Plahi ubojica – Clara Uson – fascinacija samoubojstvom
Nevjerojatno dobra knjiga! Krenula sam čitati bez očekivanja, a kad ono, već nakon dvadesetak stranica nisam mogla stati i čudila sam se vještini pripovijedanja i spajanju na oko nespojivih istinitih životnih priča. Oduševila me genijalna kombinacija dokumentarizma, filozofije, autobiografije, fikcije i istančanog stila pisanja. Roman je smješten u Španjolsku u vrijeme tranzicije i postfrankizma kada se zemlja okretala demokraciji, a mladi su vjerovali da budućnost pripada njima, da će živjeti bolje i slobodnije od svojih roditelja, a sve kroz priču temeljenu na mračnoj epizodi smrti 18godišnje Sandre Mozarowsky, mlade, prelijepe putene glumice i modela, koja je počinila samoubojstvo. Kći ruskog diplomata koji se iz političkih razloga predstavljao kao Jugoslaven, navodno je skočila sa svoje terase, a njezin slučaj nikada nije razjašnjen.
Šokirao je španjolsko društvo 1970ih pogotovo što se po kuloarima pričalo da je prelijepa Sandra bila ljubavnica kralja Juana Carlosa. Ova dramatična epizoda iz španjolskog visokog društva poslužila je pripovjedačici za obračun s vlastitom divljom mladosti tijekom 1980ih, pogotovo sa složenim odnosom s vlastitom majkom i životom triju neočekivano zanimljivih i neočekivanih likova: Alberta Camusa, Cesarea Pavesea koji je bio opsjednut samoubojstvom i Ludwiga Wittgensteina, austrijskog filozofa koji je u svojoj mnogobrojnoj obitelji bio okružen samoubojstvima. Velika filozofska pitanja odjekuju u radnji punoj intriga koja nam govore o smislu života, slijepim nadama mladosti, smrti te što se događa s nama nakon nje.
Samoubojstvo je ipak nekako središnja tema ovog autobiografskog romana. "Camus je napisao: ʹSamo je jedan doista ozbiljan filozofski problem: samoubojstvo. Suditi o tome ima li ili nema smisla živjeti, znači odgovarati na temeljno filozofijsko pitanje. Ostalo , ima li svijet tri dimenzije, ima li duh devet ili dvanaest kategorija, dolazi potom. To su igrarije, prije svega valja odgovoriti na to pitanje."
Puno sam googlala čitajući ovu mješavinu tragedije i komedije, ironije i nježnosti. Zanimali su me životi ljudi koje je autorica vješto povezala u svojoj autobiografiji, zanimalo me kako su izgledali, što su radili i zašto su tako završili. Proučila sam i Claru Uson i njezine demone s kojima se u konačnici razračunava u ovom izvanrednom djelu. Divne su knjige koje nas nadahnu da proučavamo, čitamo i učimo, koje nam izazivaju znatiželju – a ovo je definitivno jedna od takvih. Biti samoubilački raspoložen ne znači željeti umrijeti. Radi se o smirivanju boli iznutra. Na kraju romana sve će vam postati kristalno jasno iako vam na početku sve izgleda kao nepovezani nered. Želim čitati i ostala djela ove autorice.
Prevela: Silvana Roglić
