posjetio susjedni otok Sark i slušao priče lovaca na jastoge. A 1857. dok je njegov sin plivao u jednoj špilji pojavila se hobotnica i počela ga pratiti. Hugo je hobotnicu prozvao "đavolskom ribom", a riječ koju je upotrijebio za glavonošca - ne ribu - bila je pieuvre, iz lokalnog dijalekta. Hugova zvijer je bila toliko poznata da se guernseyska riječ iz knjige p još uvijek koristi na francuskom za hobotnicu, uz poulpe. Priča je to o Gilliatu, kojeg je majka dovela na Guernsey i koji poduzima misiju izvlačenja potonulog brodskog motora, želeći osvojiti srce Messa Lethierryja. Hugo slika Gilliata kao pjesnika koji je postao heroj, koji se bori s hobotnicom u blizini izmišljenog grebena Douvres. Ovdje, tijekom Gilliatovih avantura na moru, Hugo je utkao svoju ljubav prema otočanima, divljem krajoliku i Sarku. "Orači mora" su objavljeni 1866. i Parizu je donio nepoznata bića – lignje koje su postale hit. Parižane je fascinirala ta morska životinja koju su do tada smatrali tajanstvenom. Cijeli Pariz je bio pun hobotnica, šešira od hobotnice, svi su pisali parodije, skečeve, pravili šale i karikature o lignjama. Ako je i uveo lignju u modu, Hugo je težio ka nečem drugom. Potpuno i neosporno priznanje Victoru, bez obzira na popularnost, hvale i zaradu, bilo bi ga prime u francusku Akademiju. To je bila stvar prestiža i temeljila se na debelim zaslugama i Hugu je to uspjelo, ali tek iz trećeg pokušaja 1841. No, sudbine i životi uvijek su prepuni preokreta pa pred Hugom nije samo slava već i izgnanstvo.

EGZIL – JERSEY I GUERNSEY

Sve što je Hugo vidio na ulicama grada i slike bijede i siromaštva potakle su ga da se uključi u politiku kao pobornik Republike pa ga je kralj Louise Phillippe postavio za kraljevskog genealoga 1841. zbog čega je, kao Pair de France, lord, ušao u visoke odaje (to ga je i spasilo od zatvora nakon onog izleta s ljubavnicom). Zagovarao je ukidanje smrtne kazne, borio se protiv socijalnih nepravdi, zalagao za slobodu tiska i - neovisnu Poljsku. U gornji dom ušao je malo prije revolucije i osnivanja Druge Francuske republike, a kad je Louis Napoleon, Napoleon III, preuzeo vlast 1851. i donio antiparlamentarni ustav, Hugo ga je proglasio izdajicom domovine i strahu za vlastiti život, pobjegao je iz Francuske - prvo u Bruxelles, pa na Jersey, jedan od Kanalskih (anglonormandijskih) otoka koji su bili u vlasništvu vojvode od Normandije. Tamo je živio 1852. do 1855. Njegov dolazak u St. Helier 5. kolovoza 1852. izazvao je uzbuđenje, jer su mnoge političke izbjeglice boravile na otoku, pa su krenuli do rive kako bi ga pozdravili. Hugo ih je uvjerio da je došao dijeliti isto nebo, isto progonstvo i da se svi moraju voljeti. Zatim je otišao u hotel La Pomme D’Or, gdje je ostao dok nije pronašao kuću uz more, 3 Marina Terrace, Grève d’Azette, St. Clement. Ovdje je sa ženom, djecom i zetovima ostao tri godine. Njegova ljubavnica, Juliette Drouet živjela je nedaleko, uz obalu u Havre des Pasu. Obitelj Hugo nije se puno miješala s lokalnim stanovništvom, već je radila obiteljske piknike u St. Bréladeu i uživala u pogledu na more i igrama na plaži. Stanovnici Jerseyja nisu bili impresionirani književnom reputacijom koliko činjenicom da je bio vršnjak Francuske. Neki bi ga zvali "Monsieur le Duc", što ga je još više zabavljalo jer je "grof", titulu koju je nosio njegov otac, prenio na brata. Iz sobe na drugom katu imao je pogled na more, ustajao je u zoru i radio do ručka. Vježbao bi u rano poslijepodne, jahao ili bi otišao plivati. Bio je vrlo aktivan čovjek, oduševljen hodač, dok se Juliette nije voljela kupati u moru.

STIJENA – PORUKA DOMOVINI

U blizini kuće, pristupačnoj za vrijeme oseke s Dicqa, velika je stijena, Le Rocher des Proscrits, s koje se za vedrog dana vidi obala Francuske. U ovu je stijenu 1954. postavljena ploča u spomen na Hugoa. Popeo bi se na vrh ili se naslonio na grubi granit., a njegovi sinovi ili Auguste Vacquerie, njegov obožavatelj koji ga je pratio u egzilu, fotografirali bi ga samog, u mislima, okrenutog prema Francuskoj.
Kad su ga prognali i od tamo, otišao je na susjedni otok Guernsey gdje je živio u prekrasnoj kući, Hauteville, sve do 1870. Danas je kuća turistička atrakcija, a posebno je krasna orijentalna soba koju je uredio za Juliette. U egzilu je napisao poznate pamflete protiv Bonapartea "Napoleon mali" i "Povijest zločina" koji su u Francuskoj bili zabranjeni, ali su imali odjeka i utjecaja. I"Jadnike" je završio u egzilu kao i tri zbirke poezije "Les Chatiments", "Les Contemplations" i "La Legende des siecles".

FOTOGRAFIJA KAO ORUŽJE

U prvim godinama progonstva fotografija je postala zanimacija obitelji Hugo. Victor je na nju gledao kao političko sredstvo za emitiranje vlastite slike kao izgnanika. Sa sinom Charlesom i Augusteom Vacqueriejem je oformio fotografski studio u stakleniku Marine Terrace. Pozirao je na nizu fotografija na kojem je dao sliku prognanog pjesnika koji promatra voljenu Francusku sa stijena Jerseya. Svrha radionice bila je i očuvanje sjećanja na prognanike čiji su se portreti nalazili u mnogim spomenarima koji su ponekad bili ukrašeni slikama ili kolažima Charlesa Hugoa. S fotografijom su se bavili i u kući Hauteville u Guernseyju gdje je laboratorij instaliran između salona za tapiserije i radionice. Prijateljstvo i poštovanje Huga i Edmonda Bacota bilo je neporecivo i Bacotu je pripala čast da fotografira kuću. Hugo se sprijateljio i s drugim fotografima poput Etiennea Carjata ili slavnog Nadara, koji su se pobrinuli da fotografira Hugoa kao patrijarha, s bradom i sijedom kosom, i da zauvijek ostane u kolektivnom sjećanju.

HUGO - PRAVEDNIK I POVRATAK U PARIZ

Uvjerio je vladu kraljice Victorije da poštedi šest Iranaca smrtne kazne na koju su ih osudili zbog terorizma. Zbog Hugovog angažmana iz ustava Portugala i Kolumbije izbačena je smrtna kazna. Slomio je konzervativce vatrenim govorom protiv patnje i siromaštva i zalagao se za prava žena i slobodno školovanje za djecu. Zalagao se za rješavanje problema autorskih prava, osnovao je udruženje umjetnika i pisaca što je, na kraju, za rezultat imalo Bernsku konvenciju o autorskim pravima. Kada je 1859. Napoleon III. pomilovao sve političke izgnanike Victor se nije odmah vratio kući jer bi morao ublažiti stavove ili prestati objavljivati kritike i mišljenja o vladi i kralju što nije bio spreman učiniti.
Egzil je sada bio Hugov izbor. Tek nakon što je Napoleon III. pao s vlasti i proglašena Treća republika, Hugo se konačno vratio u domovinu 1870., a dočekali su ga kao nacionalnog heroja. Kandidirao se za Narodnu skupštinu i Senat, ali je izbore izgubio usprkos popularnosti. Bio je u Parizu tijekom opsade od strane pruske vojske 1870. i poznato je kako je jeo životinje koje mu je poklonio pariški zoološki vrt. Kako se opsada nastavljala, a hrana postajala sve oskudnija, u svoj je dnevniku zapisao da je bio prisiljen "jesti nepoznato".

DEMONI I NESRETNE SUDBINE HUGOVE DJECE

Hugo je imao svoje demone i strašne tuge. Nakon političkog neuspjeha, preživio je manji moždani udar, a uslijedio je niz strašnih tragedija no Victor nije pao u depresiju i umjesto da tuguje borio se za političke promjene ali, neuspješno. Kao da mu nisu oprostili što je izgubio na izborima 1872. za Narodnu skupštinu. Ali počeo je mračan niz događaja koji nikako da se zaustavi.... U braku Adèle i Victor rođeno je petoro djece: Léopold, Léopoldine, Charles, François-Victor i Adèle. Léopold je poživio samo nekoliko mjeseci. Léopoldine je imala 19 godina, udala se za Charlesa Vacquerie, i oboje su stradali na medenom mjesecu. Početkom rujna 1843. utopila se u Seini kada se brodić prevrnuo, a nju je na dno povukla teška haljina. Pokušavajući je spasiti utopio se i njen mladi muž. Victora je njena smrt shrvala, a o nesreći je saznao iz novina dok je s Juliette bio na jugu Francuske i pio kavu u kafiću. Kasnije je svoju tugu opisao u slavnoj pjesmi "À Villequier" uz nekoliko pjesama o životu i smrti svoje kćeri. Od tog udarca nikada nije oporavio. Najslavnija je pjesma "Demain, dès l'aube" (Sutra u zoru) u kojoj opisuje posjet grobu voljene kćeri. Žena Adèle će umrijeti 1868., a sin Charles 1871. s 44 godine od moždanog udara no kako je bio mentalno krhak misle da bi sigurno završio u sanatoriju. François-Victor umro je od tuberkuloze u dobi od 45 godina 1873. Teški su to udarci, no Hugo se ne predaje - i dalje zagovara političke promjene i 30. siječnja 1876. ulazi u novoosnovani Senat, no malo je učinio. Juliette će umrijeti dvije godine prije Victora koji umire 1885. Jedina je preživjela Adèle. 

ADÈLE H.- TRAGIČNA PRIČA

Postoji u psihijatriji Adèlein sindrom, "sindrom ljubavne fobije", ili "ljubavna groznica" koji je naziv dobio po najmlađoj kćeri Victora Hugoa. Adèle Hugo je bila lijepa, talentirana, odlična piijansitiica, no njen je život uvijek bio obavijen misterijom. Kad je imala 16 godina zaljubila se u 26 godišnjeg Augustea Vacqueriea, no ubrzo se odljubila, pa zaljubljivala u razne muškarce koje njezini roditelji nisu odobravali – kipara Jeana-Baptistea Clesingera koji je bio idealna prilika u odnosu na čovjeka koji će je otjerati u ludilo – poručnika Alberta Andrewa ("Bertie") Pinsona. Pinson bio je puno stariji od Adele, zgodan, ženskaroš i kockar. Upoznali su se 1854., redovito se viđali i zaprosio je lijepu Adèle, no ona ga je odbila. Kad je po naredbi 1861. premješten u London, činilo se daje ljubav snažna, nekoliko ga je puta čak posjetila u Engleskoj, ali se on ohladio. Pinson je bio poznat i po lošoj naravi, no Adèle je bila sve zaljubljenija i odlučila poći za njim u London. Majka Adèle je pristala otpratiti kćer u London, no kad su stigle Pinson je već preselio u Halifax. Adèle je krenula za njim, redovito je pisala svojoj obitelji i lagala da je udana za Pinsona, a oni su joj slali novac. Pokušavala je pronaći Pinsona: svakodnevno mu je pisala, pokušavala ga je presresti odlučna natjerati ga je voli pa ga je progonila dan i noć - maskirala se u muškarca i uhodila ga, odbijala je jesti, cijelu noć je hodala po sobi i razgovarala sama sa sobom. Kad je Piinson s postrojbom 1866. preselio na Barbados, Adele je otišla za njim, lutala ulicama i postala predmetom ismijavanja. Pinson je otišao u Englesku i oženio Catherine Edith Roxburgh dok je Adele još uvijek tragala za njim na Barbadosu. Vratila se u Francusku potpuno smetena. Otac ju je strpao u mentalnu ustanovu – imala je 41. godinu. Vjeruje se da je imala shizofrenije, a buran život mogao je pridonijeti degradaciji njezina mentalnog zdravlja: smrt sestre, neuzvraćena ljubav, smrt dva brata i pritisak koji je društvo imalo na žene u to doba. Hugo joj je ostavio pola bogatstva iako nije mogao shvatiti njenu opsjednutost s Englezom u kojeg se zaljubila i kojeg je proganjala. Adele je bila jedino dijete koje ga je nadživjelo, a osim shizofrenije patila je od halucinacija i erotomanije. Umrla je 1915. s 85 godina. François Truffaut snimio je o njenom živtu film "Priča o Adèle H.".

UNUČAD - JEDINA SREĆA

Hugo je uživao u unucima, Charlesovoj djeci Jeanne i Georgeu i u Juliette koja nije ostala zapamćena "samo" kao družica i ljubav Victora Hugoa već je ovjekovječena u kamenu jer je poslužila kao model za jedan od osam kipova na Palace de la Concorde koji simboliziraju gradove Francuske. Ona je Strasbourg. U veljači 1881. Hugo je proslavio svoj 79. rođendan. U čast ulaska u osamdesete, održana je jedna od najvećih počasti ijednom živućem piscu. Proslava je započela 25. kada je Hugu uručena vaza iz Sèvresa, tradicionalni dar za vladare, 27. je održana jedna od najvećih parada u francuskoj povijesti. Demonstranti su se protezali od Avenue d'Eylau, niz Champs-Élysées, pa sve do središta Pariza. Paradiri su marširali šest sati kako bi prošli pokraj Huga dok je sjedio na prozoru svoje kuće. Svaki centimetar i pojedinost događaja bili su za Huga; službeni vodiči čak su nosili različke kao aluziju na Cosetteinu pjesmu u "Les Miserables".

OPORUKA I KRAJ

Star i umoran, izmoren od svih tragedija umro je od posljedica upale pluća 22. svibnja 1885. s 83 godine. Nacija je oplakivala književnika i pjesnika ali i političara koji je oblikovao Treću republiku i demokraciju u Francuskoj. Više od tri milijuna ljudi došlo je na pogreb, od Trijumfalnih vrata (gdje su ga položili na odar i cijelu su mu se noć dolazili pokloniti Parižani) do Pantheona bio je špalir ljudi. Protivno njegovog želji pokopan je u kripti koju dijeli s Alexandreom Dumasom i Émileom Zolom, ali bez svećenika i bez križa. Taj su dio poslušali. Danas se raspravlja kakav je bio Victorov odnos prema vjeri. Nije bio kršten a kad su se on i Adèle željeli vjenčati u crkvi pisao je ocu kako je siguran da je kršten, ali ne zna gdje na što je otac odgovorio kako ga jesu krstili, u Italiji, ali da je problem naći dokumente. Očev j iskaz uvažio svećenik i par se vjenčao iako, zapravo, Hugo nije bio kršten.
U oporuci je napisao: "Ostavljam 50 000 franaka siromašnima. Želim da me pokopate sa siromašnima. Odbijam posmrtne govorancije bilo koje crkve. Molim za sve duše. Vjerujem u boga." Ova neobična izjava u oporuci, kao posljednje što je zapisao, objašnjava Hugove poglede na vjeru. Kao mladić bio je katolik s velikim poštovanjem prema crkvenoj hijerarhiji i autoritetu. Potom se od katolika udaljavao zbog papa i njihove politike, te postao protivnik vjere. Za egzila postaje spiritualist, kasnije je za racionalni deizam a kada su ga pitali je li katolik rekao je da je "slobodoumnik broj jedan". Prema katoličkoj crkvi osjećao je duboku antipatiju jer je bila ravnodušna prema siromaštvu i nepravdi što je, ruku na srce, u neskladu s učenjem koje propovijeda. Uz to, 740 puta je katolički tisak napao Hugoa zbog knjiga i bile su uredno na popisu zabranjenih knjiga katoličke crkve. Kada su umrli sinovi tražio je da ih se pokopa bez križa i bez svećenika a isto je zatražio i za sebe. Smatrao je da je katolička dogma stara i umiruća iako nije nikada, nikada napao samu instituciju. Vjerovao je u moć i potrebu molitve. Ukratko, vjerovao je, ali ne u crkvu, užasavao se vjerskog fanatizma i predvidio je da će kršćanstvo s vremenom nestati i institucija crkve. Ali ne i vjere.

GUERNSEY

Otok Guernsey je Hugo obožavao jer je bio mješavina engleske i francuske kulture, s liticama koje su uranjale u divlji ocean i prekrasnom prirodom. Juliette je s voljenim muškarcem pošla u egzil, na vrhu tornja Victoria i na jednom od zidova su njihovi inicijali "VH JD" a iza njihove ljubavi koja je trajala 50 godina ostalo je tisuću pisama. Kuća u kojoj su živjeli, Hauteville, zaštićena je. U njoj je namještaj koji je Hugo strastveno sakupljao, dovukao je sa sobom sanduke, sagove, ogledala, figurice ali i razne predmete koje je sakupio na šetnjama po otoku. Kuću su gradu Parizu poklonili Victorovi nasljednici Jeanne, Jean, Marguerite i Francois 1927. Sve je u njoj baš kako je Victor Hugo ostavio, kako je rekao Charles Hugo to je očeva "pjesma u nekoliko soba" (tko želi posjetiti ovaj čarobni otok: https://www.visitguernsey.com/victor-hugo).

HUGO DANAS - SLIKAR, VIZIONAR I SVETAC

Danas većina velikih francuskih gradova imaju ulicu Victora Hugoa. Manje je poznat slikarski talent Victora Hugoa koji je za života napravio više od 4000 crteža - prvo iz zabave a potom mu je sve važnije bilo slikarstvo pa je više crtao nego li pisao od 1848. do 1851., uglavnom samo na papiru i u malom mjerilu, s tamnosmeđim ili crnim tušem s malo bijele boje i jako rijetko, u boji. Crteže danas drže pretečom nadrealizma i apstraktnog ekspresionizma. Koristio bi dječje šablone, mrlje od tinte, lokve i mrlje, ugljen sa šibica i radije slikao prstima nego li olovkama ili kistovima. Dodao bi kavu, čađ, crtao lijevom rukom i bez gledanja u papir, čak i za vrijeme spiritualističkih seansi (da bi dohvatio nesvjesnu misao). Taj je koncept popularizirao, kasnije, Freud. Crteže nitko od kritičara ili stručnjaka vidio nije za Hugova života jer se plašio da bi zasjenili njegovo pisanje. Ali, prijateljima i obitelji dao bi crteže i to kao slike na ručno napravljenim razglednicama koje je slao iz egzila. Kasnije su mu se divili i Van Gogh i Delacroix i složili se: da se Hugo posvetio slikarstvu a ne književnosti, zasjenio bi sve slikare svoga doba!! Vizionar, to je Hugo svakako bio. U vrtu kuće zasadio je drvo i rekao kako će, dok drvo procvjeta, sve zemlje Europe biti ujedinjene u "Ujedinjene države Europe". Dobro, drvo je više puta cvjetalo ali se vizija Victora Hugoa svakako ostvarila. Na otoku Guernsey kip je Victora Hugoa a svake je godine "Međunarodni glazbeni festival Victor Hugo." Grad Pariz zaštitio je i njegov dom na Guernseyu i u Palace des Vosges 6 i pretvorio ih u muzeje. Kuća u Viandenu u kojoj je bio 1871. u Luxemburgu također je muzej. I da, Victor Hugo je svetac u vijetnamskoj religiji Cao Dai!!! Osim njega sveci su i Brahma, Vishna, Shiva, Konfucije, Buda i Isus, Ivana Orleanska, Napoleon I., Karl Marx, Louis Pasteur, Sun Jat-sen, Churchill i Che Guevara.

Imao je veliki utjecaj na glazbu, kao inspiracija. Hugo je najviše uživao u C.M. von Weberu i Glucku a za Weberovu "Euryanthe" čiji zbor lovaca koristi u "Jadnicima" rekao je kako je "možda najljepša glazba ikada napisana". (https://www.youtube.com/results?search_query=euryanthe%2C+huntsman+chorus ). Divio se Beethovenu i Monteverdiju, prijatelji su mu bili Berlioz i Liszt, radio je s Louiseom Bertinom kojem je napisao libretto za operu "La Esmeralda" a izvedena je samo pet puta. Više od stotinu opera temelji se na Hugovim dramama - Donizettijeva "Lucrezia Borgia", Verdijev "Rigoletto" i "Ernani" te Ponchiellijeva "La Gioconda."Neupitno je da je Hugo i danas podjednako voljen i cijenjen, u svijetu poznatiji po grbavcu i vodorigama, Cosette i Jeanu, a manje po pjesmama a u Francuskoj i po pjesmama. No, ostavština je veća I ne govorimo o 55 djela, već o borbi za ukidanjem siromaštva i, zapravo, bolji i pravedniji svijet traje i danas.

PRIČA O CRKVI KOJA JE DANAS SIMBOL PARIZA

Na kraju, šećer koji smo vam na početku obećali. U doba kada je Victor Hugo pisao roman "Notre-Dame" katedrala više nije bila - crkva. Ukazom iz 1793., kralj i kraljica su smaknuti, sva crkvena zemlja konfiscirana, objekti opljačkani i zaplijenjeni, svećenici protjerani, kipovi uništeni a crkve korištene kao skladišta hrane. Napoleon je 1799. okončao revoluciju i vratio mise u crkve, u Notre-Dameu se čak i okrunio za cara ali je crkva i dalje bila zapuštena i zaboravljena. Uskoro su Parižani zaboravili crkvu staru 600 godina, u srcu grada, jer je oko nje naraslo naselje kućeraka, divlje naselje prepuno smeća. A onda je 1831. mladi pisac objavio roman "Notre-Dame de Paris" u kojoj glavnu ulogu ima crkva s nevjerojatnom arhitekturom, vodorigama i himerama, a ne zvonar grbavac kojeg su u naslov umetnuli u engleskom prijevodu. Parižani koji su razgrabili roman osjećali su se posramljenima, a još je gore bilo što su u Pariz počeli dolaziti stranci ne bi li vidjeli tu crkvu. Prvi su se književni turisti gadno iznenadili kada su vidjeli u kakvom je stanju glavna "junakinja" omiljenog romana iako se ljepota nazirala iznad svog tog smeća. Parižani su odmah djelovali - napisali su peticiju da se zgrada obnovi, zakoni su brzo doneseni, novac nađen i počela je obnova crkve koja je trajala 25 godina. Nakon obnove zasjala je u punom sjaju, a danas je simbol, ponos Pariza i naravno, turistička meka. A vodorige? I dalje gledaju s vrhova crkve na grad tisuću svjetala. Zahvaljujući Victoru.