Gospodin Bovary i mučenik stila - Gustav Flaubert

12.12.2014. 13:58:40

Sretan rođendan gospodine Flaubert! Pisac koji je birao i vagao svaku riječ, koji je postao sinonim za detalj i koji se prvi drznuo pisati o srednjem sloju bez da stidljivo okrene pogled kad junaci postanu intimni, koji je uza sve to razgolitio život ljudi 19. stoljeća i prikazao njihov život bez ukrašavanja bio je Gustave Flaubert. Njegova se "Gospođa Bovary" smatra modelom za realistički roman, ali i jednim od najboljih romana do sada. No, Emma Bovary donijela mu je i mnogo nevolja. Neki "Gospođu Bovary" smatraju najboljim Flaubertovim djelom, neki presudnim i temeljnim za smjer u književnosti ali to je, zgodan je detalj, njegova prva knjiga koju je objavio. Izašla je 1857. Prikaz moralnog pada žene seoskog liječnika podigla je dežurne moraliste na noge. Priča je to o ženi koja svijet ne vidi realistično, koja je djetinjasta i koja u očajničkom pokušaju da nađe romansu, ljubav, čaroliju prevari "stabilnog i dobrog" muža. Sve je to, opisano precizno i realno, kao da je pisac sjedio u kući "te" žene koja na kraju, potpuno slomljena počini samoubojstvo.

Sin koji neće postati liječnik Čovjek čiji je prvijenac postao jednim od najvažnijih djela u književnosti rođen je 12. prosinca 1821. u gornjoj Normandiji, u bolnici u Rouenu kao drugi sin Anne Justine Caroline i ravnatelja i kirurga bolnice Hôpital Dieu u Rouenu, dr. Achillea-Cléophasa Flauberta. Rouen je bila luka, gradić poznat po suđenju i spaljivanju na lomači Ivane Orleanske. Iako je obitelj bila "liječnička" jer je i Justine bila kćer liječnika i dolazila iz jedne od najuglednijih i najstarijih romanskih familija, a otac je bio sin veterinara i odličan liječnik, na malog Gustavea nisu gledali kao nasljednika obiteljskog "posla" jer je imao osam godina starijeg brata Achillea. On će biti liječnik, bez sumnje. Tu je bila i tri godine mlađa sestra Caroline. Brat je bio briljantan student, očeva uzdanica i nasljednik pa se je Gustav bio "samo" drugi sin. Flaubertovi su živjeli u jednom krilu bolnice i djetinjstvo Gustaveu nije bilo sretno. Miris bolnice ulazio je u kuću, sve se vrtjelo oko pacijenata i tuđih bolesti, igrali su se u vrtu iz kojeg su mogli vidjeti tijela u mrtvačnici a uz to je dan i noć sluša kako je njegov brat genijalac. Mali je Gustave bio pasivan, drugačiji, zatvoren u sebe i pobjegao je u svijet knjiga kojima je bio drugačiji, ljepši, svakako mirisniji... Oca se bojao i bio je bliži s mamom i sestrom za koju je bio jako vezan (smrt sestre koja je rađajući umrla kad je Gustav već imao 24 godine strašno će ga pogoditi). Ostat će vezan za mamu koja će s njim živjeti do njegove 50. godine a njihova se povezanost objašnjava i kao ljubav i ogorčenje što nikada nije do kraja objašnjeno jer su na kraju dna Flaubertovi bili obitelj koja se voljela. Gustave je počeo pisati kao osmogodišnji dječak, a 1832. prijatelj je obitelji objavio dva djela koja je malac napisao. Sartre je kasnije napisao studiju od tri djela o Flaubertu s naslovom „Obiteljski idiot“, ali to je bilo zlobno i daleko od istine. Gustave je naučio čitati i pisati u normalno vrijeme, u školi je bio više nego dobar, obožavao je čitati, ali nije glasno govorio kako ne misli raditi neki "ozbiljni" posao. Nije ni mogao uz oca koji to ne bi dobro prihvatio pa je Gustav išao u osnovnu školu pa gimnaziju. Nije bio jako sretan u školi jer su djeca tog doba i statusa odlazila u internate, ali je osvojio nekoliko godišnjih nagrada, jednom i kao najbolji u razredu. Uz to čitao je strastveno očeve knjige: Dumasa, Molièra i Hugoa, a onda po njima sa sestrom i prijateljima postavio kazališne komade. Na njegovo je pisanje utjecao i Balzac no Flaubert je bio po svemu drugačiji - stilski se razlikovao, bio je precizniji, dugo se pripremao za pisanje i dugo istraživao, a napisano je na glas čitao. Svaka je riječ morala biti savršena. Odmjerena. Prava. Ali, prvo je trebao odraditi uobičajenu biografiju - poslali su ga na studij. Počeo je studirati pravo u Parizu, ali nije bio sretan - s tih malih 19 godina nije mu studiralo pravo, a grad mu je bio oduran. Upoznao je mnoge danas slavne ljude, između ostalog i velikana Victora Hugoa. Pred kraj 1840. je otputovao na Pirineja i Korziku, provodio se s prijateljima, nije briljirao u društvu kao kozer, ali nije bio ni pustinjak i sve u svemu sasvim bio je običan student koji je prvu godinu uredno položio. Sve se okrenulo 1844. kada je prvo pao drugu godinu a onda, dok se s bratom vozio u kočiji imao težak napad epilepsije. Oporavio se, imao nekoliko napada koji se povezuju i s veneričnim bolestima i svima je bilo jasno da od prava neće biti ništa. Spakirao je kofere, napustio pravni studij i Pariz, došao na novo obiteljsko imanje, malo dalje od Rouena, u Croisset a tata je prihvatio odluku sina da bude pisac (homme-plume). Danas je u Croissetu njegov paviljon s malim muzejem jer Flaubert je tu napisao sva svoja djela.

Flaubertove žene Kakav je bio što se žena tiče danas se manje-više zna. Ona stara da "tiha voda brege dere" u Flaubertovom je slučaju istina. S 14 godina na ljetovanju se strašno zaljubio u stariju i udanu ženu. Elisa Foucault Schlésinger bit će u njegovim sjećanjima savršena žena, a ljubav netaknuta, čista i prekrasna i svakako - nerealizirana. Par godina kasnije poigravao se s idejom da se oženi ali nikada nije došlo do toga. Tata Flaubert koji je zagovarao "morsko kupanje" i imao velika imanja u okolici Deauville-Trouvillea požalio je te svoje ideje jer se Gustave zaljubio u ženu koja je imala 26 godina i ljetovala sa svojom kćerkom. Ona će mu biti inspiracija i model za likove u "Mémoires" i "Sentimentalno obrazovanje". Kad je ljeto završilo Gustave se slomljena srca vratio u školske klupe i slomljeno srce pokušao zacijeliti čitanjem Shakespearea, Goethea, Lorda Byrona, Rabelaisa, Rousseaua... U školi je napravio neki incident, ali su mu dali da polaže ispite koje je sve obavio s visokim ocjenama pa odlazi na putovanje u južnu Francusku s tatinim studentom. Dr. Cloquet vodi Gustavea i manju grupu mladića u Bordeaux, Bayonne, Pirineje, Provansu, Marseilles, Korziku. Ta mu je turneja otvorila oči - zaljubio se u Mediteran... S pjesnikinjom Louise Colet bio je u vezi osam godina u dva navrata, prvi puta dvije godine a onda još četiri. Ona je bila udata, odvojila se od muža a sačuvan je ogroman broj pisama u kojem su raspravljali o književnosti, o svim aspektima oko skandala Bovary, ali i par ljubavnih i na kraju - njegovo objašnjenje da mu ljubav ne može biti glavna stvar u životu, da ne dolazi u Croisset (jednom je došla nenajavljeno ne bi li upoznala njegovu mamu ali nije joj uspjelo), njegovo odbijanje da se preseli u Pariz... Pisao joj je najmanje dva puta tjedno. Po nekima je to bila jedina ljubav koju je imao što svakako ne znači da nije imao ljubavnih iskustava. Jer, povremeno je putovao u prijestolnicu Francuske i Englesku gdje je imao ljubavnice, ali profesionalne, dakle - prostitutke. Gotovo je odmah "pokupio" spolnu bolest od čega se nikada nije oporavio a što mu je zapravo odredilo odnos prema ženama. Rano je povezao seksualnost s religijom i oboje je smatrao sličnim po žudnji za sigurnošću, ali i frustrirano vječnom sumnjom. Danas se zna da je imao i vezu s guvernantom svoje nećakinje, gospođicom Juliet Herbert od 1850-ih pa sve do smrti. Epilepsija od koje je bolovao užasavala ga je - napade koje je imao potpuno bi ga umrtvili i strašno su ga plašili, uvijek se bojao da će ga "lupiti". Kad je umro prvo tata nakon neuspješne operacije koju je izveo brat Achile, a potom sestra dva mjeseca nakon što je rodila djevojčicu 1846. svi su bili shrvani. Flaubert je od šoka dobio nekoliko napadaja. Odlučio je pažljivo promatrati život, ali ne i u njemu sudjelovati i odlučio je posvetiti se samo pisanju. Brat je ostao živjeti u bolnici a formiralo se novo kućanstvo - Gustav i mama, beba sestre Caroline i vjerna sluškinja Julie. U Croissetu, uz Seinu živjet će do smrti. S najboljim je prijateljem, Maximom Du Campom nakon svoje prve neuspjele knjige "Iskušenje svetog Antuna" putovao po Mediteranu - bili su u Britaniji, posjetili Grčku, pa dalje, u Egipat i Bejrut gdje je dobio - sifilis. Liječio se pet tjedana u Istanbulu, posjetio je i Kartagu 1858. zbog istraživanja za "Salammbô", pa produžio do Italije... Putovali su i s naprtnjačama, a na Orijentu su bili dvije godine. Zgodno je da je Du Camp od francuske vlade dobio kameru pa je napravio prvu knjigu o Bliskom istoku koja je bila ilustrirana fotografijama. Bili su očarani Maltom, Aleksandrijom, Kairom, piramidama i Sfingom, jedrili po Nilu do Karnaka i Luxora, ali je Gustave bio pasivan i ponekad se dosađivao. Jednog je dana dok su plovili Nilom odjednom izletio na palubu i vikao "Eureka" Eureka" i "Je l'appellerai Emma Bovary" (Nazvat ću je Emma Bovary). Posjetili su i Jeruzalem, Damask pa iz Sirije kroz Tursku, preko Grčke u Italiju gdje je svog sina dočekala mama Flaubert. Zajedno su posjetili Rim, Firencu, Veneciju i napokon se vratili u Croisset u srpnju 1851. No Emma je rođena na Nilu.

Bolest i navike Sifilis koji ga je izjedao cijeli život bila je bolest koju su imali - svi. I Baudelaire, Edouard Maner, Toulouse-Lautrec i Gauguin, Guy de Maupassant, vjerojatno braća Van Gogh, Beethoven, Schubert, Dostojevski, vjerojatno Poe, Paganini, Abraham Lincoln, Nietzsche, Karen Blixen, Al Capone, Hitler, Colette... popis je nevjerojatan. "Francusko pismo" mnogima je potpisalo smrtnu presudu ili barem grozan život. A Flaubert nije skrivao svoju seksualnost što je bilo skandalozno. Mislio je da je čir na svom udu dobio ili od Turkinje ili Maronitkinje, zna se da je posjećivao prostitutke u Bejrutu i Egiptu ali ne samo ženske. Spominje u pismu malog vragolana s turbanom. Time nije nikome nanosio zlo, mislio je ali kako nije skrivao, zamjerili su mu puteni život. S druge je strane bio neumoran radnik i često se prijateljima žalio kako je posao velik, zamoran i kako naporno radi. Obožavao je nećakinju Caroline Commanville, kćer svoje neprežaljene sestre, bio dobar i blizak prijatelj s George Sand, povremeno posjećivao znance Zolu, Daudeta, Turgenjeva i de Goncourtove. Od onog zatvorenog dječaka sasvim je pristojno narastao. Volio je putovati, ali je volio i svoj miran ritam kod kuće. Kad su pruski vojnici za vrijeme rata 1870. zauzeli njegovu kuću bio je očajan. Potresla ga je smrt mame 1872. a potom je zapao u velike financijske probleme jer je muž nećakinje imao niz neuspješnih poslova. Sve što je Flaubert stekao dao je kako bi spasio nećakinju od sramote i propasti i sve to ga je financijski uništavalo, a s neizliječenim sifilisom bio je iscrpljen i premoren. Dodatan je udarac bio neuspjeh drame koju je napisao, "Kandidat".

Cenzura Flaubertovoj biografiji najvažnija je naravno, slavna knjiga "Gospođa Bovary" koja je 1856. izlazila u nastavcima u magazinu La Revue de Paris. Za oko je zapela cenzorima koji su knjigu odmah napali. Ali ne samo knjigu - u siječnju 1857. optužili su i pisca i izdavača i tiskara za opscenost. Podigla se bura, javne osude su prštale, a tadašnju je javnost zgrozio izuzetno precizan uvid u život jedne obitelji i visoka razina intimnosti junaka koju Flaubert opisuje. Da će kasnije to biti najvažnije djelo realizma, da će se s tom knjigom toliko toga promijeniti cenzori nisu mogli ni zamisliti - njima je to bilo nemoralno, prljavo jer do tada nitko i nikada nije mogao zamisliti takve opise. Mnogi će reći kako im se, kao lik, Emma ne sviđa. Ona je lakomislena, naporna, frivolna ali, iako nam nije simpatična i znamo da griješi mi se ipak osjećamo njoj bliskima. Optužili su ovu trojicu da vrijeđaju javni moral, poštene građane, da je knjiga opscena a glavna junakinja lascivna, da se veliča propast braka i potiče žene na nevjeru. Opisi su im bili presugestivni, prevjerni. Od 1851. do 1859. povlačili su knjigu po sudovima pa nam je to i dobar uvid u život za vrijeme Drugog carstva jer je konzervativna francuska vlada napala ovu trojicu kao najgore kriminalce. Najbolje je što je izašla već okrnjena verzija jer su se urednici magazina (Du Camp i Pichat) bojali da bi vlasti mogli cenzurirati knjigu i magazin pa su izbacili 69 odlomaka, uključujući i scenu u kojoj se Emma s ljubavnikom satima zatvorila u kočiju. Urednici su se opravdavali kako su promjene bile zbog estetskih razloga zapravo se bojeći konzervativne vlasti,a Flaubert je smatrao kako nemaju dovoljno stila. Tražio je da napišu kako je djelo podleglo cenzuri. Tu nije bio kraj jer je objavio članak u koji je stavio i izbačene dijelove i naravno da su se cenzori razgoropadili. U tadašnjoj Napoleonovoj Francuskoj na snazi je bio zakon iz 1819. po kojem se mora zabraniti, satrti i uništiti sve napisano što vrijeđa javno ili vjersko ćudoređe. Osim što je knjiga bila seksom nabijena rekli su i kako se "ne zna što se događa u autorovoj savjesti". Obrana je tvrdila kako je gospon pisac razotkrio porok i da, zapravo veliča vrlinu. Iako se sudac slagao s tužiteljem sva su trojica oslobođena jer je optužba odbačena - manje je bilo spornih odlomaka u odnosu na broj stranica. Suđenje je završeno, a "Gospođa Bovary" je postala trenutni hit. Objavljena je u travnju 1857. u dva djela, fino ukoričena (naravno bez spornih dijelova) i u očaj bacila cenzora jer su zapravo postigli sasvim suprotni efekt od željenog. Gustave je oslobođen i jer je imao podršku i kolega umjetnika i političara pa je na kraju Flaubert slavljen kao veliki pisac. Tada ni iz daleka kao kasnije, i danas.

Ako ste pomislili da su tu "muke po Bovary" završile, prevarili biste se. Roman je zabranjen u Italiji 1864., u SAD-u 1954. (Američka nacionalna organizacija pristojne književnosti nije mogla progutati ovu papirnatu knedlu). Što je toliko sporno? Lako bi se i današnji moralisti mogli dići na noge da uzmu u ruke knjigu, makar ona bila 157 godina stara jer dokona i lijepa žena koja kroz novac i ljubav gleda na život ne bi im se dopala. Savršeno uhvaćena strast, dosada, tragična opsjena i razočarenja provincijalke, uz to žene cijenjenog liječnika, koja se prepušta strasti (i seksu) mnogima bi mogla biti gorka pilula. Razotkrivanje lažnog života, u Emminom slučaju, francuske buržoazije 19. stoljeća, nije bilo dobrodošlo kao što ni danas mnogi ne žele priznati kako iza zatvorenih vratiju ljudi vode slične živote. Flaubert osim toga ne baca riječi, jer svaka je odmjerena, prava i točna. Riječi je tražio danima, ponekad i mjesecima. Rekao je kako je "ljudski jezik poput napuknutog čajnika iz kojeg može izlaziti glazba po kojoj može plesati medvjed dok zapravo žudimo načiniti glazbu koja će i zvijezde rasplakati". Zabilježiti svaku misao, detalj života, pokret, postupke, to je radio Flaubert i uspio majstorski. Nema sentimentalnosti, on nije sudionik već samo promatrač, priča u trećem licu ali njega kao pisca nema - uvijek je sve kontrolirano. Na kraju Flaubert je izmislio stil "indirect libre" i sve što je na van ima veze s unutarnjim svijetom junaka. Daje studije karaktera, analizira osjećaje i razotkriva iluziju. Zapravo on secira Emmu kao da je kirurg.

Toskanska zelena i Emma Mnogi su se pitali po kome je napisao Emmu Bovary, a da nisu znali kako je ideju dobio iz jednog članka u novinama. Doduše, imao je i previše sličnih priča oko sebe od tatinog studenta kojeg je žena varala i umrla ostavljajući mužu ogromne dugove i dvoje djece pa ne čudi što je neke potreslo što čitaju opis svojih situacija. Što je ostalo nakon knjige? Osim nijanse zelene boje koja je danas poznata kao toskanska zelena i koja je česta u muškoj modi, a koju je on često a najviše u "Bovary" opisivao i učinio popularnom, svakako lik Emme koja je simbol osobe koje su slomile želje i ambicije, ljudske osrednjosti i ograničenosti, neostvarenja samog sebe.

unnamed (17)

Tu je i pojam Bovarizam, nemoćna čežnja čovjeka ka višem, neostvarene ambicije, bijeg iz svakodnevice, stanje kada zamišljate herojska djela koja činite a ignorirate realnost i na kraju (ili na početku) ostao je roman. Flaubert je zapravo bio egzorcist koji je stvaranjem lika Emme Bovary istjerao demona romantičnog idealizma i sladunjavosti iz književnosti a to je bio podvig i pol, hrabrost koja su mu jedva oprostili. Utjecaj na Zolu, Alphonsea Daudeta, Guya de Maupassanta sve do Marcela Prousta i Jamesa Joycea ogroman je. Kafka je njegov sljedbenik. Uz to, kažu često, Flaubert je mogao napisati tekst od 2000 riječi a da nijednom ne ponovi istu riječ. Gospođa Bovary djelo je koje se danas s njim poistovjećuje. Nesumnjivo je veliki pisac - vjerovao je u princip nalaženja prave riječi, "le mot juste" smatrajući kako je to ključ dobrog pisanja. Objavljivao je manje nego li na primjer Zola ili Balzac i kada je roman završio godinu je dana "pauzirao" i nije se bacao na novo djelo. Zato ga popularno zovu "mučenikom stila". Flaubert je bio čisti stilist, romantik i realist. Danas je i dalje zanimljiv kao pisac a i knjige su podjednako zanimljive kao i kada ih je napisao pa i danas ima cijeli niz sljedbenika i proučavatelja. Od smrti njegova je slava toliko narasla, i raste, da je to priča za sebe. Poslije Emme Bovary pisao je "Salammbô" za koji se pripremao godinama, od rujna 1857. i to samo par mjeseci nakon što je pobijedio na sudu s čime su završile optužbe za nemoral "Gospođe Bovary" iako su sve te prijetnje, optužbe, prijezir imale svoju cijenu. To je i napisao prijateljici i kolegici po peru s kojom se 19 godina dopisivao, gospođi Leroyer de Chatepie i naveo kako se želi odmaknuti od suvremenosti književnog svijeta pa raditi na romanu koji će se događati jako davno. Od travnja do lipnja 1858. seli u Tunis, u Tunisiju kako bi "uronio" u priču koju želi napisati. Inspiracija su mu stari grčki i rimski tekstovi (Plinije, Plutarh, Ksenofon, Hipokrat) jer tu je nekada bila slavna Kartaga a u nju je smjestio priču. Hanibalov otac, general Hamilcar je odsutan a plaćenici se bune zbog nepravde. Smiriti ih želi Salammbô, njegova kćer i dvojica se plaćenika u nju zaljube... Uspjeh je bio trenutan i velik pa su čak i uvijek kritični Hugo, Michelet i Hector Berlioz ohrabrivali Flauberta.

Treći roman, "Sentimentalno obrazovanje" s jedne je strane psihološki roman koji je tada pisao Stendhal, a začet će naturalizam čiji će nositelji biti Zola i de Maupassant i obojica će kasnije navoditi Flauberta kao svog učitelja. Pisao je ovaj roman od rujna 1864. do svibnja 1869., polako i precizno, kako već Flaubert piše i mnogo je u njoj autobiografskih elemenata. Opisuje prve susrete s Marie Arnoux i Élisom Schlésinger od kojih će ova druga biti njegova muza, po kojoj je oblikovao neke od junakinja. Junak ima 18 godina, provincijalac je i dolazi na studij u Pariz. Opisuje raspade prijateljstva, glupost ljudi, umjetnost, politiku, političke prevrate i mijene od carstva do republike a kroz život mu prolaze i žene - Marie u koju je ludo zaljubljen iako je ona udata za trgovca umjetninama, prema kojoj strast ne može realizirati i njegovo je sentimentalno sazrijevanje postupno i bolno jer mu uništi sve iluzije. Istovremeno Flaubert istražuje, sakuplja podatke ali se i provodi - putuje 1866. u London, posjećuje stare prijateljice i prijatelje, odsjeda kod njihovih obitelji, a iste godine dobio je orden Legije časti, a George Sand posjetila ga je u Croissetu. Putovao je i na bal u čast ruskog cara Aleksandra II. Imao je i kasnije bolje i loše dane, ponekad je padao u depresiju, a jako su ga pogađale smrti prijatelja. Francusko-pruski rat deprimirao ga je i počeo je biti namrgođen. Vele, mizantrop. Prate ga tračevi da je de Maupassant njegov sin iz veze s prijateljicom iz djetinjstva, a neki dokaze nalaze o čestoj temi u djelima Maupassanta - nezakonita djeca. Izgleda da nije bio baš uvijek loše volje jer i dalje putuje i druži se pa je imao prave kružoke na koje su dolazili Turgenjev, Hippolyte Taine, Daudet i Zola, jednom i Henry James... Bila su to dobra, zabavna i plodna vremena. Flaubert je pisao za periodična izdanja jer mu je trebao novac nakon spašavanja nećakinje kad su skoro ostali bez svog doma.

Iako uspješan pisac Flaubert je neprestano brinuo oko novca. Pisao je i nekako imao vremena za svoje prijatelje čak i kada je imao -slomljenu nogu. Malo je odahnuo jer je dobio službenu mirovinu od 3000 franaka, pa je opuštenije čitao knjige koje su izlazile, pa tako i "Rat i mir" koji mu je poslao prijatelj Turgenjev. No dobro je znao kako stvari stoje. Kad je Maupassant svoje prvo djelo objavio s 30 godina i postao instant slavan Flaubert se na to samo nasmijao jer je on to znao prvi - sve što je Guy napisao prvi je pročitao. Hvalio je majstorsku kompoziciju, duhovitost i zapažanja svog protégéa. Du Campa su primili u Francusku akademiju i tome se veselio. Zolinu "Nanu" smatrao je "babilonskom" ali nije volio naturalizam smatrajući je praznom riječju. Pažljivo promatrajući uvijek oko sebe mogao je lako predvidjeti uspjeh i neuspjeh. On je i dalje pisao pa su mu 1877. izašle "Tri priče". Do kraja života smireno je živio na selu i pisao "Bouvard et (i) Pécuchet" knjigu koju nije završio i koja je izašla nakon njegove smrti, 1881. Ta velika satira o ispraznosti ljudskog znanja i mediokritetu smatrao je, bit će njegovo remek-djelo. Radio je i na romanu o bitci kod Termopolija sa željom da napiše povijesni roman. Uz to, Flaubert je za života bio vrijedan u pisanju pisama koja su poslije njegove smrti objavljena u nekoliko izdanja. Umro je naglo. Na uskršnji je vikend u kući imao goste - izdavača Charpentiera, Daudeta, Maupassanta, Goncourta i Zolu jer su se oni svi nalazili jednom godišnje. Nakon tog vikenda, 8. svibnja 1880. dobio je moždani udar i umro s 58 godina. Ako vam "Bouvard et Pécuchet" nije poznato djelo recimo da ga je počeo pisati 1872. Želio je napisati roman u kojem će se rugati taštini suvremenika ali nije završio roman. Prekinula ga je smrt. Do tada je sakupio za istraživanje više od 1500 knjiga, zabavljala ga je ideja da za podnaslov stavi "Enciklopedija ljudske gluposti", i bilo bi zanimljivo pročitati roman o dva prijatelja koji žele iskusiti sve, saznati sve ali ne razumiju ni što im se događa ni što su iskusili. Nekako nam zvuči poznato... Flaubert je stigao napisati samo prvi dio knjige i dan danas podijeljena su mišljenja - po nekima je to osrednji roman u nastajanju, po nekima remek-djelo. Svakako je Flaubert imao namjeru napisati remek djelo i ne sumnjivo bi u tome uspio. Djelo je navodno urnebesno smiješno, istovremeno tužno, a nije jasno kakav je kraj zamislio. Tek je nedavno i kod nas "Bouvard i Pecuchet" preveden ("Matica hrvatska" a dodan je i "Rječnik uvriježenih ideja").

Utjecaj i važnost Što se književnosti tiče, najveći je utjecaj imao na pisanje Franza Kafke i kasnije J. M. Coetzeeja jer je precizno i ne previše načičkano, ali opisani likovi nisu iz prve "sjeli" ljudima jer je skandal oko knjige zamračio stil, vještinu i ljepotu njegova pisanja. U svom poznatom predavanju Nabokov je objasnio veličinu Flauberta. Pomno odabrane riječi, prikazi ljudi i situacija bez autorovog miješanja i beskrajno iskren prikaz života. Zato je Bovary i postala skandaloznom knjigom jer je bez skrupula prikazao život kakav je ali, znamo, iskrenost nije uvijek na cijeni. Osobito u društvu u kojem je na van sve lijepo a iza zatvorenih vrata kriju se mračne tajne. Ili barem mnogo nesretnih ljudi. Zato je Flaubertova ostavština ogromna - s vremenom je njegov genij prihvaćen i cijenjen pa je u vrijeme smrti već bio smatran najutjecajnijim francuskim realistom. Gospođa Bovary na film je prebačena šest puta, a postoji i opera. Emmu smatraju je jednim od najzanimljivijih likova u književnosti. Flaubertu je Henri Chapu napravio spomenik, a pisac je pokopan je u obiteljskoj grobnici u Rouenu. Nećakinja Caroline imala je sva prava na njegova djela, a umrla je 1931.

unnamed (14)