Volgina djeca – Guzel Jahina –impresivan roman bajkovitog stila koji je ujedno i lekcija iz povijesti

Prije više od 250 godina, 1763. ruska carica Katarina Velika pozvala je strance da nasele njeno golemo, ali zaostalo carstvo. Poziv je bio upućen osobito Njemcima jer je ona bila Nijemica - i mnogi su došli, ali su u 20. stoljeću itekako zažalili. Dogodilo se nešto nezamislivo i tragično. Danas je taj svijet izgubljen u prošlosti, a Nijemci su je skupo platili. Godine 1941. svi su Nijemci uz Volgu deportirani u Sibir i Kazahstan.

O tome je napisala knjigu jedna od trenutno najboljih ruskih književnica Guzel Jahina. Njezina prva knjiga "Zulejha otvara oči" na mene je ostavila dubok dojam i predosjećala sam da će i ova knjiga imati "razoran" učinak. I, bilo je tako. Volgina djeca još je snažniji, uzbudljiviji i iskreniji roman od Jahininog prvog romana. Usisao me, i to doslovno. Iako ima 500 stranica ovakav  roman ne možete ispustiti iz ruke, kao da se vozite u nekom jurećem vlaku. Nižu se povijesni prizori, slike stepe, desne i lijeve obale rijeke Volge, sela, šume, ljudi, slike neimaštine, hladnoće, okrutnih zima i gladi.

Jeste li znali da je na tom području 1920. i 1921. godine zavladala glad poznata pod nazivom "glad u Povolžju" i odnijela živote oko pet milijuna ljudi? Uslijed gladi je oko 1,5 milijuna djece ostalo bez roditelja i domova te su bila prisiljena lutati i krasti kako bi preživjela, ali su na kraju mnoga od njih umrla. Istovremeno, ovo je snažna priča o tome kako velika ljubav rađa strahove u našim srcima, ali nam istovremeno pomaže da ih prebrodimo i nadrastemo. U romanu su, zapravo, u prvom planu ljubav, smrt, rađanje, odgoj i briga oko djece, ali i povijest, politika, rat i stvaralaštvo. Kroz knjigu se na kratko susrećemo s Lenjinom i njegovom teškom terminalnom bolešću, ali i njegovim nasljednikom i okrutnim vođom Staljinom. Toliko toga u samo 500 stranica. To može samo Jahina koja nas odvodi u njemačko živopisno, autentično i stvarno Povolžje gdje je s naseljavanjem samo na obalama Volge nastalo više od stotinu  novih sela i time napipava ono njemačko u sebi. Jer Jahinin je djed bio učitelj njemačkog jezika na tom području, a njemu je i posvetila ovu knjigu. Kao napredni poljoprivrednici, marljivi obrtnici i vješti poduzetnici, ruski Nijemci su nakon početnih teškoća u ruskoj klimi uspjeli postići prilično blagostanje. Napoleon i novi rat u Europi naveli su još više ljudi na naseljavanje Rusije pa je tamo već sredinom 19. stoljeća živjelo oko pola milijuna "ruskih Nijemaca". Postojala je i ruska škola i uspostavljena je Autonomna Sovjetska Republika. U romanu tako upoznajemo malo selo Gnadenthal na Volgi u kojem živi i Šulmajster (njemački školski učitelj) Jacob Ivanovič Bach, glavni junak ove knjige, a koji vodi skroman i pomalo dosadan život. Mještani ga cijene i uvažavaju. Jednog dana dobio je neobičnu ponudu koju ne može odbiti. Tu se roman pomalo počinje pretvarati kao u neku bajku. Sve postaje mistično i nestvarno, ali opet dovoljno životno. Bach tako upoznaje farmerovu kći Klaru Grimm (sva njemačka prezimena u knjizi imaju poveznicu s njemačkim bajkama) i smrtno se zaljubi. Život mu se iznenada mijenja, ljubav i politika počinju oblikovati njegov život iako je on uporno  izbjegavao i jedno i drugo. Nakon brutalnog napada, Bach gubi sposobnost govora, počinje pisati bajke  koje u Gnadentalu mijenja za mlijeko kako bi njegova djevojčica preživjela.

Priroda i njezine moći u ovom su romanu opisane na mističan i očaravajući način. Svi svakodnevni događaji slikovito su predstavljeni. Osjetila sam mirise, čula sam šumove rijeke i šuma, osjetila oluje, zimu i vjetar, okusila hranu i naježila se više puta čitajući. Knjiga je pisana "sočno" i osjetilno baš protrese. Moja velika preporuka za ovu knjigu. Nemoguće je prepričati sve što se u njoj krije, a i ne želim vam kvariti užitak čitanja i napetost koju ćete osjećati kroz cijeli roman. Ovo je fantastična priča u kojoj šuma odjednom postane beskonačna, poput bajke, u kojoj svi putevi vode natrag do kolibe. Bach je zaista poseban glavni junak koji ima toliko puno vještina i znanja, ali i ljubavi i empatije za sve što živi i što raste. Nevjerojatno je vrijedan i sposoban iako se na trenutke čovjeku čini da bi mogao i više i bolje. Najviše me se na kraju dojmila njegova kći Anna ili Anča kako ju je on zvao od milja. Ta mala mi se totalno podvukla pod kožu. Želim vam da se i vi uputite na ovo putovanje dijelom Rusije koji je meni do sada bio potpuno nepoznat. 

Zaplovite rijekom zajedno s Bachom, Ančom i Vaskom i spoznat ćete kako ljudi na ovoj Zemlji imaju teške živote i kako mi danas zaista živimo i bezbrižno, i u velikom blagostanju. U Rusiji danas ima samo još oko 800.000 osoba koje su porijeklom iz Njemačke i većina još uvijek živi u Sibiru. Upozorenje:  knjiga zahtijeva potpunu koncentraciju i ne može se čitati usput. Trebate joj se posvetiti sto  posto. Ona to zaista zaslužuje.

Prevela: Tatjana Radmilo

Katarina Velika