Tvoj sin Huckleberry Finn - Bekim Sarjanović

Bekim Sejranović romanom Tvoj sin Huckleberry Finn postigao je ono što bi svaki pisac ovog svijeta odmah potpisao: njegov zadnji roman njegov je najbolji roman. U ovoj konstataciji složna je kritika regije, a naglašavam to na početku teksta jer se s konstatacijom slažem. Bekim je literarni teškaš, jedan od onih pisaca s „naših prostora“ kojima je u krvi da prelaze granice, jezične, etničke, nacionalne. Uz nekoliko likova iz starije garde (na pamet mi padaju Jergović i Radaković koji svoj jezik obogaćuju „nehrvatskim“ riječima i rečeničnim konstrukcijama) Bekim piše kao neki moderni, drogom izbijeni jugoslaven, a to što piše, čita se s nevjerojatnom lakoćom. Tvoj sin roman je o rijeci, drogiranju i ljubavi. O rijeci neću detaljno: vješto je opisana, detalji iz života uz rijeku daju apsolutnu autentičnost knjizi, kao i doza romatizirane egzotike koja rijeku prati, na koju nas je, „još onomad,“ naučio Balašević. Ako Savu, kao vrhunsku kulisu, ostavimo po strani kao najvažnije koordinate romana ostaju drogiranje i ljubav; u jednom od završnih poglavlja, kada protagonist ostaje sam na brodu, i razmišlja o svemu što mu se u životu događalo, što ga je dovelo do trenutka u kojem se našao, piše ovako: Morfij. Moja Draga. Jednako sam ih volio, na isti način uživao u njima i patio zbog njih, radovao se i razočaravao, uništavao, pretjerivao i štedio. Racionalizirao. Rađao se i umirao. Bio sam navučen. I na njega i na nju. Na morfij i na dragu. No, kad bi se išlo u dubinu i stvari razgolićivale do kraja, bio sam zapravo navučen na ovisnost i ljubav. Sejranovićeva umjetnost najbolje se vidi u njegovoj moći pripovijedanja. Roman teče jasno i pitko, iako čitatelju na trenutke izgleda da ni sam autor nema pojma u kojoj se vremenskoj liniji nalazi, priča nam jednu zgodu, pa u maniri pripovijedanja uz logorsku vatru napravi digresiju dugu nekoliko stranica, lupi prored, napiše „ali o ovome sam vam htio pričati“ i vrati se na temu. Ako ste ikada pokušali napisati suvisli mail, nedajbog roman, znat ćete koliko je pakleno teško pisati na ovaj način; nestrukturirano i nekonzistentno, a opet savršeno pitko i jasno. A Bekim to čini bolje od ijednog autora s naših prostora. Priča nam o pripovjedaču, Crncu i Matorom (pripovjedačevu ocu) i njihovoj plovidbi na brodu koji je teško oboljeli otac kupio i restaurirao kako bi se, pred kraj života, zbližio sa sinom. I sin se želi zbližiti s ocem, pa ga kriomice drogira, kako bi se ovaj opustio i „pokazao emocije“. Pratimo i paralelnu, „romatičniju“ priču autora koji nekoliko godina ranije putuje s Japancem, Šveđaninom i dvije djevojke niz istu rijeku, pokušavajući doći do Crnog mora. Ako išta mogu zamjeriti ovoj knjizi, to je (sada već tipičan) Bekimov snažan autobiografski potpis u svim njegovim djelima. Zbog tog potpisa svaka njegova knjiga kao da ima istog lika, koji se uvijek i nanovo bori sa starim demonima; nestabilan je, nesposoban za sreću, nadrogiran, neodgovoran, skinut s droge pa krizira i sjeban, sebičan, autodestruktivan... No i taj lik (piščevom maštom ponešto izmijenjeni on sam) u romanu Tvoj sin osobno mi je najbolji od svih dosad: Sava daje novu dubinu njegovu eskapizmu, Huck Finn petarpanovsku dozu romantizma, a on sam nas kroz introspekcije glavnog protagonista i bravurozne opise Save vodi kroz svijet tako blizu našega, a ipak svijet u koji nikada nećemo uspjeti ući. Ako išta mogu reći za kraj, onda je to: čitajte Bekima, jer takvo nešto čitali niste! Ivan Jozić za Čitaj knjigu Izdavač: Buybook