Alfred Tennyson - pjesnik kojem su stihovi vratili plemstvo

Tennyson je div. Proglašen je jednim od najboljih pjesnika engleskog jezika, a poslije Williama Wordswortha bio je dvorski pjesnik duge 42 godine. Za njega kažu da je najvažniji engleski pjesnik viktorijanskog doba i nezaobilazan je u lektiri i učenju engleskog jezika. No, koliko mi znamo o njemu? Tennyson je bio melankolik zaljubljen u mitologiju i beskrajno usamljen lik. Njegova nam djela ne daju samo pregršt prekrasnih stihova već i uvid kakav je bio moral a kakve intelektualne vrijednosti vremena u kojem je živio. ponekad se čini d je Tennyson više oko nas nego li smo toga svjesni. Na primjer, mnogi njegovi citati pripisuju se Shakespeareu. Tennyson je majstorski kovao stihove što su, srećom, prepoznali odmah njegovi suvremenici pa nije poput mnogih morao čekati... Nije to čest slučaj no za života je Alfred Tennyson bio uspješan i popularan pjesnik, voljeli su ga kritičari, a voljela ga je i publika. Njegovo pjesništvo, reći će "obilježava melodioznost, stilska kićenost i zasićenost osjetilnom metaforikom, politička konzervativnost, nasuprot kojima će se poslije definirati poetika modernizma". I neka ga hvale danas kao i prije i uvijek jer on je to zaista zaslužio. Upoznajte s nama Alfreda Tennysona, čovjeka koji je bio svjestan da se svijet mijenja...

Otac Alfreda Tennysona bio je  župnik koji je svoje četvrto od 12 djece dobio 1809.  u ne baš sjajnim okolnostima. Živjeli su u Somersbyju (Lincolnshire) u prepunoj kući jer je 12 djece i tada bilo puno. Otac George koji je oženio Elizabeth bio je iz "stare obitelji" no to nije uvijek značilo i da je ta obitelj, ili barem ovaj krak u kojem se rodio Alfred, bio dobrostojeći.
Alfred je od malena pokazivao zanimanje i dar za pjesništvo i s 12 godina napisao je  poemu od 6000 stihova što je bilo malo čudo. A onda je došlo vrijeme za školu pa je 1815. sa starijom braćom Frederickom i Charlesom pohađao Louth Grammar School i bio beskrajno nesretan. Vratio se pet godina kasnije, a otac ga je podučavao kod kuće pa je Alfred učio klasične i moderne jezike, književnost i ostale predmete, a usporedno pisao stihove inspiriran Popeom, Walterom Scottom i Miltonom. Nemojte misliti da su stihovi bili loši - na kraju je zbirka pjesama koje je napisao kao klinac tiskana 1930. U toj zbirci "The Devil and The Lady" vidi se da je mali nevjerojatno dobro razumio elizabetanski stih i da mu je glavni uzor bio Lord Byron, a inspiracija krasni Lincolnshire.
Početkom 1820-ih otac je počeo pobolijevati. Alfredovo djetinjstvo bilo je prerezano nizom nesreća. Prvo je napravio tada nevjerojatan skandal prekršivši pravilo nasljeđivanja i odabrao za nasljednika svog najmlađeg sina Charlesa, a Georgea preskočio. Zbog toga su Tennysonovi bili siromašni iako su u obitelji imali i prebogatu tetu Elizabeth Russel i ujaka Charlesa koji je živio u dvorcima. Tennysonov je otac preživljavao s mnogobrojnom obitelji "radeći" za crkvu. Djeca se prilagode svemu, pa i gladi no Alfreda je pratila mučna misao koja će ga pratiti cijeli život - plašio se mentalnog oboljenja jer je nekoliko muškaraca u njegovoj obitelji imalo blaži oblik epilepsije koja se tada smatrala sramotnom bolešću (uostalom, i danas se u nekim dijelovima svijeta na mentalne bolesti i poremećaje gleda s nerazumijevanjem). Problem je u Alfredovom slučaju bilo i to  što su i otac i brat Arthur bili, blago rečeno, pijanice pa im se zdravlje rapidno pogoršavalo. Brat Edward je završio u "ludnici" nakon 1833. a i sam je Alfred 1843. proveo nekoliko tjedana pod liječničkom paskom. U svojim je kasnim dvadesetim godinama doživio da su mu oca potpuno preuzeli "demoni" - i fizički i psihički otac se urušio,  imao je napade paranoje, bio agresivan i nasilan. Drugi je brat postao ovisnik o opijumu, a osim Edwarda još je jedan brat pio i imao strašne okršaje s ocem koji su kuću ispunjavali užasima.
Dakle, od mirnog djetinjstva nije bilo ništa pa je Alfred od kuće uspio pobjeći kad je došlo vrijeme za školovanje: sa starijom braćom otišao na Trinity College u Cambridgeu.

Tennysonov je učitelj bio William Whewell, profesor filozofije. Braća Tennyson, Alfred i Charles, postala su slavna kad su objavila "Poems by Two Brothers" 1827. i svaki je dobio nagradu sveučilišta, a Alfred zlatnu medalju, Chancellor's Gold Medal, za pjesmu "Timbuctoo" o gradu u Africi. Dvije godine kasnije klub "The Apostles", Apostoli, pozvali su Alfreda da im se pridruži . Rado je prihvatio, a svi mladići iz tog kluba ostat će prijatelji cijeloga života. Grupa se nalazila i raspravljala o filozofiji i drugim temama a svi ti mladići kasnije su postali poznati, važni ljudi i sudjelovali u pisanju "Dictionary of National Biography". Tu je i Arthur Henry Hallam koji će se zaljubiti u Alfredovu sestru i postati najbolji Alfredov prijatelj. James Spedding, Edward Lushington (koji je oženio Ceciliju Tennyson) i Richard Monckton Milnes su u grupi, a najvažniji je svakako Arthur Hallam koji je izvukao stidljivog i plašljivog Alfreda iz njegove kukuljice i ljudske i pjesničke i bio čovjek kojem je Alfred vjerovao, s njim dijelio snove i želje.
Usprkos protivljenju svojih očeva dvojica mladića su 1830. otputovala na Pireneje da bi "svjedočili Španjolskom ratu za nezavisnost". Nije ostalo na tome, umiješali su se,  prenosili poruke, novac, bacili se u konspiraciju a imali su u planu i objaviti pjesme, zajednički, ali je Arthurov otac zamolio da to ne naprave pa su ga poslušali.
Po povratku sa "španjolske avanture" , 1830. Alfred  je objavio "Poems, Chiefly Lyrical", "Pjesme, uglavnom lirske" koje su dobro primljene. Alfred ima 20 godina, a u toj mladenačkoj zbirci već su klasici -  "Kraken" pokazuje Tennysonovu fascinaciju s mitologijom što će se i poslije pojavljivati u njegovim djelima. Tu je i "Mariana", koja pokazuje drugu Tennysonovu stranu, njegovo razmišljanje o izoliranosti.
Godinu nakon uspjeha, 1831. umro je Alfredov otac što prekida Alfredovo školovanje.
I Hallam napušta Cambridge godinu nakon prijatelja i seli u London gdje se bavi pravom. Njegov je otac zaista bio jako protiv veze s Tennysonovom sestrom, ali su se dvoje mladih zaručili usprkos tome. Arthur i Alfred su se veselili toj povezanosti kojom su postali obitelj. U to vrijeme Hallam je postao punoljetan pa nije trebao očev pristanak i zaruke su "opstale". U početku je Hallam pisao je kritike o Rosettiju, sudjelovao u pisanju memoara Petrarce, Voltairea i Burkea, no ubrzo se više posvetio pravu nego li poeziji. Taman kad je mislio da se sve posložio počeo je pobolijevati; ima napade groznice, visoke temperature, napade i liječnici su zabrinuti, ali ne znaju o čemu je riječ. S ocem Hallam odlazi u Njemačku gdje doživi još jedan napad. Kažu da je imao "iznenadno krvarenje u glavi" i mladić od samo 22 godine umire. Tennyson je neutješan. Potpuno je paraliziran tugom slijedećih je nekoliko godina u depresiji i nikako ne može preboljeti smrt svog prijatelja. Srećom po nas, pjesnik tugu pretvori u stihove pa su tako nastale Alfredove najljepše pjesme: "In Memoriam!, "The Passing of Arthur", "Ulysses" i "Tithonus."  Upravo se u "In Memoriam" vide "faze" tuge - zbunjenost, očaj, tuga te na kriju prihvaćanje. Hallamov je otac na kraju, poslije Arthurove smrti prestao s otporom prema pjesništvu, shvatio važnost sinovljevog pisanja te sam tiskao pjesme svog mrtvog sina.

Potresen i pomalo izgubljen Tennyson bio je osjetljiv na kritike pa ga je strašno povrijedilo kad su njegove "Poems" objavljene 1832. bile i hvaljene i kritizirane. Ali, nekako je preživio. Druga knjiga, "Poems" bila je dočekana na nož od nekih, a osobito je oštar bio jedan kritičar koji je i inače bio "lak na uvredama". Popljuvao je pjesme što je Tennysona gurnulo u tugu i nesigurnost pa devet godina nije objavio ni retka. Kako to već biva, u toj je zbirci "The Lady of Shallot" i ako ukucate u sveznajući Google ime pjesnika, uvijek će se uz "Kraken" pojaviti i "Lady". Možda mu je to danas i najpoznatija pjesma.

Kasnih 1830-ih Tennyson se zabrinuo za svoje mentalno zdravlje i posjetio sanatorij koji je vodio dr. Matthew Allen. S tim je liječnikom ušao u posao kad je djed umro 1835. pa je Alfred dobio dio nasljedstva. Uložio je svoje cijelo nasljedstvo od 3500 GBP kao i dio obiteljskog novca, oko 8000 GBP u pogon koji je proizvodio drvenariju pomoću parnih mašina. Ideja je možda bila dobra ali je posao propao, i Tennyson se nije mogao oženiti s Emily Sellwood. Djevojka koju je upoznao na vjenčanju svog brata Charlesa bila je sestra mladenke Louise. Emily je  bila je ljubav njegovog života. Prvo su se, kako je priličilo, dopisivali, godinama i iako je njen otac bio užasnut Tennysonom koji em puši em je bohem em ima liberalne poglede na religiju te svojoj kćerki zabranio dopisivanje 1840... Dvoje mladih nije se obaziralo na zabrane. Voljeli su se, nijemo i na daljinu. Navodno su se i zaručili 1836. ali je njena obitelj, nakon gubitka novca, otkazala zaruke imajući dobar izgovor. Još jedna tragedija se dogodila 1832. Poludio je Tennysonov brat Edward (a kasnije su oboljeli i braća Charles i Septimus). Tennyson je bio izgubljen.
Iako mu je srce puklo zbog nesretne ljubavi i braće koja su poludjela, u to doba nastala su njegova sjajna djela. Srećom su mu "Poems" iz 1842. donijele i slavu i popularnost. Osim slave koja se dogodila doslovno preko noći zbirka mu donosi i novac. Kritika je oduševljena. Popularan je, zarađuje, hvale ga i slave. Važno je spomenuti pjesmu "Locksley Hall", o vojniku koji se vrati u rodni dom, poput Uliksa-Odiseja i koja je još jedna poznata Tennysonova pjesma. Njegovu poeziju zovu i "poezijom dramatskog monologa", a iza tih stihova skriva se jedna istina - godine 1844. Alfred se emotivno potpuno urušio, jer mu se njegov život činio kao niz neprekinutih nesreća.
Odjednom, sreća mu se nasmiješila na svim poljima: 1845.dobio je penziju od 200 funta godišnje čime je mogao pokriti troškove i izvući se iz neprilika. Postao je slavan pjesnik čijim su se stihovima divili. Izgledalo je da je Tennysonu napokon krenulo.
Financijski siguran pa time i mirniji,  Tennyson prvi puta nakon pauze piše, i objavljuje prvu dugu pjesmu - 1847., "The Princess" koja govori o obrazovanju ali i o mjestu žene u tadašnjem društvu. Ovo je doba u životu Tennysona kada stvari zaista sjedaju na svoje mjesto: ima dovoljno novaca što mu omogućuje da se napokon oženi, a objavljuje poemu "In Memoriam A.H.H."

Uspjeh "The Princess" i "In Memoriam" te na kraju što je nakon Wordswortha, proglašen dvorskim pjesnikom, (Poet Laureate) 1850. konačno je od Tennysona učinio ne samo stabilnog u financijama već i najpopularnijeg pjesnika Viktorijanskog doba. Ponovo se počeo dopisivati s Emily, pa obnove zaruke i vjenčaju se. Dobili su dva sina, Hallama i Lionela. Šećer na kraju je i što je kraljica Victoria velika obožavateljica Tennysonovih "In Memoriam" pa njih dvoje postanu prijatelji!

Alfred je navršio 41 godinu, već je napisao neke od najboljih svojih djela, ali je i dalje pisao. Nepresušan talent donio mu je još veću popularnost, priznanja i slavu, a zarađuje više od 10 000 funta godišnje pa kupuje kuću. I dalje piše s uspjehom, a njegova je pojava dodatak popularnosti. Ima dugu bradu, nosi plašt, široki šešir, recitira dubokim glasom koji odjekuje dvoranama - on je živuće nacionalno blago.

 U novu kuću na Farringford, na otok Wight, Tennysonovi su uselili 1853. i jednoga dana nenajavljeni svrati princ Albert. Princ se divi Alfredovoj poeziji, Alfred je na kraj krajeva nacionalni pjesnik no dojmi ga se princ kojem posvećuje "The Idyils of the King". Prve stihove kralju objavio je 1859. a prodano je više od 10 000 primjeraka u samo jednom mjesecu. Kraljica Victoria potom Alfreda pozove na dvor, ne samo jednom, i na njeno je inzistiranje Alfred prihvatio titulu, položaj koji je odbio prije pa 1850. nasljeđuje Wordswortha kao dvorski pjesnik  a 1883. (ili 1884) i titulu lorda te je od tada - Alfred lord Tennyson.

Osim straha od ludila i hipersenzibilnosti  Alfred ima još jedan problem. Bio je toliko kratkovidan da bez monokla nije mogao ni jesti pa ni pisati, prepisivati, uređivati, čitati. Svi oni stihovi ipak su morali doći do čitatelj pa je smislio način: pjesme je stvarao u glavi,  na nekima je radio godinama. Još je za vrijeme studija imao "sve u glavi" pa su ga Apostoli morali moljakati da zapiše stihove što se pokazalo dobrim kasnije, no prvu verziju "The Lotos-Eaters", "Jedači lotosa" zapisao je Arthur Hallam dok je Tennyson pjesmu recitirao Apostolima. Sada je ta navika dobro došla.
Svi su Tennysoni bili dugovječni pa tako i Alfred lord Tennyson koji je umro 6. listopada 1892. u dobi od 83 godine nakon što je 41 godine bio dvorski pjesnik. Privatno je doživio još jednu tragediju jer je 1886. umro njegov drugorođeni sin Lionel.

Smatraju ga ne samo velikim pjesnikom Viktorijanskog doba već je on bio i prvi engleski pjesnik  svjestan mijenjanja svijeta, uloge čovjeka u svemiru, Engleske i svijeta koji se mijenjao u odnosu na percepciju prije napretka znanosti, otkrića. Istovremeno, u stihovima opisuje i tugu i strah i ljubav, sve nedaće iz vlastitog iskustva, ali i pažljivo osluškujući promjene oko sebe. Dan danas pišu se radovi o Tennysonu i ne slažu se koje su mu najbolje pjesme jer svatko je u nekoj našao nešto prelijepo, vješto napisano, lijepo, iznenađujuće, revolucionarno.... no to i nije važno, zar ne? Sve dok se pjesme velikog Alfreda Tennysona i dalje čitaju i nalaze put do novih generacija. O tome plašljivi dječak sa strahom od ludila, a kasnije sretan i zadovoljan muškarac koji je cijenio svoju obitelj i iza sebe ostavio sve životne nedaće nije mogao ni sanjati.

....NOW sleeps the crimson petal, now the white;

Nor waves the cypress in the palace walk;

Nor winks the gold fin in the porphyry font:

The firefly wakens: waken thou with me.

Now droops the milk-white peacock like a ghost,

And like a ghost she glimmers on to me.

Now lies the Earth all Dana? to the stars,

And all thy heart lies open unto me.

Now slides the silent meteor on, and leaves

A shining furrow, as thy thoughts in me.

Now folds the lily all her sweetness up,

And slips into the bosom of the lake:

So fold thyself, my dearest, thou, and slip

Into my bosom and be lost in me.