Košarica
Izbornik

Liječnik, skijaš, nogometaš i otac najpoznatijeg detektiva na svijetu

Liječnik, skijaš, nogometaš i otac najpoznatijeg detektiva na svijetu

On je bio kirurg i oftalmolog, svjetski putnik i borac protiv nepravde. Sportaš koji je obožavao cricket, jedan od osnivača nogometnog kluba Portsmouth i jedan od prvih skijaša. Pogađate o kome je riječ? Sljedeće asocijacije bi bile: htio je ratovati, ali je bio predebeo pa je na velikom jedrenjaku plovio do Afrike kao liječnik. Ništa? Idemo dalje. Pisao je političke pamflete i zato dobio plemićki naslov. U svim je dijelovima svijeta poznat po svom junaku. kojeg je stvorio u dosadi, čekajući pacijente. Lik junaka je složio po omiljenim profesorima, a u književnost uveo niz zanimljivih i pomalo čudnih likova. Ali samo je taj jedan lik, neobičnog i genijalnog čovjeka, obilježio njegov život i učinio ga slavnim. Ime mu je bilo Ignatius, između ostalog ali, pogodili ste, mi ga poznajemo kao sir Arthura Conana Doylea.

Kirurg, oftalmolog, skijaš i nogometaš, otac najpoznatijeg detektiva na svijetu - dr. Arthur Conan Doyle

Da se zove Ignatius to niste znali jer je svima poznat kao Sir Arthur Conan Doyle. On je čovjek koji je izmislio Sherlocka Holmesa, najpoznatijeg, da, najpoznatijeg detektiva na svijetu (oprostite gospođo Christie i monsieur Poirot). Pa ako je Sherlock neobičan detektiv, onda je i čovjek koji ga je izmislio i te kako neobičan lik. O tome svjedoči njegov foto-album u kojem je zanimljiva zbirka fotografija - Arthur skija u Alpama, vozi bicikl, vozi motor, putuje po svijetu, na Olimpijskim igrama 1908. u Londonu pomaže talijanskom trkaču da završi utrku, igra cricket u timu s J. M. Barriejem (Dječak koji je odbio odrasti). Njih su dvojica, dapače, zajedno napisali komičnu operu kad je Barrie zamolio prijatelja Doylea da mu pomogne jer je -zapeo. Prijateljevao je s Bramom Stokerom (Dracula) i Robertom Louisom Stevensonom (Otok s blagom i Doktor Jekyll i gospodin Hyde) i drži se da su razgovarali o onome što su pisali - o grofu Draculi, Hydeu i Jekyllu, Petru Panu i Otoku s blagom. Volio je sport  tadašnju novotariju,  skijanje popularizirao je u Engleskoj nakon što je skijati naučio u Davosu. Iako pišemo o književnicima, dozvolite da vam ispričamo kako je naučio skijati. Skijati su ga naučila braća Brangger, lokalni dečki koji su trenirali skijanje ali po mraku kako im se sumještani ne bi smijali. Naučili su toj svojoj vještini i Engleza Doylea pa su njih trojica bili prvi ljudi koji su prošli kroz prijevoj na visini od 2438 metara, a koji razdvaja Davos od Arosea. Doyle je i prvi Englez koji je opisao i zapisao užitak skijanja i predvidio kako će u budućnosti "na stotine Engleza dolaziti na skijanje u Švicarsku, na skijašku sezonu." Volio je i nogomet i bio vratar amaterskom nogometnom klubu danas poznatom kao Portsmouth FC. Dva puta se natjecao za parlament, ispred stranke unionista u Edinburghu 1900. pa u Border Burghsu 1906. Dobio je dosta glasova ali ga je pobijedio liberal. Ako baš želite točan omjer, Doyle je dobio 2495 glasova, a liberal Brown 3028. Dakle, na knap. Bio je borben - prijavio se on za vrijeme Burskih ratova u vojsku, ali je bio predebeo pa su ga kao vojnika odbili. Nije odustao već je volontirao za taj afrički put, brodom, kao liječnik i vratio se potresen prizorima rata.

LIJEČNIK BEZ PACIJENATA U ordinaciju nitko nije ulazio, p je nadobudni liječnik umirao od dosade i počeo pisati priče. Doduše, već je napisao stručan članak "Gelsemium as a Poison" (Jasmin kao otrov) u kojem je objasnio učinak droge na njegovo, vlastito tijelo. (Da, malo naginje na doktora Hydea). Taj je "uradak" izašao kao članak u "British Medical Journalu" 1879.  Onda je objavio "Misterij doline Sasassa" u tada poznatom časopisu. Potom je isplovio, do arktičkog kruga kao nekvalificirani kirurg. Vratio se, dobio zvanje kirurga (drugačije se tada studirala medicina), aplicirao za još jednu plovidbu, do zapadnoafričke obale na parnom brodu "Mayumba." Užasno mu je bilo zlo i shvatio je da more nije za njega. U to je vrijeme njegovom ocu bilo sve gore - imao je padavicu uz to što je bio alkoholičar pa se liječio prvo kao vanjski pacijent da bi na kraju završio u sanatoriju gdje je i umro, 1893. Arthura je bolest oca prikovala za kopno. Arthur je bio dobar s jednim ekscentričnim kolegom koji se zvao George Turnavine Budd i ovaj ga je nagovorio neka s njim, u Plymouthu, dijeli ordinaciju. Arthuru se to učinilo dobrom idejom, ali se ubrzo jako iznenadio jer ga je Budd - otpustio.

KAKO JE ROĐEN SHERLOCK S bratom Innesom preselio je u Southsea, turističko mjesto i odmaralište i počeo "ozbiljnije" pisati. Oženio se. Pisao. Imao i dalje ordinaciju koja nije nosila novac. Napisao je priču i poslao je izdavaču koja je na njegovo iznenađenje objavljena je, a on je za to plaćen. "Skica u grimizu", "A Study in Scarlet" smatra se Doyleovim prvim ozbiljnijim djelom koje je objavljeno u "Beetonovom Božićnom godišnjaku" 1887. U toj se priči prvi puta pojavljuje zanimljiv lik. Osmislio ga je po pravom, živom čovjeku, svom profesoru Josepu Bellu, a junaka je nazvao Sherlock Holmes. (Dobro, s imenom je bilo problema ali objasnit ćemo kakvih). Reakcije su bile dobre i postigao je uspjeh a Rudyard Kipling ga je odmah pitao, čestitajući Arthuru, "Je li to moj stari prijatelj, doktor Jo?". I Robert Lewis Stevenson odmah je prepoznao dr. Bella jer su obojica studirali medicinu i kao svi studenti, obožavali slavnog dr. Bella. Tko je "doktor Joe"? Joe Bell je bio odličan kirurg, znanstvenik, sjajan predavač na studiju medicine i autor mnogih znanstvenih knjiga. Bellov je pradjed bio forenzički kirurg i prvi koji je prakticirao kirurgiju na znanstvenoj razini. Predavao je diljem Europe, smatrao kako je svaki detalj u medicini važan. Naravno, krv nije voda, pa je i njegov unuk Joseph "Jo" bio izvanredan. Mogao je samo pažljivim promatranjem detalja i kombiniranjem činjenica sve shvatiti i otkriti. Bio je nadmoćne inteligencije i ogromnog znanja. Po tetovaži mornara znao bi kuda je ovaj plovio; po rukama bi znao kojom se profesijom čovjek bavi; letimičnim pogledom na lice znao bi je li taj čovjek pijanac ili ne. Ako bi mu netko lagao ovaj bi mu brzim rečenicama objasnio što je slagao, a što je istina. (Oh, baš kao Sherlock). Nikada, ali nikada nije pogriješio u dijagnozi. Čovjek je bio legenda za života. Arthur je kao i mnogi bio zadivljen i očaran profesorom ali i jedini koji ga je "prenio" na papir. Joseph Bell je postao Sherlock Holmes. I po izgledu su profesor i književni junak isti - sive oči, uzak nos, uglata brada, visoko čelo. Obojica su imali dinamičan hod te se  oko njih se uvijek vijorio dugačak kaput. Nosili su slavnu "lovačku" kapu (tzv. deerstalker). Joe je bio sportaš, pisao je pjesme i volio promatrati ptice. (i Sherlock je), mnogo je puta pomagao u policijskim istragama (da, da) čak i u onoj o Jacku Rasparaču i ako se sjećate, Bell nikada nije pogriješio. Stoga, do danas je neriješena zagonetka gdje su nestale bilješke, izvješće dr. Bella o najpoznatijem serijskom ubojici koje je nakon sedam dana predao policiji? Bell je bio oženjen i imao je sina, Sherlock se nikada nije okućio. Sherlock zna kemiju pa je "kemijski dio" Doyle posudio od drugog profesora, Sir Roberta Christisona koji je bio "majstor otrova", eksperimentirao je s drogama i znao sve o kemiji. Navodno je sam probao neke droge (eto). Kako fotografirati i kako bilježiti otiske prstiju naučio je od, tada popularnog predavača, Sir Henryja Littlejohna. Osim toga, ima tu i malo od Bellovog prijatelja, kirurga dr. Patricka Herona koji je služio u Krimskim ratovima, a kasnije je "liječio kraljeve" dakle bio kraljevski liječnik. Dr. Joh Watson, smiren, analitičan liječnik je on sam - Doyle. Tako je od svojih profesora i predavača te malo autobiografskih detalja Doyle stvorio Sherlocka.

SUDBONOSNA VEČERA S kirurgijom se Doyle nije mogao prehraniti, pa je pristupio društvu književnika i znanstvenika u Portsmouthu u zimi 1883. Oženio se za Louise Hawkins "Touie",u ljeto 1885. a ni se upoznali na nekom plesu već u čudnim okolnostima. Louise je naime bila sestra jednog njegovog pacijenta koji je umro. Oženjen je liječnik trebao zarađivati, a kad je dvije godine nakon "Skice" u dom Doyleovih stigla kćer Mary Louise i sreći nije bilo kraja. Novopečeni tata je napisao i objavio povijesni roman o Micahu Clarkeu, junaka iz 17. stoljeća. Nakon objavljivanja romana Doyle je pozvan na večeru u Londonu, kao i Oscar Wilde. Obojica su se upoznala s urednikom američkog mjesečnika "Lippincott" i nakon upoznavanja Wilde je rekao Doyleu kako je pročitao Doyleov roman o Micahu i da mu se jako sviđa. Na večeri su se dogovorili kako će napisati romane. Wilde je napisao "Sliku Doriana Graya" a Doyle "Znak četvorice"(The Sign of Four) u kojem je glavni junak Sherlock. Njih dvojica, Wilde i Doyle nisu postali najnajbolji prijatelji ali su bili dobri iako se nakon optužbe i suđenje za homoseksualizam, ( Važno je zvati se - Oscar Wilde) njihov odnos ohladio. Danas se troši dosta papira na taj detalj - je li moguće da se Wildeu dopao roman? Vjerovat ćemo da je, jer se navodi kako mu se opis suca u romanu jako dopao. Taj sudac nije izmišljen već je napisan po stvarnom čovjeku, sucu poznatom jer je sve okrivljenike slao na vješanje.

SHERLOCKOVO KRŠTENJE I NAPUŠTANJE MEDICINE Ako ste na trenutak pomislili da je Arthur odmah imao ime za junaka, prevarili ste se. Ime slavnog detektiva trebalo je biti Sherrinford Hope, ali je Arhurova žena, Louisa, mislila da je ime užasno. Detektiv je dobio novo ime - Sherrinford Holmes, po američkom liječniku Oliveru Wendellu Holmesu, predavaču i reformatoru koji je također smatrao kako je pomno promatranje i dobra dedukcija najvažnija u medicinskoj praksi, uz znanje, naravno. Mislio je i da je homeopatija bez veze, pisao je pjesme i postao poznat i pjesnik i pisac, sve u svemu, zanimljiv lik. Louisa je i dalje tvrdila kako je ime užasno i napokon se "rodio" Sherlock. Ali, otkuda Sherlock? Po nekima po poznatom violinistu Alfredu Sherlocku, a po nekima je to kombinacija prezimena dva igrača cricketa iako je "sherlock" stara engleska riječ koja označava kratku kosu. Možda, jer Sherlock originalno ima kratku, crnu kosu. Dr. Watson je prvo bio Ormand Sacker (bože, otkud mu ta imena?), ali je promijenio čovjeku ime u John i po dr. Patricku Watsonu - Watson (hvala Louisa). Kako su u knjigama toga doba bili i crteži, prvi je lik Sherlocka Holmesa za knjigu napravio tata Doyle. Iako je Doyle u Beču studirao oftalmologiju (1890.) u to vrijeme ta grana medicine bila rijetka i nepoznata pa je mladi liječnik zapisao kako mu nijedan pacijent od deset do 16 sati nije ušao u ordinaciju. Zato je odlučio napisati niz priča o detektivu za novi magazin "The Strand" i ubiti vrijeme, možda nešto zaraditi da baš ne sjedi besposlen. Priče su, srećom, postale gotovo odmah popularne. Nkon što je objavio roman "The White Company" zauvijek je odlučio bijeli liječnički kaput objesiti - o klin. Navodno ga je u tome, da mora napustiti medicinu, dodatno "uvjerila" i gripa koju je jedva preživio. Shvatio je da je život krhak i kratak i da je pisanje bolje od čekanje pacijenata pa se posvetio pisanju. Tri mjeseca kasnije iznajmio je veliku kuću, objavio je "Pustolovine Sherlocka Holmesa" a 1892. obitelj je narasla za još jednog člana - sina, Alleyea Kingsleya. Iako se činilo da je sve napokon krenulo - i pisanje i uspjeh, normalan život i obitelj - stigle su mračne vijesti. Ustanovljeno je da Louise boluje od tuberkuloze za koju tada nije bilo lijeka. Louise je otputovala u švicarski Davos u lječilište, a Doyle se očajan počeo zanimati za druge stvari pa se pridružio 1893. jednom društvu za psihička istraživanja. Predsjednik Društva bio je Arthur J. Balfour, koji će kasnije postati britanski premijer. To je bio početak kasnije fasciniranosti i uvjerenosti u spiritualizam koji će Doylea, 23 godine kasnije, potpuno obuzeti.

MRSKI GLAVNI JUNAK "Sherlock" je Doyleovima donosio i slavu i novac ali je njegovom književnom ocu na smrt dojadio. Doyle je napisao povijesni roman "The Refugees", (Izbjeglice), potom "The Parasite", (Parazit) i "Uspomene Sherlocka Holmesa" već čvrsto odlučivši da će detektiva - ubiti. U "The Final Problem" u prosincu 1893. Doyle je "ubio" Sherlocka na slapovima Reichenbach. Bilo mu je tog junaka "pun kufer". Nitko nije očekivao reakciju kakva je uslijedila. Kod čitatelja smrt fenomenalnog junaka izazvala je šok, nevjericu, razočarenje i bijes, a izdavač se nije mogao obraniti od vreća i vreća pisama očajnih čitatelja.Doyle je s prijateljem J. M. Barriejem napisao komičnu operu "Jane Annie, or The Good Conduct Prize" koja je te 1893. postavljena u kazalištu Savoy i ne bez uspjeha pa je mislio kako će ljudi zaboraviti Sherlocka. S bratom Innesom otišao je 1894. na turneju u Ameriku i održao niz predavanja a 1895. godinu proveo je sa ženom u Europi. Nakon toga su se preselili u Egipat, zbog klime jer se vjerovalo da sunčana mjesta ublažavaju tuberkulozu. Kada je izbio sukob između Britanaca i Derviša i dalje odlučan da ne piše o detektivu koji mu je donio slavu i novac,  Doyle se prijavio za ratnog reportera. U listopadu 1897. svi se vraćaju u Englesku i useljavaju u kuću koju je Doyle izgradio u Surreyu, slavnu "Undershaw". Taj dio Engleske smatran je engleskom rivijerom zbog čistog, "zdravog zraka" i Arthur se nadao da će se Louise oporaviti. U to je vrijeme sreo Jean Leckie i u nju se zaljubio. Ali, veza je bila platonska, jer Arthur nije želio iznevjeriti svoju, nasmrt bolesnu ženu. U sljedeće je dvije godine napisao manje poznate kratke priče, za "The Strand" u kojem se Holmes pojavljuje zakulisno, kao sporedni lik. U "The Man With The Watches" 1898. "poznati detektiv" i dalje neimenovan, šalje genijalno rješenje, a u "The Lost Special" pojavljuje se zločinac svih zločinaca, profesor Moriarty. Sherlock je tu negdje, ali je službeno i dalje mrtav. Ni gotički roman "Rodney Stone", ni zbirka priča "The Exploits of Brigadier Gerard" nisu postizale tiraže znate-već-koga. Doyle je živio uzbudljivo. Burski ratovi 1899. odveli su ga u Južnu Afriku u koju je otplovio 1900. kao dio medicinske ekipe Johna Langmana na brodu s 50 postelja. Radio je u užasnim uvjetima u bolnici u Bloemfonteinu u kojoj je izbila tifusna groznica. Tamo je, uz svo to ludilo, ili baš zbog njega, počeo pisati "Povijest velikih burskih ratova" i objavio  pro-britanski pamflet "The War in South Africa: Its Causes and Conduct" koji će mu kasnije donijeti viteški naslov. Doyle je doista dobio viteški naslov zbog pamfleta kojim zagovara britansku politiku, odlikovao ga je kralj Edward VII, a pamflet je postao popularan i preveden je na mnoge jezike. Poznati pisac "odgovorio" je na međunarodne optužbe kako je Velika Britanija počinila razne zločine za vrijeme Burskih ratova i zapravo opravdao ponašanje Britanaca u tom ratu. Osim titule "sir" dobio je i mjesto zamjenika predstavnika krune u Surrayu 1902.

SHERLOCK SE (IPAK) VRATIO Ako je mislio da će mu čitatelji oprostiti ubijanje najvećeg detektiva svih vremena, grdno se prevario. Pritisak i dalje nije bio ništa manji pa je na kraju Doyle posustao i napisao "Baskervilleskog psa" (The Hound of Baskervilles), a priču je smjestio u vrijeme "prije slapova." Sada je bilo vrijeme i da napiše novog Holmesa, da ga oživi te je u rujnu 1903.  priča "The Empty House." Dobro, pritisli su ga i novci, ali morao je jako pregristi ponos. Rekao je prijatelju kako se jednom prejeo foie grasa i da mu je uvijek muka kad pomisli na tu ukusnu paštetu od koje mu je bio strašno zlo. "Eh", rekao je, "tako se osjećam kada se sjetim Sherlocka." Proučavatelji, obožavatelji i povjesničari misle da je Doyle zbog smrti oca zapravo "ubio" Sherlocka. Otac je, naime, umro te godine, a cijela je priča oko tate bila mučna. Bio je talentiran do bola, propio se i bio teški alkoholičar, a uz to je obolio i od mentalne bolesti. Misli se da je to bila zapravo epilepsija koju je tadašnja medicina smatrala ludilom. S ocem su djeca preživjela mnoge mučne trenutke, krao im je novac da bi kupio alkohol, a ako novca nije bilo pio bi lak za namještaj i plazio po podu. Nije to bio jedini udarac sudbine koji ga je udario.

AKTIVIST I BORAC ZA LJUDSKA PRAVA Koliko god da su bježali od tuberkuloze, na kraju je bolest sustigla Louise koja je umrla, sa samo 49 godina, početkom srpnja 1906. Doyle se u to vrijeme upetljao u slučaj Georgea Edaljija, Parsi odvjetnika za kojeg je tvrdio da je krivo optužen za sakaćenje životinja. Doyle je bio neustrašiv advokat za ljudska prava, jedan od prvih. Prvi je puta za nekoga ustao tada ne mareći što je policija bila uvjerena da je ovaj kriv. Doyle je bio uvjeren da nije jer su se sakaćenja životinja nastavila i dok je George bio u zatvoru ali tadašnje pravo je već našlo krivca. Na kraju je zaista čovjek oslobođen, a o cijelom je slučaju snimljen i TV film za BBC. Drugi je slučaj bio onaj Oscara Slatera, njemačkog židova i kockara koji je osuđen jer je na smrt prebio 82-godišnju ženu u Glasgowu. Optužnica je bila nedosljedna, šlampava i svi su vjerovali kako je Oscar nevin što se na kraju 1928. i dokazalo. Istraživanje za obranu obavio je i troškove suđenja platio - Doyle. Zbog pritiska i publike i izdavača posustao je i napisao je i roman "Povratak Sherlocka Holmesa" i zbirku od 13 priča. Povijesni roman "Sir Nigel" godinu kasnije zaokret je jer opisuje Stogodišnji rat. Godinu kasnije izašla je knjiga "Kroz čarobna vrata", a nakon nje se "rodio" profesor Challenger." Zadovoljio je publiku, pronašao nove teme za pisanje i pronašao novu družicu. Doyle je oženio Jean Leckie i iz bučnog su grada preselili u istočni Sussex, u veliku kuću "Windlesham" u mjestu Crowborough. U braku im je rođeno troje djece. Prvo Denis Percy Stewart 1909., godinu kasnije Adrian Malcolm i na kraju 1912. mala Billy, Jean Lena Annette. Doyle je i dalje pisao unosnog Sherlocka,ali ne samo o njemu. Napisao je niz priča i često se i dalje perom borio protiv nepravde. Napao je belgijsku, lošu, vladavinu u Kongu i na svjetlo dana iznio patnje domorodaca, a 1909. je postao predsjednik sindikata udruge za reformiranja zakona o razvodu na čijem je čelu proveo deset godina. Da je imao mira - nije. Bio je jedan od prvih "motoriziranih" Britanaca. Automobil je kupio 1911. i sudjelovao u međunarodnoj utrci koju je organizirao pruski princ. Doyle je sudjelovao zbog patriotizma, kako bi dokazao da su britanski automobili bolji od njemačkih. Vozio je u timu s Jean i službeno su bili jedna od britanskih ekipa. Upuštao se i u rasprave pa se pokačio javno s Georgeom Berardom Shawom oko - Titanica. Shaw je pisao gorke i prezrive komentare o nesreći, dok je Doyle pobjesnio smatrajući kako treba pisati o nevjerojatnim i herojskim djelima koji su ljudi činili na tom ogromnom brodu koji je tonuo... Nismo samo tako spomenuli profesora Challengera kojeg je Doyle izmislio, jer je toliko željan maknuti se od Sherlocka, napisao "Izgubljeni svijet" (The Lost World), prvu od tri knjige u kojima je glavni junak upravo taj profesor. Ovaj je lik suprotnost Sherlocku - agresivan je i dominantan, u sve se razumije, svim je mastima premazan, oči su mu, kojeg li iznenađenja, sivo-plave. Poput Sherlocka i ovaj ima stvarnog uzora, profesora Williama Rutheforda koji je predavao fiziologiju. Nakon "Izgubljenog svijeta" u kojem čitamo o ekspediciji u Južnoj Americi gdje su dinosauri preživjeli, u "Otrovnom pojasu" (The Poison Belt) Zemlja prolazi kroz oblak otrovnog etera a sa "Zemljom magle" (The Land of Mist) završio je trilogiju. Dok je završavao treću knjigu Doyle je ušao duboko u jedno novo područje, u spiritualizam. Napisao je kasnije i dvije priče s profesorom Challengerom, "Kada je svijet vrištao" i "Stroj za dezintegraciju" u kojoj je opisao zabrinutost oko novog izuma znanstvenika Theodorea Nemora kojeg je smatrao potencijalno opasnim (i Thomasa, a još više njegov izum). No, nije to sve. Kod Doyle ima uvijek neka priča "iza." Nakon što je napisao "Zločin u Kongu", (The Crime in Congo), pamflet koji opisuje belgijske zločine u Kongu uključio se i u kampanju za reformu Slobodne Države Kongo. S novinarom Edmundom Dene Morelom i diplomatom Rogerom Casementom zagovarao je oslobođenje Konga od belgijskog jarma. Dvojica prijatelja bili su mu inspiracija za "Izgubljeni svijet" ali, prijateljstvo nije opstalo. Morel je početkom Prvog svjetskog rata vodio pacifiste, a Casment je bio Irac koji je po Doyleu "izdao Britaniju."

PRVI SVJETSKI RAT I PLEMIĆKA TITULA Možda mislimo kako živimo u burnim vremenima, ali izgleda da nikada nije bilo mirnih vremena. Dvadeseto stoljeće po tome je poznato iako se ne bismo kladili da je ijedno stoljeće mirno. U svakom slučaju, izbio je Prvi svjetski rat, a Doyle se, iako  55-godišnjak pridružuje se Crowboroughovoj kompaniji Šeste kraljevske Sussexe dobrovoljne regimente koja je nakon samo par tjedana raspuštena. Direktor odjela za ratnu propagandu, liberal Masterman, početkom rujna 1914. zove Doylea da dođe na tajni sastanak britanskih vodećih pisaca na kojem će diskutirati kako se može što bolje promovirati britanski interesi za vrijeme rata. Nakon toga je Doyle napisao pamflet "To Arms!", "Na oružje".  Posjetio je mladiće na zapadnoj fronti nakon čega je napisao još jedan pamflet "A Visit to the Three Fronts". U isto vrijeme počinje pisati i "The British Campaign in France and Flanders" u šest knjiga što je završio 1920. Posljednja, ponovo posljednja Sherlock-knjiga bila je 1915. pred čitateljima - "Dolina straha".

ČAROBNE KUGLE I DUHOVI (I ...) Kad je Doyleov šogor Malcolm umro je 1914. u Belgiji to bi bio samo jedan tužan detalj da pisac nije 1916. obznanio kako vjeruje u spiritualizam. Tvrdio je kako mu se na jednoj seansi javio - Malcolm. Potpuno uvjeren da se s mrtvima može komunicirati, postao je strastveni preobraćenik i ostatak života pisao i predavao o tome diljem svijeta. A onda još jedan udarac - najstariji sin je nakon ranjavanja na Sommi umro od upale pluća u listopadu 1918. Nakon te tragedije Doyle je još više ogrezao u spiritualizam. Čovjek "pukne" na čudne stvari, niz događaja ga usmjeri, okrene mu se vjetrobran života. Tako je Doyle, liječnik, čovjek znanstvenog pedigrea i pisac, odjednom imao novi krug ljudi. Prijateljevao s Harryjem Houdinijem, otvorio je i vlastitu čudnu knjižaru s knjižnicom i muzejem i izdavao knjige iz psihologije. U knjižari nije bilo nijedne knjige o Sherlocku. Objavio je i "Opasnost i druge priče" 1918., jednu povijesnu knjigu, a onda i "The Vital Message." Napisao je i knjigu poezije, "The Guards Came Trough, and Other Poems", 1919. A onda, onda su ga obuzele vile iz Cottingleya. S Houdinijem se rastao razočaran. Doyle je zaista mislio da Houdini ima natprirodne moći pa je, kada mu je ovaj pokazao kako su to samo trikovi, bio zgranut i tužan a nije pomoglo ni što je veliki Houdini bio zgrožen s gomilom šarlatana i proroka kojima je Doyle - vjerovao. Onako progutati priču s vilama?

...VILE Zaškripalo vam je da je vjerovao u vile? Je, no ispalo je da su "prave pravcate" vile koje su slučajno snimljene strašna prijevara. On sam je potrošio silu novaca (u današnjim novcima milijune američkih dolara) da promovira vile i čak napisao knjigu "The Coming of Fairies" 1921. u kojoj dokazuje autentičnost. "Popušio" je preeksponirane fotografije koje su doradile bojom i izgreble iglama za šešire dvije mlade djevojke iz Yorkshirea, Elsie Wright i Frances Griffiths. Vjerovao je da su to "ektoplazmom formirane misli" koje dolaze iz djevojčinih aura. Vjerovao je da novozelandski Maori potječu od Europljana a na temelju usporedbe polinezijskih jezika s indoeuropskim. Nije bio jedini koji je to mislio. Ako mislite da je "skrenuo", nije. Bio je pouzdan čovjek. S obzirom da je imao znanje i hrabrost Churchill i Lloyd George poslali su ga u misiju - u inspekciju britanskih, talijanskih i francuskih bojišnica za vrijeme Prvog svjetskog rata što smo već napisali. Ali nismo rekli da je zbog njega i njegovih napora mornarica dobila gumene čamce za spašavanje a pješaštvo i čamce za pješaštvo i šljemove otporne na metke. Sherlocka mu je i dalje bio pun kufer i odlučio je kako će "His Last Bow" biti posljednja priča (izašla 1917.) o velikom detektivu. Ipak, napisao je još 12 priča u sljedećih sedam godina! Napisao je doduše majci još 1891. da će u šestoj priči ubiti detektiva ali ga je ona, užasnuta, odgovorila od te ideje. Pet godina kasnije opet ista priča samo ovaj se put nije dao odgovoriti. Majci je napisao kako je na pola priče u kojoj će gospodin Holmes "nestati da se nikada ne vrati" jer, napisao je "umara me njegovo ime." Pisao je o Sherlocku i dalje - priča "Kako je Watson naučio trik" izašla je 1924. a tri godine kasnije posljednja zbirka s 12 kratkih priča "The Case-Book of Sherlocka Holmesa." Doyle je živio malo u Bignell House kraj Minsteada u New Forestu, a malo u Crowboroughu. Godine su ga pritisle ali i dalje je radio, pisao i smatrao kako je ljubav prema knjigama jedan od "najljepših poklona bogova". Na skandinavskoj je turneji trebao održati niz predavanja, pa nastaviti za Nizozemsku godine 1929. Nije mu bilo dobro pa je liječnik kojeg je morao posjetiti ustanovio da pisac ima anginu pectoris. Ubrzo je dobio srčani udar. U postelji je bio nekoliko mjeseci onemoćao i nikada se nije oporavio. Umro je 7. srpnja 1930. u dobi od 71 godine. Kažu u vrtu, držeći u ruci cvijet u jednoj a drugom držeći za srce. Ženi je prošaputao "Prekrasna si", i umro.

Posljednja knjiga "The Edge of the Unknown" izašla je tjedan prije njegove smrti. Sahranjen je u Crowborough, u ali su njegovi ostaci kasnije preseljeni, zajedno sa ženinim (jer je Jean umrla krajem lipnja 1940.) u dvorište crkve Minstead gdje obožavatelji Sherlocka Holmesa dolaze već desetljećima. Ostavio je više od 60 priča o detektivu kojeg obožavaju generacije i generacije. Na nadgrobnom spomeniku je uklesano: "Steel true, Blade Straight, Arthur Connan Doyle, Knight, Patriot, Physician & Man of Letters".

Švicarci su podigli spomenik Arthuru, ali ne jer im je propagirao skijanje već zbog - Sherlocka. Grad Meiringen, mjesto je u kojem se odvija "The Adventure of the Final Problem", u kojem je "koknuo" detektiva, ima glavni trg koji je od 1988. "Trg Conana Doylea" i na njemu je kip Sherlocka. Hm, nekako mislimo da se to Doyleu ne bi dopalo. S druge strane, mrzio on svog junaka ili ne, nakon što je detektiva "ubio" na slapovima, napisao je još 56 kratkih priča i četiri romana. Tako da se, može li se vraćati iz "onog svijeta" ne bi trebao ljutiti ni što je kip Sherlocka postavljen kraj njegove rodne kuće u Edinburghu, ili što je na stanici metroa u Londonu, tamo gdje izlazimo da bismo posjetili Baker Street 221B, na zidovima profil Sherlocka. Ako mu je utjeha, u Crowboroughu u kojem je živio 23 godine postavljen je njegov kip, a ne Sherlockov.

Nakon što je umro u Royal Albert Hallu organizirali su veliku seansu. Tisuće ljudi je došlo, i Doyleova udovica i djeca. Pripremili su sjedalice u jednom redu i samo je jedna bila prazna, ona za Arthura. Iako se nije pojavio (i sjeo kraj obitelji) mnogi su tvrdili kako su osjetili njegovu prisutnost. U neku ruku, Doyle je i dan-danas s nama jer njegove knjige, da, o Sherlocku Holmesu i doktoru Watsonu i dalje ne gube na popularnosti, a televizijskih i filmskih ekranizacija ima u svakom desetljeću i teško da će se od toga odustati. Napisao je  Doyle i šest povijesnih romana, još 19 raznih djela, ali, pamflete, priče ili povijest spiritizma teže će ljudi tražiti. Sherlock je, s druge strane, i dalje tražena "roba". Ako niste, pročitajte koju od knjiga. Samo, kada zamrači, pazite da vam iza ramena Doylov duh ne počne gunđati... Uostalom, sam je rekao, tamo gdje postoji mašta nema užasa.  

Sandra Veić Sukreški

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-12-08 13:22:22