Košarica
Izbornik

Gogolj - veliko ime ruske književnosti

Gogolj - veliko ime ruske književnosti
Danas će se možda pokrenuti rasprava je li Gogolj ruski ili ukrajinski pisac. Svakako je jedan od očeva ruske književnosti, odnosno ruskog realizma, i veliko ime književnosti uopće. Dok rat bijesni Ukrajinom malo tko će razmišljati o tome, ali i to će doći na red. Jer ovaj veliki pisac uvijek je "in" – dobar poznavatelj ljudi, psihologije, otac modernog realizma, pisac koji se čitavog života smijao gorkim smijehom i sebi i sudbini tužne Rusije, a imalo se čemu smijati sa stisnutim zubima – ostavio je dubok trag. Njegova putovanja, divljenje prema ženama, britkost i satira nagnalo je ne jednog kolegu  po peru da konstatira kako je Gogolja kao čovjeka teško shvatiti. No njegova djela razumijemo. Žive slike tužne Rusije iz pera Ukrajinca koje su i danas aktualn. Rođen je 1809. u kozačkom selu Soročinci u  Poltavskoj guberniji, danas mjestašcu Velyki Soročynci u Ukrajini koje je tada bila dio ruskog carstva. Ističu ga kao prvog ruskog realista i utemeljitelja ruskog realizma, no to će se sigurno promijeniti jer je on rođeni Ukrajinac. Gotovo da je sinonim za savršenu kratku priču pa je Dostojevski rekao: "Svi smo mi izašli iz Gogoljeve "Kabanice". Gogolj je usmjerio rusku književnost, otac je realizma, majstor kratke priče a upravo priču o kabanici drže temeljem ruskog realizma.
Bio je Gogolj neobična pojava u književnosti što uključuje i njegov život i kraj. Možda bismo imali još jedno sjajno djelo da nije upao u bunilo na kraju života koje ga je nagnalo da zapali sve svoje rukopise, ali to je grand finale jednog uzbudljivog puta. Gogoljeva je obitelj  pripadala nižem sloju plemstva - majka je bila niža plemkinja poljskog podrijetla, a otac ukrajinski kozak koji je pisao poeziju i drame na ukrajinskom. Kod kuće se pričalo ukrajinskim i ruskim, a Gogolj je kasnije svjesno odlučio nastaviti književnu karijeru na ruskom. Djetinjstvo u pitoresknom kraju, s kozačkom tradicijom i bogatim folklorom. Gogoljevi su imali je više od 100 desijatina i 400 kmetova. Djetinjstvo je proveo na imanjima roditelja u selu Vasiljevka, a kulturno i obrazovno središte regije bio je Kibintsy, u kojem je bila ogromna biblioteka i kućno kazalište za koje je njegoc otac pisao komedije, a u nekima glumio. Bio je jedan od 12 djece., ali šestoro ih je umrlo je u djetinjstvu. Osim kazališta u kojem je pomagao ocu, omiljeno mu je bilo pletenje, pa je "štrikao" šalove, krojio haljine za svoje sestre. Otac je umro kad je Gogolj imao 15 godina. Kad je navršio 12 godina poslali su ga u Gimnaziju visokih znanosti u Nežinu, školu osnovanu u sklopu reformi obrazovanja Aleksandra I. I  tu je prvi puta pokazao dar  - pisao je prozu, peoziju, a u školskim predstavama glumio. U školi je imao poteškoća s učenjem jezika, a njegove u ocijene osim u ruskoj književnosti i crtanju bili osrednji. Nije bio popularan među kolegama koji su mu prišili nadimak "misteriozni patuljak" –  imao je 160 cm - ali stekao je dva dobra prijatelja. Ali, i mračnjaštvo koje je nosio u sebi, bolnu samosvjesnost i ambiciju. S idejom da se zaposli  u državnoj službi 1828. Nikolaj odlazi  u Sankt Peterburg sa snom da postane slavni književnik. Ubrzo je shvatio da bez veza i novaca neće imati sreće već se morati jako mučiti da preživi. Pokušao je postati glumac, ali je audicija bila katastrofalna. Onda se sjetio da je u gimnaziji  napisao romantičnu pjesmu pa ju je o svom trošku objavio i poslao primjerke vodećim književnim časopisima, a kad su osrednje djelo ismijali, otkupio je i spalio sve primjerke zaklevši se da više nikada neće pisati poeziju. Iscrpljen neuspjesima odlučio je emigrirati u Ameriku. Novac koji mu je majka poslala za plaćanje hipoteke za farmu je uzeo, čamcem otišao u njemačku luku Lübeck i ostao u Njemačkoj. Naravno, kad je ostao bez novca vratio se u Sankt Peterburg podvijena repa, ali  je dobio loše plaćeno državno mjesto. Povremeno je pisao za časopise, pronalazeći bijeg u sjećanjima na Ukrajinu svog djetinjstva sa sunčanim pejzažima, jednostavnom načinu života, seljacima i seoskim momcima, pisao priče o vragovima, vješticama i drugim demonskim ili fantastičnim bićima koji su dio ukrajinskog folklora. Romantične priče iz prošlosti miješao je s realističnim događajima svoje sadašnjosti. Gogolj je pišući živim i ponekad kolokvijalnim jezikom ruskoj književnosti dao nešto svježe i novo. Izvorna narodna nota, s mnogo ukrajinskih riječi i fraza zaokupile su ruski književni svijet. To je bilo nešto novo, svježe i – odlično. Gogolj je postao poznat preko noći. Među njegovim prvim obožavateljima bili su pjesnici Aleksandar Puškin i Vasilij Žukovski, a ubrzo je bilo mnoštvo obožavatelja. No iako je postigao književni uspjeh za kojim je toliko čeznuo, a podjendako su mu se divili i kritičari i čitatelji, Gogolja to nije činilo sretnim. Razvio je potpuno amatersku strast prema povijesti pa pokušao dobiti posao na Sveučilištu u Kijevu iako mu je nedostajalo kvalifikacija. Prvo je predavao povijest u internatu za djevojčice, a samo zbog književne slave dobio je 1834. mjesto profesora srednjovjekovne povijesti na Sveučilištu u Sankt Peterburgu. Nedostatak znanja učinio ga je potpuno nesposobnim za taj posao pa je dao ostavku nakon samo godinu dana neuspjeha. Mnogo se energičnije se pripremao za objavljivanje sljedeće dvije knjige, "Mirgorod" i "Arabeske", a četiri priče koje je objavio 1835. otkrile snažan jaz između Gogoljevog romantičnog sanjarenja i pesimističnog stava prema životu. Sjajna pripovijest o kozačkoj prošlosti "Taras Buljba" bila je bijeg od sadašnjosti, a "Priča o svađi Ivana Ivanoviča i Ivana Nikiforoviča" je uz sav svoj humor, puna gorčine zbog podlosti i vulgarnosti postojanja. Čak je i idilični motiv Gogoljevih "Starosvetski zemljoposjednici" protkan satirom, jer se međusobna naklonost ostarjelog para narušava proždrljivošću. U Gogoljevim peterburškim pričama objavljenim s nekim esejima dominira agresivni realizam romantičara koji se nikako ne može ni prilagoditi svijetu, ali ni pobjeći od njega, pa on što više želi razotkriti njegovu vulgarnost i zlo. U jednoj od tih priča, “Dnevnik luđaka”,  junak je krajnje frustrirani uredski radnik koji kompenzaciju pronalazi u megalomaniji i završava u ludnici. Na kraju "Portreta" ističe uvjerenje da se zlo u ovom svijetu ne može iskorijeniti. Gogolj je u Puškinovom "Suvremeniku" objavio jednu od svojih najvještijih satiričnih priča, "Kočija" (Koljaska), a oi zabavnu i zajedljivu nadrealističku priču “Nos”. To što se Gogolj družio s Puškinom bilo mu je od velike vrijednosti jer je uvijek vjerovao ukusu i kritici slavnog prijatelja, a od njega dobio teme za svoja dva glavna djela, dramu "Revizor" i roman "Mrtve duše" – oba su djela podjednako važna i za rusku književnost i za Gogoljev život. Sjajna komedija "Revizor" i danas je popularno djelo a kako nemilosrdno ismijava korumpiranu birokraciju pod carem Nikolajem I. Lako se ogleda i u današnjim društvima koja pate od iste boljke. Zaplet je dobar - zamijenivši dobro odjevenog probisvijeta za strašnog inspektora, službenici provincijskog grada podmićuju ga kako bi mu skrenuli pažnju sa svojih prevara i krađa. Kad lažni revizor, sada potkožen ode, najavljuje se dolazak pravog inspektora - na užas onih kojih se to tiče. No kako na premijeru komada s takvom temom gleda car? Začudno, car je dao službeno odobrenje, ali su zajedljivu satiru o korumpiranosti i nesposobnosti pokrajinske vlasti, mnogi   protumačili kao napad na cijeli sustav carske vladavine što je Gogolja šokiralo jer je on bio ultrakonzervativni monarhist. Puškin je rekao kako se drama temelji na stvarnim događajima pa se sigurno mnogo njih prepoznalo. Kako je ta komedija-optužnica na kojoj se smijete kroz suze donijela, naravno kritike Gogolj je otišao u  Rim, gdje je do 1842.  Atmosfera u Italiji svidjela mu se, a sprijatelji se s religioznim slikarom Aleksandrom Ivanovim, upoznao je brojne putujuće ruske aristokrate i često viđao emigrantsku princezu Zinaidu Volkonsky koja se preobratila na na rimokatolicizam, u tom se krugu mnogo raspravljalo o vjerskim temama. U Rimu je Gogolj i napisao većinu svog remek-djela.
"Mrtve duše"
Komični roman, ili “ep”, kako ga je sam Gogolj nazvao, pokazuje feudalnu Rusiju s kmetstvom i birokratskim bezakonjima. Čičikov, junak romana, uglađeni je varalica koji se želi brzo obogatiti. Njegova je ideja da od raznih zemljoposjednika otkupi nekoliko njihovih nedavno preminulih kmetova, serfa (ili "duša", kako su ih zvali u Rusiji) čija smrt još nije registrirana službenim popisom pa se smatra da su još uvijek živi. Zemljoposjednici se rado riješe fiktivne imovine na koju moraju plaćati porez do sljedećeg popisa stanovništva. Čičikov namjerava založiti "duše" u banci i s prikupljenim novcem skrasiti se u negdje daleko kao ugledan gospodin. Provincijalci su očarani njegovim manirama, a pripadnici lijene, glupe, sebične, lakoumne i korumpirane vlastele voljni su prodati "duše". Tužna ruska stvarnost, zemlja u kojoj su kmetove kupovali i prodavali kao stoku vidljiva je kroz groteskne transakcije koje jesu crno duhovite, ali ostaje okus gorčine. Savršeni Gogolj ostaje relevantan jer je nama recimo poznatija varijanta kad su mrtve duše – glasale, zar ne? "Mrtve duše" objavljene su 1842. kad i prvo izdanje Gogoljevih sabranih djela u kojima je bila komediju "Ženidba" i "Kabanica". Tragedija beznačajnog čovjeka kojem ukradu kabanicu opisana je s toliko značajnih sitnica da je godinama kasnije Fjodor Dostojevski uzviknuo tu slavnu rečenicu "svi smo mi ruski realisti došli ispod Gogoljeve kabanice”. Ali, vrhunac Gogoljeve slave bile su ipak "Mrtve duše". Njegov osebujan, nesretan život i njegov jedinstveno mračni komični senzibilitet kasnije su pogrešno shvaćani, a kritičari su raspravljali o Gogoljevoj nacionalnosti, vjerskim uvjerenjima, pa čak i o njegovoj seksualnosti jer ga nikada nitko nije vidio u nježnim odnosima sa ženama. Sigurno će se sada više nego ikada raspravljati je li on ruski ilii ukrajinski pisac. Međutim, njegov golemi literarni talent nikada nije bio upitan. S Aleksandrom Puškinom, uspostavio je i književni obrazac za prikaz Sankt Peterburga kao grada nejasnoće, pa čak i monstruoznosti, život koji je bio nemoguć za mnoge njegove napaćene protagoniste. Gogolj je bio među prvim autorima koji je sam sebi otkrio Rusiju, a za razliku od jednostavne klasično-realističke proze Puškina koju su prihvatili Lav Tolstoj, Ivan Gončarov i Ivan Turgenjev, Gogoljevu kićenu i uzburkanu prozu preuzeo je Fjodor Dostojevski. Prvi je uzeo malog čovjeka kao književnog junaka. Na kraju je ruska moderna revidirala gledišta i prihvaćala Gogolja kao pisca groteskne fantastike, majstora ruskog jezika i stila iako su ga kao satiričara više hvalili van ruskih granica. Bio je čudan, kako je rekao Nabokov, ali genijalci su, dodao je, uglavnom čudni. Šteta samo što je spalio drugi dio, ali to je jedna sasviim druga priča...
Mikhail Clodt: "Kraj "Mrtvih duša" - Gogolj spaljuje svoj rukopis,  1887., Abramtsevo museum-estate
Napisala: Sandra Veić Sukreški

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-12-01 01:46:00