Vlak siročadi – Christina Baker Kline

Izdavač: Mozaik Već me dugo nijedna knjiga nije dirnula i u meni pokrenula toliko duboke emocije. Za mene je ovo pravi knjiški „dragulj“. Sviđa mi se i Christinin stil pisanja koji je pomalo poetski. Knjiga se temelji na istinitim događajima američke povijesti o kojoj se malo zna. Između 1845. i 1929. godine, takozvani „vlakovi siročadi“ redovito su prometovali iz gradova na istočnoj obali do farmerskih područja Srednjeg zapada i prevozili stotine tisuća napuštene djece čiju je sudbinu odredila čista sreća. Gubitak, opstanak, sudbina, nada, sreća, tuga i bol provlače se kroz svaku stranicu ove knjige. Priča prati živote dviju žena od kojih je jedna rođena početkom, a druga krajem 20.stoljeća. Jedna od tih dviju žena  je Vivian 91-godišnja starica koja živi samački život u velikoj kući u američkoj državi Maine. Vivian se vraća u prošlost i uz mutna sjećanja prepričava svoj život od trenutka kada je njena obitelj odselila iz Irske u Ameriku, u potrazi za boljim životom. U New Yorku ih je dočekala još veća bijeda i nesreća. Vivian    je s devet godina ostala siroče usred New Yorka. U požaru je izgubila roditelje, braću blizance i malu sestricu o kojoj se brinula. Upravo je ona jedno od mnogobrojne djece koje su vlakom siročadi iz New Yorka prevezli u državu  Minnesota gdje je promijenila nekoliko udomiteljskih obitelji. Sreća joj u početku nije bila naklonjena. Neki dijelovi Vivianinog života podsjećaju na atmosferu u knjizi Oliver Twist - teško siromaštvo, dječji rad i glad. Druga je sedamnestogodišnja Molly, klinka iz udomiteljske obitelji koja je na uvjetnoj kazni zbog krađe knjige iz školske knjižnice. Ni Molly, porijeklom Indijanka kao dijete nije imala sreće. Otac joj je poginuo u prometnoj nesreći a mama se bez mnogo žaljenja prepustila kriminalu a malenu ostavila na milost i nemilost sudbini. Molly je otad promijenila nekoliko udomiteljskih obitelji. Vivian želi očistiti tavan koji je prepun stvari i uspomena, ali zapravo želi još jednom vidjeti što se sve nalazi u tim poluzaboravljenim kutijama i sjetiti se svih djelova odrastanja  bez roditelja, ljubavi  i igdje ikoga svoga... Molly prihvati ponudu  da pomogne Vivian u čišćenju tavana kako bi izbjegla zatvor za maloljetnike jer će s tim „dobrovoljnim radom“ u zajednici moći skratiti kaznu. Molly ne samo da će naći prijateljicu, da će osjetiti možda i prvi puta čar prijateljstva već će joj cijelo to iskustvo promijeniti život. Tako počinje predivno prijateljstvo između buntovne tinejdžerice i starice. Njihove će ih  slične sudbine brzo povezati, ali će iz toga izaći i nešto mnogo važnije – povjerenje koje će Molly pomoći  da smanji obrambeni stav i buntovništvo i stvori temelje za novi život. Sviđa mi se da je Molly velika ljubiteljica knjiga. Knjiga koju je u knjižnici htjela ponijeti kući je bila „Jane Eyre“ i ja bih je zbog toga nagradila, a ne kažnjavala. Srećom Vivian ima veliku knjižnicu i zbirku knjiga tako da Molly slobodno može posuđivati knjige i uživati u čitanju. Obje junakinje u knjizi govore svoje priče u prvom licu (ich form) a čitatelj na taj način još više suosjeća s njima. Da, empatija je glavna odlika ove knjige. Priča je to o dvije snažne žene koje su vrlo rano naučile da je gubitak vjerojatan i neizbježan. Granica između izgubiti sve i zatim pronaći novu nadu i vjerovanje je itekako blizu. Zato je život moguć i na kraju čaroban. Jedino me je jedan Vivanin životni potez jako šokirao. Koji? Morat ćete pročitati sami. Ja ga nikako nisam mogla prihvatiti. Još uvijek o njemu razmišljam i ne da mi mira. Čudni su putevi Božji!   Christina Baker Kline rođena je u Engleskoj a odrasla je u američkoj državi Maine. Autorica je pet romana uključujući „Ptica na dlanu“ i „Kakav bi život trebao biti.“ Živi blizu New Yorka a kad god može provodi vrijeme u sjevernoj Minnesoti i na obali Mainea. Christina je detaljno proučavala ovaj dio američke povijesti i evo kako je zaključila svoju knjigu: „Ova knjiga ne bi postojala bez putnika na vlakovima. Nakon što sam imala čast susretati šestoro od njih (svi su bili u dobi od devedest do sto godina) i pročitati stotine stranica priča pisanih u prvom licu, puna sam divljenja za njihovu hrabrost, snagu i vjeru u budućnost u ovoj čudnoj i malo poznatoj epizodi povijesti našeg naroda.“