Košarica
Izbornik

Charles Baudelaire - prvi i najveći dandy* Pariza i pjesništva

Charles Baudelaire - prvi i najveći dandy* Pariza i pjesništva

"Knjiga je vrt, voćnjak, skladište, zabava, društvo usput, savjetnik, mnoštvo savjetnika..." Pjesnik kojeg gimnazijalci najviše vole osim E. A. Poea je Charles Baudelaire, Francuz kojeg uvijek prikazuju kao izmučenog čovjeka krupnih očiju sinonim je spleena, bohema i Pariza. "Cvjetovi zla" ili "Cvijeće zla" njegovo je najpoznatije djelo, ali što znamo o njemu? Ima li tu neka zanimljiva priča? Charles Pierre rođen je 9. travnja 1821. u Parizu, a kršten dva mjeseca kasnije u katoličkoj crkvi Saint-Suplice. Otac Joseph-François bio je civilni službenik koji je prijateljevao s filozofima C. A. Helvétiusom i A. N. de Condorcetom i bio tutor najmlađim sinovima vojvode de Choiseul Praslina. Bio  je veoma obrazovan, strastven štovatelj ideje prosvjetiteljstva i obožavao je slikarstvo. Dapače i slikao je, amaterski. Majka Caroline Archimbaut-Dufays, rođena u Londonu, u egzilu, 1793. udala se mlada za 34 godine starijeg Baudelarie što tada nije bila rijetkost. Želio je usaditi u sina ljubav prema knjigama i slikarstvu i možda bi život dječaka bio sasvim  drugačiji da tata nije naglo umro kad je Charles imao šest godina. Zato nije čudno što se maleni jako vezao uz majku i obožavao je zemlju po kojoj je hodala. Bojao se da je ne izgubi, ostali su sami njih dvoje i svu je utjehu nalazio u tome što je mama uz njega, što je puna ljubavi i nježna i što je on centar njenog svijeta. Ali, majka se udala godinu dana udovištva pa je dječak brzo ispao iz njezinog fokusa i od toga se nikada nije oporavio.

NESUĐENI PRAVNIK

Mamin je odabranik bio zgodan i privlačan poručnik Jacques Aupick, odlučan i sposoban čovjek koji je dogurao do čina generala, kasnije ušao u diplomatske vode pa je bio na mnogo dvorova, na važnim pozicijama, 1851. i veleposlanik u Španjolskoj, a senatorom je imenovan 1853. Obitelj se zbog njegove karijere preselila u Lyon a Charlesa su poslali u vojnu školu u kojoj je i stanovao što ga je dodatno uvjerilo kako ga se majka u neku ruku odrekla. Tik prije završetka školovanja, 1839. izbacili su ga iz internata jer nije želio profesoru dati papirić s porukom koju mu je dodao kolega iz razreda. Kasnije je ipak položio završni ispit i dobio "papir." Kolege su ga kasnije opisale kao profinjenog klinca koji je volio književnost i koji se razlikovao od učenika jer je bio nestalan u učenju, ponekad vrijedan a ponekad sklon dokonosti ali - svakako zanimljiv. Baudelaire nije znao što bi nakon internata a morao je upisati studij pa se odlučio za pravo na Lycée Louis-le-Grand ali nije bio sretan odabirom budućeg zvanja. Pravo su redom upisivali, osim onih doista zaljubljenih u pravo, mladići koji nisu znali što bi zapravo radili u životu pa tako i Charles. Rekao je kako ne nalazi zanimanje kojim bi se volio baviti. Sve je manje odlazio na predavanja i sljedeće je dvije godine provodio u pariškoj Latinskoj četvrti s namjerom da postane pisac. Počeo je piti, plaćati prostitutke i zadužio se. Charles nije upadao u dugove zbog poroka već zbog taštine - bio je slab na lijepu i skupu odjeću i postao najpoznatiji dandy Pariza. U to se vrijeme, ludujući s kraljicama noći zarazio sifilisom i gonorejom. Uz to je uronio u svijet hašiša i opijuma što sve više zabrinjavalo roditelje osobito poočima koji je bio čovjek s karijerom i ugledom i posinkom koji banči sve u šesnaest.

PUT U INDIJU Diplomu je Baudelaire stekao 1839. ali se nije imao namjeru baviti pravom što je ojadilo majku koja nije mogla shvatiti zašto se njen pametni sin okrenuo književnosti. Stvari su izmicale kontroli pa je na kraju očuh posinka 1841. poslao na putovanje u Calcuttu, Indiju kako se već uobičavalo "ukrotiti" neposlušne mladiće - na brod, u vojsku, dalek put koji će ga naučiti pameti. Aupick je mislio kako će preusmjeriti posinkovu energičnost u alkoholu i ljubovanju u nešto "poštenije" i normalnije vode, ali nije mu baš uspjelo. Baudelaire je to iskustvo "odradio" i vratio se za godinu dana i dalje bez želje da bude pravnik ali je putovanje u egzotične krajeve na njega ostavilo traga. Kasnije će u njegovim pjesmama česta tema biti more, jedrenje i egzotične luke koje je vidio i posjetio. Pričat će o putovanjima s puno pretjerivanja i sa žarom objašnjavati kako je jahao na slonovima. Kada se vratio u Pariz sprijateljio se s piscima i umjetnicima,  naslijedio novac koji mu je dozvoljavao da se ponaša kao pariški dandy i trošio na odjeću, izlaske, prijatelje, piće, drogu, provodio dane po galerijama i kafićima, eksperimentirao s popularnim drogama poput hašiša i opijuma i postao poznat kao šminker lak na trošenju novca. Imao je 21 godinu a neveliko nasljedstvo od oca nije bilo veliko.

CRNA VENERA Baudelaire se zaljubio u Jeanne Duval koja ga je inspirirala za njegovu najslavniju zbirku "Crna Venera" i zbog koje je napisao najljepše ali i one pjesme prepune očaja. Roditelji su bili protiv te veze. Jeanne je naime bila mulatkinja, rođena na Haitiju, imala je francuske i afričke pretke, nije se znala godina njenog rođenja i veza nije bila primjerena. Očajan, Baudelaire se pokušao ubiti. Do 1844. potrošio je skoro polovicu nasljedstva pa je obitelj sudski dobila spor po kojem je Baudelaire dobio odvjetnika koji će upravljati ostatkom nasljedstva i davati mu apanažu. Usput budi rečeno, mizernu što je Baudelairea dovodilo do očaja jer nije mogao nastaviti živjeti kao bonvivan, šminker, bez brige i raskošno. Mama nije podnosila Jeanne i tvrdila je da ova muči njenog sina i samo izvlači novac koji je zaista plaćao sve djevojčine hirove. Koliko god turbulentna veza bila njih su dvoje ostali zajedno 20 godina. Po nekim je izvorima Jeanne je umrla pet godina prije svog slavnog ljubavnika, oronula i slijepa, a nekim su tvrdili kako su je vidjeli tri godine nakon njegove smrti, na štakama, obogaljenu od sifilisa. Bez obzira što mislili roditelji, Jeanne je bila priznata Baudelaireova partnerica iako se nikada nisu vjenčali;. Lijepu je mulatkinju naslikao Manet, o njoj su osim Charlesa mnogi umjetnici pisali priče i pjevali pjesme. Snimljen je i film o njenom životu "My Heart Laid Bare", no najpoznatija je kao Charlesova muza. Njoj je posvetio "Balkon", "Parfum exotique", "La chevelure", "Sed non satiata", "Le serpent qui danse", "Une charogne"... Jeanne je osim majke bila jedina žena koju je volio. Slavio je u pjesmama Madame Sabatier i zelenooku Marie Daubrun, ali samo je Jeanne bila njegova Venera. Zbog nedostatka novca počeo je pisati. Prvo je pisao pamflete za revolucionarne novine, ali ga je brzo napustila politička strast jer su ga sve više mučili zdravlje, dugovi i što nikako nije mogao u miru pisati a onda ni objaviti što je napisao. Doduše, za Revolucije 1848. bio je na barikadama a priča se da je razlog bio namjera da nagovori ustanike da strijeljaju njegovog poočima Aupicka! Charles je prezirao vlast i kasnije će s Flaubertom i Hugom dijeliti mržnju prema Napoleonu III.

OŠTAR KRITIČAR Prvo što su mu, napokon, objavili bila je kritika o pariškom slavnom Salonu, godišnjoj i najvažnijoj izložbi slikara "Le Salon  de 1845" s kojom je odmah privukao pozornost. Mnoge su njegove kritike uzburkale javnost jer su bile hrabre, proročanske i vizionarske. Na primjer, hvalio je Delacroixa kojeg je zvao "pjesnikom slikarstva". Delacroix je cijenio Baudelaireovo mišljenje ali se s njim nije družio, osobito poslije skandala s "Cvijećem zla". Išlo mu je na živce i što je pjesnik bio melankolik. U drugoj je kritici, o Salonu 1846. dobio biljeg zagovornika, advokata romantizma. Godinu kasnije izašla je autobiografska novela "La Fanfario." Iako se nama možda život pjesnika kao lutalice i bohema čini romantičnima, Baudelaireov život bio je težak. Stalno je bolovao i stalno bio u dugovima. Često se selio kako bi pobjegao od ljudi kojima je dugovao i teško se mogao posvetiti pisanju. Ipak, 1854. i 1855. preveo je, pionirski, na francuski priče Edgara Allana Poea čijem se radu neizmjerno divio a uspio je i napisati pjesme po kojima je do dan danas poznat i slavljen. Kad je 1857. umro očuh u oporuku nije uključio posinka ali se Charles napokon mogao pomiriti s majkom. S 36 godina pisao je mami: "Vjerujem da ti pripadam potpuno i da pripadam samo tebi." Ponovo su bili bliski iako je mamu bacalo u očaj što je u vezi s mulatkinjom, što je pisac i što će uvijek rado "zaružiti." Baudelaire je radio polagano i probirljivo, često bi zapao u lijenost i dokonost, bio je podložan emotivnim dramama, a sifilis ga je sve više izjedao pa mu je karijera slabo napredovala. A onda, preokret. "Cvjetovi zla" ili "Cvijeće zla", (a mogu se prevesti i kao Cvijeće patnje), "Les Fleurs du mal", prva je zbirka pjesama koju je objavio, 1857. Prvo je imala malu i entuzijazma punu publiku. Neke su mu pjesme već objavljene po novinama ali napokon je imao ukoričenu zbirku. Izdavač August Poulet-Malassis objavio je prvo izdanje 1857. a Charlesa je brinula kvaliteta tiska pa je blizu tiskare iznajmio sobu i pomagao pri slaganju stranica. Ako je i mislio da će ga svijet napokon priznati - prevario se. Vlast je odmah počela s progonom pa su i izdavač i tiskar bili izvedeni pred sud jer su pogazili zakon "vrijeđajući javni moral." Šest je pjesama izbačeno - onih koje su opisivale vampire i lezbijsku ljubav, a zbirka je dobila negativan publicitet. (izbačene su bile "Les bijoux" (Dragulji),  "Le Léthé" (Leta), "À celle qui est trop gaie" (Onoj koja je previše simpatična), "Lesbos" (Lezbos), "Femmes damnées"(Proklete žene, prva pjesma) i "Les métamorphoses du vampire" (Preobražaji vampira). Nije to bio jedini takav slučaj. Kršenja umjetničkih sloboda nisu bila tada rijetka pa ne čudi da se za pjesnika založilo mnogi slavnih ljudi, kolega po peru poput Flauberta i Hugoa koji su osudili presudu. Uostalom, Flaubert je i sam imao sličnih gorkih iskustava ("Gospodin Bovary" i mućenik stila Gustav Flaubert/ Danas su i Baudelaire i njegove pjesme i te kako cijenjene, njegova je knjiga, kako kažu "pomogla u stvaranju novih literarnih oblika, na svjetlo je dana iznijela i kontroverze toga doba te stvorila poriv za istinom i impresionizmom i kod pisaca i kod čitatelja koji su prepoznali izričaj pariškog pjesnika. Sljedeća knjiga koju je objavio bila je prijevod Thomasa de Quinceya i njegove "Ispovijedi engleskog uživatelja opijuma" a poslije je napisao i kritičke studije o Flaubertu, Théophileu Gautieru i Balzacu...

CVJETOVI ZLA 

No u "Cvjetovima" je opjevao stvari i pojave o kojima se do tada nisu slagale rime. Opjevao je bol, ružnoću, smrad, pisao je o tajnim i profanim ljubavima, metamorfozama, melankoniji, korupciji u gradu, izgubljenoj nevinosti, vinu, smrti, depresiji, lezbijskoj ljubavi, alkoholu. On piše o zavisti i bludu, grijehu i propadanju ideala, o nevjeri, traži čitatelja da se odazove mašti a sebe stavlja na stranu prokletih, na stranu Sotone. U pjesmama je spajao vezu između zla i ljepote, nasilja i naslade, neke su zastrašujuće, neke zavidne, a neke prepune tuge. Mirisi u njegovim pjesmama bude osjećaje nostalgije. Da, sasvim nov pristup što je kod konzervativaca izazvalo šok. Nakon što su platili kazne, sam Baudelaire 300 franaka, zbirka je cenzurirana i 1861. izašlo je izdanje bez šest pjesama pa su je nazivali "Les Epaves", "Olupine." Moralo je proći stotinu godina da s Baudelairea maknu biljeg luđaka i mračnjaka i službeno je tek 11. svibnja 1949. odbačena presuda, a šest zabranjenih pjesama vraćene su u zbirku. Prethodnica zbirci bila je pjesma "Au lecteur", "Čitatelj" u kojem optužuje publiku za licemjerje. "Cvjetovi zla" zbirka je s 200 pjesama, uglavnom soneta. U zbirci su njegove muze Jeanne koja je Crna Venera, Appolonia koja je Bijela Venera i Marie koja je - Madonna. To što je mulatkinji posvetio pjesme i s njom živio nisu mu oprostili jer ni on prema njoj nije bio blag - ona je egzotična i lijepa, a kada su se posvađali bila bi po njemu lažljiva i nemilosrdna, pa onda samouvjerena i predivna pa ponovo, alkoholičarka i monstruozna mješanka. Sve što je pisao onim dvjema je mlako naspram strasti kojom su prožete pjesme koje je nadahnula lijepa Jeanne jer je to i ljubav i strast, seks i erotika. Ona je simbol žene kao ljepote ali i zla, a on je i voli i mrzi. Godinama su se vodile rasprave je li to bolesno ili samo neshvaćeno pjesništvo, a Charlesov mračan smisao za humor nije pomagao boljem razumijevanju. Na primjer, jednom je pitao  prijatelja usred razgovora:"Zar ti ne bi bilo ugodno da se okupaš sa mnom?". Mnogo je dodanog a malo zapisanog pa se ne može reći koliko je toga neka vrsta urbanog mita a što je zaista istina. I to je čar Baudelaire.

WAGNER I BELGIJA Do 1859. Baudelaireovo je zdravlje bilo strašno narušeno - osim niza kroničnih bolesti dotukao ga je i stres i dugotrajno korištenje laudanuma. Osim Jeanne imao je vezu s glumicom Marie Daubran i kurtizanom Apollonie Sabatier i potonje dvije bile su izvor inspiracije ali ne stalno društvo. Pred kraj života Baudelarie je kratko živio i s majkom i tada je napisao "Le Voyage" i neka druga djela jer je imao mira u Honfleuru, gradiću uz more. Tada  je postao obožavatelj Richarda Wagnera i iako nije imao glazbenog obrazovanja osjetio je glazbu i poslije nekoliko Wagnerovih koncerata u Parizu 1860. na kojima je bio opčinjen Waganerovom glazbom. Baudelarie je pisao o slavnom skladatelju i zapravo začeo kult Wagnerizma koji je kasnije pohrarao Europu. S novcima je Charles stalno bio na "vi", u novom izdanju "Cvjetova" 1861. je dodao 35 novih pjesama ali je ubrzo njegov izdavač 1861. bankrotirao pa se Baudelarie odlučio maknuti se iz Francuske. U Belgiju! Tako je 1864. otputovao za Belgiju gdje se nadao sakupiti novac kako bi platio dugove. Mislio je prodati prava na svoja djela i održati predavanja. Za put je trebao novac koji mu je mogao posuditi samo prijatelj, slikar Edouard Manet. Njih su se dvojica  svakodnevno družila, pjesnik je sa slikarem išao u prirodu i na izlete gdje je ovaj skicirao. Manet mu je posuđivao novac, brinuoje  za pjesnikove poslove a Charles, uvjeren u talent prijatelja, prorekao jekako će biti slavan. Uz to, nagovarao je Maneta da izađe iz okvira i pokaže svoj raskošan talent ali, rekao je i da je Manet slabić. Poslije izložbe na kojoj je Manet postavio slavnu "Olimpiju" Charles je branio svog prijatelja iako strašno bolestan, jer su ga napadali zbog portreta gole žene, k tome i prostitutke. Kad je Charles želio otputovati u Belgiju novac mu je dao Manet. Treba reći da je Charles cijelo vrijeme pisao i objavljivao prozne pjesme koje su poslije smrti sakupljene i objavljene 1869. kao "Petits poémes en prose", "Male pjesme u prozi" (kod nas "Spleen Pariza"). U tih 50 pjesama Baudelaire opisuje ljude - starice, umjetnike, djecu i radnike, gomilu i udovice, klaunove i hladne, perverzne ljubavnike, umorne, cinične i siromašne žene i muškarce u velikom gradu. Ono malo što znamo o ovom pjesniku  je zbog dnevnika koje je vodio. Navode se uvijek dvije "važnije" bilježnice; Fusées (Rakete) i Mon coeur mis ànu (Moje srce razgolićeno leži), ime koje je posudio od Poea. U njima se vidi kako je i što je razmišljao i zapisao o ljubavi, religiji, ženama, dosadi i karijeri. Vidljiva je Baudelairova moralnost, elegancija duha i uma, strah i čežnje. Nije bio perverznjak, nije bio sotonist već izmučen i nesretan,  inteligentan i moralan čovjek. Nemetrička kompozicija koju je u pjesmama koristio postavila je Baudelaira na tron kao prvog pjesnika koji je napravio radikalan raskid s formom stiha i tko zna što bi i kako bi se njegovo pisanje dalje razvijalo da nije bio osuđen na smrt od sifilsa. Zdravlje mu se pogoršalo, imao je užasne noćne more i na očigled je kopnio. Doduše, nastanio se u Bruxellesu i pripremao pamflet protiv Belgije koju je smatrao karikaturom francuske buržoazije, upoznao je slikara Féliciena Ropsa koji je bio impresioniran s pjesnikom. Dapače, Rops, nevjerojatno talentiran i danas slavljen slikar i grafičar ilustrirao je "Cvjetove zla" koji su, u Francuskoj zabranjeni objavljeni u "karikaturi" Belgiji. Iako, Belgiju nije podnosio i iko je napisao oštre kritike i protiv zemlje i protiv ljudi,  ipak je tamo živio lakše nego li u domovini u kojoj su ga progonili. Belgijiska avantura po Baudelairea nije dobro završila: nije prodao prava i sve je završilo s oblokavanjem nakon nekoliko održanih a neplaćenih predavanja. Nije zaradio ni novac ni priznanje. U nadi da će alkohol smanjiti bolove od kojih je patio ponovo je pio i izmučen se počeo moliti da ga "mirno odnese noć", da umre i napokon se riješi muke. U svemu tome saznao je da Jeanne, koja ga je namučila ali i koju je neizmjerno volio, gubi vid. Vjerojatno od sifilisa.

TRAGIČAN KRAJ Jednog se dana u ožujku 1866., u crkvi u Namuru u koju je ušao s prijateljima Charles Baudelaire srušio. Nekoliko dana kasnije našli su ga u nekom kafiću potpuno ošamućenog i doveli kući. Bio je paraliziran i nije mogao govoriti (afazija). Jak moždani udar obogaljio ga je pa su ga u lipnju prebacili u Pariz, u sanatorij. Manet mu je sa ženom dolazio često u posjete i sjeo bi za klavir i obogaljenom prijatelju svirao na klaviru, naravno, Wagnera. Nakon malo više od godinu dana paraliziranosti i praktično nijemosti dobio je posljednju pomast, u "maison de sante", sanatoriju u Parizu. Umro je 31. kolovoza 1867. na rukama majke, sa samo 46 godina. Pokopan je dva dana kasnije na groblju Montparnasse u obiteljskoj grobnici u kojem danas uz njega počivaju i poočim i majka. Iako liječnici nisu spominjali razlog smrti danas se misli kako je pjesnika dokrajčio sifilis. Na grobu je 1902. otkriven tmuran spomenik.

BAUDELAIRE DANAS Sve do danas Baudelaire je predmet istraživanja. Bio je aktivan sudionik u umjetničkim krugovima i životu tog vremena. Pisao je kritike i eseje o svim aspektima francuske kulture, bio otvoren i iskren i s prijateljima i neprijateljima, rijetko je imao diplomatski pristup, u raspravama uvijek žestok pa je ponekad izgubio "bitku" koliko se zapalio. Ali, imao je prijatelje koji su ga cijenili i voljeli i bili mu odani - Courbet i Daumier, Franz Liszt i Hugo, Flaubert, Balzac i naravno, Manet. Većina je njegovih djela tiskana nakon njegove smrti a zaradom je mama isplatila sve dugove. Kako je slava sve više rasla majka je na kraju rekla kako vidi da je njen sin, sa svim greškama i manama koje je imao i koje je živio našao svoje mjesto u književnosti. Nadživjela ga je četiri godine. Često se spominje i veza dvaju najmračnijih likova književnosti jer Poe i Baudelaire imali su mnogo zajedničkog. Obojica su bili melankolične duše, borili su se sa siromaštvom, bolestima, dugovima, alkoholom, a preosjetljivi su teško "plivali" u tadašnjem društvu. Poe je umro s 40, a Charles s 46. Baudelaire  je prvi preveo na francuski Poeove priče i rekao kako su one "u njegovoj glavi, ali ih nikada nije mogao oblikovati" - nazvao je američkog kolegu svojom srodnom dušom. Vjerovali su u doktrinu prvog grijeha, osuđivali demokraciju i ideju napretka kao i prirodnu dobrotu čovjeka jer im iskustvo nije pokazalo da su ljudi dobri i obojica su prezirali aristokraciju. Charles je u Poeu vidio svog prethodnika, a do danas prijevode Poeovih priča na francuski smatraju jednim od najboljih ikada. Rimbaud je Baudelairea nazvao "kraljem pjesnika", a Mallarmé je napisao sonet Baudelaireu u čast. Svima je bilo jasno da je bio otac simbolizma i izvanredan pjesnik.

DRUGO IZDANJE SLAVNE KNJIGE Knjiga koja ga je zauvijek zapisala u povijest književnosti imala je svoj trnovit put. Prvo originalno izdanje iz 1857. imalo je "samo"stotinu pjesama. Najvažnije je drugo izdanje, iz 1861. koje je Baudelaire sam složio pa se smatra najboljim za proučavanje pjesnikova djela jer tu je i uvodna pjesma kojom se obraća čitatelju. U njoj je i podjela na šest ciklusa: Spleen i Ideal (88 pjesama), Pariške skice (18), Vino (5), Cvjetovi zla (12), Pobuna (3) i Smrt (6). Treće je izdanje "Cvjetova" bilo objavljeno godinu nakon Charlesove smrti, a složili su ga Charlesovi prijatelji.

Baudelaireova  je ostavština prodana na dražbi, a Michel Levy je sve kupio za 1750 franaka iako do 1949. presuda nije maknuta niti je pjesnik rehabilitiran. Društvo nije moglo prihvatiti njegova razmišljanja, jer je Baudelaire smatrao da originalni grijeh prodire u čovjekov svijet, a osjećaj teološkog zla se nadvija poput oblaka nad čovjekovim mislima. Smatrao je patnju "božjim lijekom za nečistoću" i napisao kako je "jedna od ogromnih povlastica umjetnosti da patnju stavi u ritam, a ritam, kadenca može ispuniti um "mirnim radostima". Optuživali su ga i što piše o drogama ali on je, i iz osobnog iskustva, napisao kako je droga užasna i opasna. ("Čovjek ne može bez strašne opasnosti, mijenjati prvo stanje svog postojanja - ako umjetni rajevi poboljšavaju maštu oni i uništavaju "dragocjenu tvar" volje.") Što se pogleda na svijet tiče Baudelairea je mučilo katoličanstvo i pogled na svijet kao na mjesto na koje stižemo opterećeni grijehom, rastemo u tmurnom svijetu u kojem je čovječanstvo osuđeno zbog tog grijeha koji se nikako ne može "isprati." Ljubav je za njega tamna i očajna, a ženama daje okrutne epitete. Vizija ljubavi kod njega je mračna, ponekad stravična (kao u pjesmi "Voyage à Cythère i Sed non satiata.") Ali taj je izmučeni čovjek napisao čudesne pjesme i često ga citiraju kao duhovitog ("Bog je izmislio pijance da ružne žene ne ostaju same"), iskrenog ("Za trgovca i iskrenost je financijska špekulacija" ili "Ništa na svijetu nije lakše prevariti nego vlastitu savjest"), zaljubljenog (Volim te jer si mi dala ljubav. Volim ljubav jer si mi je ti dala), ciničnog ("Laskanje je legalan vid korupcije. Zakon za to ne predviđa kaznu."), sarkastičnog ("Život je ludnica iz koje treba pobjeći") i često citiran:"Najpodliji trik koji je vrag izveo bio je kad je uvjerio svijet da vrag ne postoji." Citiran, voljen, čitan i cijenjen - to je Baudelaire danas a tužna priča o njegovom životu samo je okvir zbog kojeg je nekima lakše prihvatiti bolnu i iskrenu sliku naličja društva koje je, zapravo, uvijek isto. To da su ljudi i dalje zli ne bi ga, da danas može vidjeti što se događa, veselilo, ali bi bilo inspiracija za nekoliko zbirki pjesama.

*dandy, beau ili gallant nije samo kicoš, šminker već i čovjek koji polaže veliku važnost na izgled, pojavu ali i profinjen govor,  dokone hobbyje i održava kult o "sebi nonšalantnom", opuštenom. Povijesno, osobito u kasnom 18. i ranom 19. stoljeću u Engleskoj, dandy je imao negativniji prizvuk - to je bio čovjek koji je sam sebe uzdigao, stvorio i često oponašao životni stil aristokracije kojoj nije pripadao jer je dolazio iz srednjeg staleža.

Pripremila i napisala: Sandra Veić Sukreški

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-12-10 02:07:59