Košarica
Izbornik

Ulazak u svjetove Philipa K. Dicka

Ulazak u svjetove Philipa K. Dicka
Za Čitaj knjigu piše: Sandra Veić Sukreški Philip Kindred Dick još je jedan u nizu američkih pisaca koji su prerano ugasnuli, slavu stekli posthumno i postali “it” pisci. Jedan je od onih pisaca koji su za života bili marginalizirani, koji u nas nisu puno prevođeni, ali ga se pomalo otkriva. Ako i niste čitali neki od 45 romana i 120ak priča, možda ste gledali neki film snimljen po Dickovim pričama? Najslavniji je svakako film “Blade Runner” po priči “Sanjaju li androidi električne ovce” (Do Androids Dream of Electric Sheep?, 1968.), prvi neo-noir SF film i hit iz 1982. i onda, nakon 35 godina i lanjski “Blade Runner 2049.” Tu su i filmovi Replikant, Minority Report (Specijalni izvještaj), Scanner Darkly, The Adjustment Bureau, dvije verzije filma Total Recall (“Potpuni opoziv” po priči We Can Remember It for You Wholesale, 1966.), te serija “Čovjek u visokom dvorcu”. Čekamo i desetodijelnu seriju Amazona i Channela 4 “Philip K. Dick’s Electric Dream” u kojoj je svaka epizoda jedna Dickova priča. Evo nam još jednog dragocjenog prijevoda u izdanju Vuković-Runjić nakon hvaljenog “Ubika” (1969. kojeg je još 2005. Time stavio na listu jedne od sto najboljih knjiga napisanih na engleskom od 1923. godine) - slavna knjiga i jedino djelo za kojeg je dobio nagradu (Hugo), “Čovjek u visokom dvorcu” (The Man in the High Castle). Philip K. Dick nezaobilazan je pisac o čijem je stvaralaštvu, ali i privatnom životu napisana tona eseja i članaka, za kojeg je čileanski pisac Roberto Bolaño (isto prerano otišao) rekao da je “neka vrsta Kafke uronjenog u LSD i bijes”. Dick je zanimljiv autor, ali i osoba. Umro je naglo, tvrdoglavo, nakon smušenog života isprekidanog drogama, ljubavnim brodolomima (u pet brakova dobio je troje djece), bio je pomalo neobuzdan, pomalo divlji, pisao je gotovo manijakalnom produktivnošću zbog koje je objavljivao svoja djela u opskurnim časopisima i za sitne honorare. Umro je 1982., taman kad je slavni “Blade Runner” kretao u prikazivanje, no zahvaljujući adaptacijama za film i TV on i danas probuđuje pažnju čitatelja koji možda nisu fanovi SF,  ali bi se mogli upustiti u pustolovinu i zagaziti u svijet P. K. Dicka. Uostalom, on je prvi SF pisac kojeg je The Library of America (LOA) 2007. uvrstila uz bok Twainu, Bellowu, Hawthorneu, nedavno preminulom Philipu Rothu, američkim predsjednicima-piscima poput Lincolna ili Jeffersona, Melvilleu, Jacku Londonu, E. A. Poeu, Henryju Jamesu, J. F. Cooperu, Faulkneru, Whartonovoj, Stoweovoj, O’Neillu, Steinbecku, Nabokovom, Dos Passosu, Frostu, Steinovoj, F. Scottu Fitzgeraldu, Dreiseru, Bowlesu, Singeru, Lovecraftu, L. M. Alcottovoj, Vonnegutu, Andersonu, Updikeu… dakle, stvarno crème de la crème. Po čemu je toliko poseban Dick i njegov roman? Prvo, po svjetovima koje je stvorio. Kako je sam rekao: “Izmišljao sam svjetove u svojim djelima, jer svijet u kojem živimo ne zadovoljava moje standarde”, a toga se i držao. Dick je posegnuo još 1962. za temom alternativne povijesti i napisao roman koji spaja SF i roman-ideju, djelo koje će kasnije nadahnuti mnoga djela fikcije, djelima u kojima postoji hipotetski svijet. To je “The Man in the High Castle” - Čovjek u visokom dvorcu po kojem je (labavo) napravljena popularna serija. Pada nam na pamet i “Fatherland” Roberta Harrisa iz 1992. u kojoj su nacisti pobjedili pa svijet izgleda drugačije. No ovdje su Sile Osovine, carski Japan i nacistička Njemačka podijelili poraženu SAD. Vlada diktatura, svi protivnici i nearijavci nestaju u trenu jer Osovine stvaraju novi, “čisti” svijet. Ljudi, ti “nečisti” podanici žive u strahu, postoji tajni otpor i underground scena, no većina je  zaboravila da je postojao otpor, da se svijet borio protiv nacizma i skoro pobijedio. Taj je komad povijesti izbrisan i to je jako dobro čuvana tajna koja vam, otkrijete li, može skinuti glavu s ramena. Hitler je star i bolestan pa je jasno da kreće prava borba za vlast na vrhu nacističke piramide, ali i da prijeti opasnost da će njegov nasljednik olako i brzo koristiti atomsku bombu kako bi zavladao svijetom. U cijelom tom kaosu, u seriji,  jedna djevojka, vidi kopiju zabranjenog filma “The Grasshoper Lies Heavy” u kojoj je vidljivo da su Saveznici skoro pobjedili. U knjizi je pak “Grasshoper” roman unutar romana fikcije, autora Hawthornea Abendsena koji je za naslov uzeo citat iz Biblije,  i govori o svijetu u kojem nacisti nisu pobijedili. Amerika, odnosno zapadna obala bivših SAD sada je, tih 1960ih teritorij Pacifičkih američkih država (PAD) i pod japanskom je vlašću. Istočna je obala dio Velikog Reicha. između je Neutralna zona Država Stjenjaka (Rocky Mountains). Nacisti su tehnološki napredni, u jeku je kolonizacija Marsa (sic!), a već su “riješili afričko pitanje”, Slavene protjerali u Aziju, a komuniste, Cigane/Rome i židove davno “sredili”. Japanski dio PAD-a zaostaje i industrijski i tehnološki pa je odnos Japana i Reicha na staklenim nogama i prijeti rat. Zlo je stvarno, gotovo opipljivo pa se japanski ministar trgovine oslanja na tumačenja heksagrama i I chinga iako mu mora biti jasno da je svaki potencijalni Hitlerov nasljednik personifikacija zla. Uvrnut humor, kreativnost, grozničava mašta “oplemenjena” amfetaminima, meskalinom, i PCP-jem, distopijska budućnost i/ili sadašnjost, kritika kapitalizma i autoritarnih institucija koje lako mogu skrenuti u vladajuću i okrutnu silu, duboko uznemiravajuće istraživanje tema koje su Dicka zaokupljale u njegovim su djelima, pa tako i ovom: subjektivna svijest, realna stvarnost, strah od gubitka privatnosti, autoritarnost, sudbina, slobodna volja, predrasude, identitet, paralelne stvarnosti, dobro i zlo, poimanje vremena, nacizam i politika, heksagrami, I ching, Knjiga promjena, duhovnost i okrutnost, otpor, poraz, tehnologija, shizofrenija, alterantivni svemiri, interakcija između ljudi i ne-ljudi… dobrodošli u Dickov svijet! No taj svijet ili svjetovi toliko su vizualno snažni da ne čudi što filmska industrija svako toliko posegne za Dickovim djelima. On je nekonformistički disident, potpuni outsider, pisac koji je svoja psihodelična, drogirana stanja prenio u književnost, svoje vizije pretvorio  u svjetove koje ne bismo voljeli da uđu u naše, liječio se i čistio, pisao po 70ak stranica romana jer “pobogu, ne možete pisati kad ste na acidu”. No nakon godina drogiranja i nakon rehabilitacije njegov je svijet, ovaj u kojem živimo bio užasniji od onog halucinogenog. Shvatio je da je poznat pisac, ali i dalje siromašan. U Europi je imao svoje fanove (tzv. Dickheads), ali ne više i u Americi. Film “Blade Runner” doniet će mu slavu i priznanje, ali nije vidio film. Godinama se vodi rasprava o tome što bi on mislio o adaptacijama pa tako što je i mislio i o kultnom Bladeu: “otkinuo” je na početne kadrove (“Uhvatio si točno atmosferu kako sam zamislio i u svojem romanu! Ne mogu dočekati da vidim cijeli film jer ovo je stvarno impresivno. Ovo je kao da si mogao vidjeti što mi je u glavi…kako je to moguće? Nisu točne slike, ali tekstura i ton su točno onakvi kako sam zamislio. Kako ste to napravili? Kako ste znali što sam osjećao i mislio?”), i iako je vidio samo početak i nekih 20ak minuta filma smatrao je da film opravdava njegovo životno djelo. Prijatelju je napisao da je uvjeren kako će film “revolucionizirati naše poimanje što je SF i više, što može biti” i onda, na pragu priznanja svijeta, nakon jednog intervjua, umro odbijajući otići u bolnicu nakon što je izgubio vid. Nakon dva moždana udara proglašen je mrtvim i skinut s aparata. Otac ga je sahranio kraj sestre blizanke Jane koja je umrla po njihovom rođenju, a čije je postojanje i nestanak Dicka progonio. Oboje su rođeni šest tjedana prerano, Dick je preživio i sa sobom u svijet književnosti ponio motiv “fantomskog blizanca”, a nama ostavio svijet u kojeg treba ući. Idemo?  

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-11-30 12:57:31