"U vrtu ljudoždera" – Leila Slimani – narcisoidno ponašanje kao simptom samoće i unutarnje boli

Fenomenalnaaaaaaaaaaaaa knjiga je u pitanju. Ovo će zasigurno biti prva najbolja knjiga po mom izboru u 2019. godini. Ne znam što se mora još pojaviti na književnom nebu ove godine pa da svrgne Leilino remek djelo s trona najboljeg. Zašto? 

Samo je jedna i jedina Leila Slimani koja tako zna prodrijeti u ljudsku dušu povezujući uzrok i posljedice ljudskih ponašanja. Kroz njeno pisanje nepojmljivo i bizarno postaje umjetnost. Može li se nekoga natjerati biti sretan? Dobitnica nagrade Goncourt i jedna od trenutno najtalentiranijih spisateljica na svijetu govori o samouništenju jedne žene, a mnogi književni kritičari tvrde da je stvorila Madame Bovary 21. stoljeća. Ime junakinje je Adèle. 

Na van Adèle živi gotovo savršen život i čini se da joj ništa ne nedostaje. Radi za jedan pariški dnevnik kao novinarka, neovisna je, ali na posao ne odlazi s nekim osobitim veseljem.  Živi s mužem kirurgom i njihovim trogodišnjim sinom  u otmjenom dijelu Pariza,  vrlo blizu Montmartrea. Žive urednim i komotnim građanskim životom, a vikendom često putuju na more.  Ipak, Adèle takav način života ne usrećuje. Stvarnost je mnogo mračnija. Dosadno joj je, nezadovoljstvo je prati gotovo svakog dana dok  žuri kroz sive ulice Pariza. Kako bi otjerala taj osjećaj bolne usamljenosti i apatije opsesivno se susreće s muškarcima često potpuno nepoznatima i s njima ima grube i neoprezne seksualne odnose. Maskira ispraznost stvari, a  raširena pod nepoznatim tijelima, ona zapravo  postoji kroz želju drugih. Živi dvostrukim životom i svjesna je da gubi kontrolu nad situacijom u kojoj se našla. Suprugova naivnost ju progoni što pogoršava  njen grijeh, zbog koje ona samo još više prezire sebe. Adele ipak voli svog muža. Samo njega ima na ovom svijetu.  Zna da bi mogla izgubiti obitelj, ali usprkos tome ona riskira i stalno hoda po rubu.  Šokantno zar ne? Tema je ovo koju ne nalazimo često u literaturi. Što se događa s Adele, pitamo se mi čitatelji. Evidentno je da pati. Ali, gdje su uzroci? Adele je još od djetinjstva bila hladna. Kroz roman nam se daje naslutiti da joj je u djetinjstvu bila uskraćena i ljubav i pažnja. Živjela je s otrovnom majkom i pokornim, nesretnim ocem, u obitelji u kojoj je hladnoća odredila osjećaje. Naučili su je vjerovati  u zlostavljanje i zanemarivanje. Ne mogu se napuniti one emocionalne rupe iz kojih izviruje neutaživa glad za ljubavlju koja seže od prvih dana života. Ovaj stav nastavlja se i u odrasloj dobi, samo što se simptomi tog stava manifestiraju na drugačiji način nego li u djetinjstvu. Adele ima narcisoidan karakter i težak poremećaj identiteta. Ali nije obmana ta koja ublažava njezinu patnju. Proždiru je njene opsesije. Ona tu ništa ne može. 

Je li Adele sposobna promijeniti te nedostatke i nepravilnosti i nadići svoj lažni ego? Može li raskrstiti s autodestruktivnim osjećajima?

Moram priznati da me je Adele doista dirnula, ali me isto toliko i iživcirala. Nisam je imala potrebu osuđivati, ali sam je imala potrebu dobro ispljuskati, ali onda sam se sjetila da se "narcis" ne može promijeniti. Zavirite i vi u ovo remek djelo i saznajte što se dalje događalo s tom nezadovoljnom francuskom ženom.

Interesantno je i to da ja u realnom svijetu poznajem nekoliko "Adele". Sada mi je puno jasnije njihovo ponašanje. "Zora hladnom svjetlošću kupa sobu u neredu. Adele se oblači. Nije morala da pođe s njim. Onog časa kad ju je poljubio, priljubivši svoje vlažne usne uz njene, znala je da se prevarila. Jer on neće umjeti da je ispuni. Trebalo je da pobjegne. Da nađe neki izgovor i ne popne se na ovu mansardu. Da kaže: „Pa već nam je bilo lijepo, zar ne?“ Trebalo je bez riječi da ode iz tog bara, da odoli dodiru njegovih ruku, tom staklastom pogledu, i teškom zadahu iz njegovih usta. Ponestalo joj je hrabrosti."