Guillaume Apollinaire - Pjesnik kojeg su optužili za krađu Mona Lise

Kako vam se sviđa ime Wilhelm Albert Włodzimierz Alexander Apolinairy de Kostrowitzsky? Zvuči poljski i plemenito. I jest. Ali, taj je poljski plemić rođen u Rimu, živio u Francuskoj, a umro u Parizu, školovao se u Monacu, a odrastao na jugu Francuske.
Ali idemo od početka jer ovo je još jedna čudna i neobična priča.

U Rimu, u kolovoški je dan 1880. došao na svijet dječačić, nezakoniti sin švicarsko-talijanskog aristokrata i bivšeg vojnog časnika Francesca Flugija d'Aspremonta koji je odmah nestao iz sinovljevog života. Nezainteresiran otac bio je potomak pjesnika Conradina Flugija von Aspermonta koji je napisao Švicarcima važno djelo, a majka poljska plemkinja Angélique Alexandrine Kostrowitzky rođena je u današnjoj Bjelorusiji, no tad je živjela u Vatikanu jer je njen otac bio zapovjednik papinske Švicarske garde.

Sigurno je da je lijepa plemkinja dobila vanbračnog sina, no kad je o očinstvu riječ nije sigurno je li aristokrat Francesco zaista bio otac dječaka ili je maleni nezakoniti sin pape. Guillaume nikada nije potvrdio ta naklapanja, ali ih nije ni zanijekao. Njegova se majka nikada nije udala i imala je osim Wilhelma još jednog vanbračnog sina. Taj dječak nejasnog podrijetla kasnije će postati jedan od najvećih francuskih pjesnika, ali tek nakon što skrati i "pofrancuzi" ime i prezime i postane Guillaume Apollinaire.

Guillaumeovo djetinjstvo nije bilo uobičajeno. Prvo je živio na jugu Francuske, pa su preselili u Belgiju gdje je naučio valonski dijalekt tako dobro da je na njemu pisao pjesme (neke su sačuvane do danas) pa je u školu krenuo u Nici, školovao se u Monacu (koledž de Saint-Charles) i Cannesu, pa odmah po svršetku dobio posao u nekom uredu što mu je bilo strašno dosadno. Ali, morao je raditi jer mama Angélique u casinu prokockala obiteljsko imanje i nasljedstvo. Zato se više iz nužde, a manje iz ljubavi udala za jednog poslovnjaka, Židova i obitelj se preselila u Pariz. Guillaume je tada već bio u Parizu jer je našao posao kod jedne mlade bavarske plemkinje kao privatni vodič. Radio je samo jedno ljeto i iskusio prvu ljubav s njenom najboljom prijateljicom Annie. Možda bi i dobio diplomu da se nije zanio idejom o novinarstvu pa dane provodio u knjižici i izgubio pojam o vremenu i propustio završni ispit. 

U Pariz je došao jer je želio postati važan i poznat. Upoznao je i sprijateljio se s mnogo mladih ljudi koji će uskoro promijeniti sliku svijeta, poput Matissea, Picassa, de Chirica i Duchampa. Naravno, i on će tomu pridonijeti.
Za razliku od svojih prijatelja, Apollinaire nije želio postati veliki slikar iako je imao dara, no više ga je privlačilo pisanje. U početku je pisao likovne kritike i kroz njih popularizirao avangardu, pisao je eksperimentalnu poeziju, radio ideograme, slike od riječi. Oduvijek ga je zanimala književnost osobito poezija simbolista, a najviše ona Mallarméa i Verlainea.

Taj vedri dvadesetogodišnjak imao je želju da stvori karijeru i to mu je uspjelo jer je vrlo brzo postao poznat. Osim pisanja radio je i razne i unosnije poslove pa je bio odgajatelj-učitelj kod jedne Njemice, udovice čiju je kćer podučavao. Kad je 1901. upoznao englesku guvernantu Annie Playden bezglavo se zaljubio, dva je puta putovao u London, ali ona nije bila impresionirana mladim Francuzom. Bila mu je muza i polagao je u tu ljubav nade, no s drugog se putovanja vratio slomljenog srca i duboko razočaran. Tada je napisao "La Chanson du Mal-aimé", (Pjesmu o kraju ljubavi) a posljednji stih, "zbogom lažna ljubavi" označio je kraj tog poglavlja koliko god da je i dalje sanjario o njoj. Neobično je to što je jedna od prvih pjesama koje je napisao, "Pjesma loše voljenog" postala jednom od njegovih najslavnijih iako često pjesnici moraju sazrijevati.

Pariz kao Pariz, grad svjetla, umjetnosti i bohema dao je Apollinaireau niz novih poznanika, danas slavnih imena. Najbolji je bio s prodavačem slika Danielom-Henryjem Kahnweilerom i Pablom Picassom. U "škvadri" su bili André Derain, André Breton, Henri Rousseau i Marie Laurencin koja mu je postala ljubavnicom. Ostatak ekipe nije bio loš - pjesnik, pisac i slikar Max Jacob, pisac André Billy i skladatelj Erik Satie, legenda albanske kulture Faik Konica, pisac i pjesnik Blaise Cendrars, Marc Chagall, slikarica Alexandra Exter... Lijepoj Marie posvetio je veći dio svojih pjesama. Cijelo ga je društvo potpuno impresioniralo i pridružio se grupi "Puteaux" 1891., ogranku kubističkog pokreta. Koliko god je volio Marie koja mu je bila muza od kada su se 1907. upoznali, najčvršća veza s nekom ženom koju je imao bila je ona s majkom. Iako je imala dvoje nezakonite djece ona nije bila žena koja bi se toga sramila, imala je jaku volju, snažan karakter i petlju. A i bila je posesivna prema Gauillaumeu. Kad je ured u kojem je Guillaume radio bankrotirao počeo je s prijateljem iz školskih dana pisati pornografske knjige pa su sakupili dovoljno novaca da Guillaume može raditi ono što je želio - baviti se kritikom umjetnosti i poezijom i objaviti zbirku. Pornografska knjiga koju je napisao, "Mirely, ou le petit trou pas cher" je izgubljena. Sreća se preokrenula pa je ubrzo pisao za magazine i brzo stekao reputaciju jer je bio nevjerojatno vješt u izražavanju i u pisanju, ali i u govoru. Vrlo je brzo postao vodećim likom kruga, ali i Pariza i bio beskrajno omiljen.

Pisao je kritike o etabliranim umjetnicima, ali je uvijek propagirao nove pokrete i slikare poput Matissea, Braquea, de Chirica i Duchampa. Knjigu "Kubistički slikari" napisao je 1913. i to je bila prva ozbiljna knjiga o kubističkom pokretu koji su predvodili Picasso i Braque. Guillaume je i jedan od osnivača književnog časopisa "Soirées de Paris", a surađivao je s avangardnim piscima i umjetnicima pa tako i s Jeanom Cocteauom i Gertrudom Stein. Prva pjesnička zbirka bila je 1909.,"L'encanteur pourrissant" (Čarobnjak koji propada), a zbirka "Alcools" (Alkoholi) četiri godine kasnije osigurala mu je priznanje i slavu. Pjesme su pod utjecajem simbolista, kombinirao je "staro i novo", tradicionalne pjesničke forme s modernim imaginarijem. Ono što je najzgodnije su njegovi ideogrami koje su mnogo, mnogo kasnije sakupljeni i izdati zasebno. Guillaume je maknuo rimu, tradicionalni metar i točke, zareze jer mu nisu trebali. Miješao je jezik, igrao se s kombinacijama riječi što je prvi puta primijenio u "Alcools". Izmislio je riječ orfizam (orphism) koja opisuje tendenciju prema potpunoj apstrakciji u slikama Roberta Delaunaya i ostalih. Ljubavna se veza s Marie raspala 1912. o čemu govori u pjesmi "Most Mirabeau".

Guillaume je često pozirao svojim prijateljima slikarima, prvo Metzingeru oko 1909. koji je svog prijatelja pjesnika naslikao u kubističkoj maniri. "Počašćen sam što sam prvi model kubističkog slikara Jeana Metzingera, za portret koji je izložen 1910. na Salon des Indépendants", rekao je. Slikali su ga mnogi, pa čak i Picasso i Modigliani... Zato je i napisao predgovor za prvu kubističku izložbu u Bruxellesu. Taj je predgovor jako važan jer je Guillaume uvjeren u važnost novih struja i još važnije, on razumije pokrete. Opisao je kubizam kao "manifestaciju visoke umjetnosti, sustav koji ne zadržava talent", a različit je po tome što "ne samo da pokazuje darovitost i nesustezanje starim formama već jasno pokazuje novinu".

Zaista slavan postat će zbog čovjeka koji je neko vrijeme radio kao njegov tajnik. Policija je banula u Apollinaireov stan 7. rujna 1911. uhitili su ga i bacili u zatvor. Optužba je bila ozbiljna: krađa nekoliko feničkih, negdje navode egipatskih kipova i - slike Mona Lise.

Priiveli su i Picassa i ubrzo ga pustili, no Apollinaire je bio malo dulje u zatvoru sve dok se nije razjasnila priča. Iza krađa je stajao Vicenzo Peruggia, Talijan s francuskom adresom koji je stanovao kod Guillaumea. Taj Peruggia postao je najslavnijim lopovom na svijetu no još više, "krivi" je zbog nevjerojatne popularnosti slike koja do tada nije bila ni omiljena, ni svima poznata. Peruggia je radio u Louvreu, izvadio iz okvira Mona Lisu koja je naslikana na drvu i ispod kaputa je iznio iz muzeja. Dvije godine je sliku sakrivao, vratio se u Italiju. Da sliku nije pokušao prodati pitanje bi li ga policija pronašla. No, nadrapali su Guillaume i Picasso i o tome su sve novine pisale. Guillaume je jednom izjavio da bi Louvre trebalo zapaliti što i nije bila olakotna okolnost. Priča je završila, barem za Guillaumea kad je u stanu našao kipove koje je Perugia posakrivao i sam ih predao policiji. Nakon skandala sa slikom, odahnuvši, radio je, pisao i - opet se zaljubio, 1914. u Louise de Coligny-Châtillon koju u pjesmama spominje kao Lou. Nije joj nikada oprostio prekid...

Guillaume je napisao 1907. i danas dobro poznati erotski roman "Jedanaest tisuća udaraca ili ljubav jednog gospodara" (Les Onze Mille Verges ou les Amours d'un hospodar) koju si iz Francuske izgnali sve do 1970. Roman se mogao nabaviti "ispod stola" a potpisan je inicijalima. Doduše, sam Guillaume nikada nije priznao javno da je on pisac no roman mu danas pripisuju s dosta sigurnosti. Ime romana je došlo iz "Jedanaest tisuća djevica" crkvenog reda unutar Uršulinki, no riječ vierge, djevica zamijenio s verge - štapova. U tome je bio manji problem.

Veći je bio u sadržaju - rumunjski "gospodar", gospodar, princ Vibescu Mony iskušava sve oblike seksualnosti: sadizam, mazohizam, vampirizam, pedofiliju, masturbaciju, grupni seks, lezbijstvo i homoseksualizam, prosipanje sadržaja mjehura ili crijeva po partneru, gerontofiliju (sklonost starijim seksualnim partnerima)... ukratko sve što se može naći u rječniku pod pojmom"seks i razne seksualne sklonosti" od kojih neke pripadaju medicinskom rječniku. Djelo je pisano svježe, s mnogo humora, uznemiravajuće i konkretno, a sve završava s "paklenom radošću". Cenzura to nije vidjela tako već kao čistu i perverznu pornografiju pa je taj roman iz nekih država izgnan zauvijek... Možda je zato kasnije, kad je on bio cenzor, bio blag. Drugi roman koji mu pripisuju je "Iskustva mladog Don Juana" (Les exploits d'un jeune Don Juan) u kojoj 16 godišnji glavni junak ima troje djece sa ženama iz svoje pratnje, od kojih je jedna njegova - teta. Naravno da je izbio novi skandal a o knjizi se pričalo po svim pariškim stanovima. Snimljen je i film po ovoj knjizi 1987. Guillaume je originalni rukopis poklonio svom prijatelju Picassu koji je smatrao da je to jedna od najvažnijih i najdragocjenijih stvari koje je imao. Komad o Tirezijinim grudima danas se smatra ranim nadrealističkim radom, a kada su ga 1917. postavili na kazališne daske bome je podigao rasprave i zanimanje. (Da je sve moguće kazuje nam i da je 1947. po njemu napravljena opera). 

S nadvijanjem tamnog oblaka nad Europom, Apollinaire se doborovoljno prijavljuje za rat.

Upoznao je zgodnu Madeleine i nekako se čini da je mlada učiteljica bila dobra za njega. Nakon idiličnih praznika vraća se na front i 17.  ožujka je ranjane. Možda bi ljubav potrajala da pjesnik nije postao vojnik. Rat u koji je zakoračio donio mu je mnogo užasnih slika, izgubljene braće po oružju i bol. Rat ga je izranjavao i tjelesno i psihički - strašne slike koje je vidio kao da nisu mogle podnijeti ljubav mlade Madeleine. 

Kad se oporavlja Madeleine ga želi posjetiti, no on je odbijavidjeti. Kako sam kaže, "pun je isprekidanih glasova".

Dok se oporavljao od ranjavanja Apollinaire je objavio "Umorenog pjesnika", a osim "Tirezije" napisao je i dramu "Boja vremena" u kojoj piše o ratu i smrti. Tada prekida s Madeleine koja njega, izgleda, nikada nije preboljela.

Jedna od posljednjih zbirki koju je napisao 1918. je "Calligrammes" u kojoj je mnogo njegovih eksperimentalnih ideograma po kojima ga pamte. 

Nema volje ni želje vratiti se na front. Plaši se. Dobio je uredski posao, kontrolirao je objave i polako se vraćao u svoje umjetničke i književne krugove hodajući po Parizu u uniformi.

Osim "Les Mamelles de Tirésias" dok se oporavljao od ranjavanja, skovao je riječ "nadrealizam" u programskim bilješkama za balet Jeana Cocteaua i Erika Satiea "Parade", prvi put izvedenog 18. svibnja 1917. Objavio je umjetnički manifest, "L'Esprit nouveau et les poètes". A onda se "primio" de Sadea. Zanimljivo je koliko je bio otovoren i širok. O Appolinaireu se naveliko pričalo jer je priznao djela Marquisa de Sadea koja su dugo smatrana mračnima, preslobodnima i opskurnima. Guillaumea je, kao književnog kritičara, priznavanje vrijednosti djela de Sadea učinilo slavnim, ali je i podiglo mnogo buke. Na kraju su se i najogorčeniji protivnici de Sadea morali složiti s kritičarem - ima tu i dobrog pisanja, na stranu teme. Djelom je pomoglo i što su pripadnici pokreta Dada i nadrealisti bili slobodnog duha, "najslobodnijeg duha koji je ikada postojao", kako su sami rekli dečki s Montparnassea i Montmartrea. Svojom je lirskom umjetničkom kritikom, po kojoj je ostao zapamćen, Apollinaire zapravo  učinio više od bilo kojeg drugog pisca svoje generacije  -  uspostavio je legende o nekim od najvažnijih umjetnika stoljeća

Appolinaire se napokon oženio 1918. i to za lijepu, crvenokosu Jacqueline Kolb. Guillaume je dodijeljen 21. svibnja Uredu za tisak Ministarstva kolonija, a promaknut je u poručnika 28. srpnja. Nakon medenog mjeseca vratio se u ured, radio i imao velike planove. Ali je zbog rane, operacije, iscrpljen bio sve slabiji. 

Nakon što je preživio rovove i front, ranjavanja, težak oporavak, a da se zapravo od ranja nikada nije u potpunisti oporavio, nije se mogao oduprijeti bolesti. Europom je krenuo još jedan jahač apokalipse - španjolska groznica koji je slabog Guillaume pokosio. Slabog zdravlja, dobio je španjolsku groznicu i u agonji umire 9. studenog 1918. u svom domu - imao je s 38 godina. Uzrok smrti bila je "crijevna gripa komplicirana plućnom kongestijom", kako je napisao prijatelj, pisac i kritičar Paul Léautaud u svom dnevniku 11. studenog. 

Legenda kaže da je iz svog stana na najvišem katu na 202 Boulevard St. Germain čuo ljude kako viču "À bas Guillaume!", (Dolje Wilhelm). U svom deliriju, pjesnik je vjerovao da viču njemu. Njemački je car Wilhelm II naime, toga dana abdicirao.

Neki pak navode da je pogrebna povorka bila šokirana povicima protiv cara.  Pogrebna je povorka išla ulicama Pariza, a iza lijesa su koračali majka i utučena grupa prijatelja - slikara, kipara, pisaca, pjesnika, novinara... Ljudi su izlazili na ulice i vikali: "Dolje Guillaume!" što je tugujuću skupinu prenerazilo sve dok nisu shvatili, ali mnogo kasnije, da ljudi viču protiv njemačkog cara Wilhelma kojeg Francuzi izgovaraju Guillaume. Zgodna je to anegdota koju je u divnom eseju o Apollinaireu napisao Björn Ericsson. Guillaume je poput mnogih slavnih Parižana pokopan na slavnom groblju Le Père Lachaise.

Danas će vam svaki Francuz reći kako je Apollinaire veliki pjesnik i inovator francuske poezije. Zapisao je jednom: "Bez pjesnika, bez umjetnika... sve bi se raspalo u kaos. Ne bi više bilo godišnjih doba, ne bi više bilo više civilizacija, misli, čovječanstva, čak ni života; a nemoćna tama vladala bi zauvijek. Pjesnici i umjetnici zajedno određuju obilježja svoga doba, a budućnost se krotko prilagođava njihovoj odredbi."

Bio je pravi Francuz koji je uživao u životu; volio je život, uživao u hrani i piću, pomagao i podupirao svoje prijatelje. Volio je žene, ali nije imao mnogo snage ni konstante jer je sve utakao u pisanje što je Francuskoj ostavilo u naslijeđe nov pjesnički duh. Volio se lijepo odijevati. Ali, prebrzo je izgorio.Umjesto da se oporavlja on je kao manijak pisao, kao da je znao da su mu sati odbrojani. Umro je samo dva dana prije završetka Prvog svjetskog rata. Apollinaire je volio učiti i obrazovati se, volio je strane jezike, jezične i kulturne razlike, kozmopolitizam, branio je avangardu, raskinuo s tradicionalnim i nasljeđem i uveo nadrealizam, zanimalo ga je sve što je skriveno iza onog vidljivog i stvarnog U svakom je danu nalazio - ljepotu i čudo. Pisao je o ljubavi i smrti, o ratu koji ga je i pogodio i užasnuo, ali i o svemu što je oko sebe vidio. Jedan je do danas najvećih i najznačajnijih francuskih pisaca 20. stoljeća, stvorio je stil i, kako kažu, "gurnuo je pjesništvo u 20. stoljeće".
Posthumno su objavljeni njegov nezavršeni autobiografski roman "Žena koja sjedi", dvije zbirke pjesama "Sjena moje ljubavi" i "Sjetni vrebač".

Napisao je i "Sve riječi koje imam za reći, pretvorile su se u zvijezde." Francuzi ga vole i cijene i njegove pjesme žive i danas. A to je zapravo za jednog pjesnika jedino važno.

Pogledajte rijedak "filmić" - Guillaume i karikaturist André Rouveyre su nakon reportaže u Deauvilleu za časopis "Comœdia" došli u Pariz kad je objavljena mobilizacija. Otišli su u dućan Biofix, na bulevaru Poissonnière, gdje su se mogli snimiti suvenir-filmovipo principu foto-kabine. 

Sandra Veić Sukreški