Živi mi se - Ingrid Divković

I za kraj čitalačke godine, šećer na kraju. Izronila sam iz višednevne ushićenosti - knjigom. Upravo je ushićenost jedan od glavnih razloga što čitam. Tri sudbine, tri žene koje žele biti voljene, ali prvo moraju raščistiti sa svojom prošlošću, uz simboliku leptira  i jedan ŽIVOT koji to sve promatra iz određene udaljenosti te u romanu ima ulogu svojevrsnog naratora i popravljača. Takva vrsta komentiranja i perspektive podsjetila me na  roman „Kradljivica knjiga“ samo što je tamo narator i promatrač SMRT. Prvi Ingridin roman me je, priznajem odmah „kupio“. Ispričan je u obliku priča tri žene koje su sudbinski povezane. Svaka kroz svoj monolog priča životnu priču. Prva nam se obraća Elena koja se približava četrdesetim godinama života. U braku je s Ivanom i prije godinu dana doznali su da najvjerojatnije nikad neće moći postati biološki roditelji. Predali su zahtjev za udomiteljstvo, prošli proces osposobljavanja i konačno dobili toliko željeno rješenje i dozvolu za udomljavanje na pet godina. Šesnaestogodišnja Ana uskoro će ući u njihov život i u njihovu prostranu i bogatu opremljenu kuću.  No, savršena kuća nije dovoljna za Anino iscjeljenje. Jer Anina prošlost nije nimalo lagana. Prerana smrt majke, nepoznavanje oca i predug život u domu ne olakšavaju ionako teško povezivanje dviju sasvim različitih duša koje žude za istim - ljubavlju i sigurnošću.  Kako će ranjena i prestrašena Elena uspjeti umiriti otuđenu i prestravljenu Anu? ŽIVOT ih promatra i prati te već pri njihovom prvom susretu svjedoči podizanju visokog zida  očekivanja jedne prema drugoj. Strah i ljutnja, najnegativnije emocije su prebrzo zavladale u toj savršeno sagrađenoj i opremljenoj kući. Otuđenost je sve veća i razornija. Ona je tolika da Elena utjehu počinje tražiti u alkoholu. Nimalo dobro za Anu, za njihov krhak odnos, za budući odnos koji je teško izgraditi na klimavim temeljima. Treća žena koja nam se obraća je pedestogodišnja Naida, odgajateljica u Aninom  domu za nezbrinutu djecu. U njezinom životu kao da ne postoji ništa drugo osim posla. Samozatajna je i potpuno predana svom odgajateljskom radu u domu. Štićenicu Anu prihvatila je kao svoju kćer. Naida je bila ona važna osoba toj prestrašenoj djevojčici, Anin prvi dodir sa svijetom unutar zidova doma. Njihov rastanak neće proći bez posljedica i predbacivanja. Osim toga, i Naida ima ponekog "kostura u svom ormaru". Želimo saznati kako će se životi ovih žena posložiti.  Kako će ostvariti sklad vlastitih osobnosti sa svojim dušama znajući da se stvaranje izvorne moći neminovno suočava s najnezdravijim dijelovima njih samih – dijelova  koji optužuju, kritiziraju, osuđuju, zamjeraju, zavide i mrze same sebe, druge i cijeli Svemir. Kako će osvijestiti ono što zaista osjećaju i koje će važne životne odluke donijeti uz osvješćivanje što moraju otkriti o sebi, priznati si i promijeniti.? Veliko pitanje no ovaj nam roman daje i odgovore. Treba imati na umu da su to istovremeno  i dijelovi - nas ljudi, koje najviše od svega žele mijenjati druge, a ne biti promijenjeni. Svaki će se život promijeniti tek onda kada ga sami odlučimo promijeniti. Simbolika leptira koji se pojavljuju od početka priče, slijetanjem na Elenino rame prilikom prvog susreta s Anom i Aninom velikom ljubavi prema tim čarobnim kukcima, simboliziraju tu transformaciju koja nam svima kad-tad slijedi. Kroz knjigu se na šarmantan način provlači filozofija i poetičnost. Citati iz “Malog princa” savršeno su se uklopili i upotpunili ovu živopisnu radnju, a na trenutke me je cijela koncepcija knjige podsjetila na još jednu meni jako dragu i mudru knjigu – “Sofijin svijet”  kroz koju se propituje tko smo i čemu uopće služi život. Osim sadržaja i velike maštovitosti moram pohvaliti i prekrasnu naslovnicu romana, nazive i podjelu poglavlja kao i tisak. Knjiga je kompletna i zaista daje potpun doživljaj i to ne samo čitajući je, nego i držeći je u ruci, listajući je i mirišeći je. Krenite što prije. Leptiri samo što nisu poletjeli.