“Tri Evine kćeri” – Elif Shafak - vjera je srce, religija je mozak
Glavnu junakinju ovog čudesnog romana - Peri (ili bolje rečeno Nazperi Nalbantoglu) zavoljela sam od prve rečenice, a sigurna sam da ćete je i vi odmah prigrliti. Ona je u očima svoje obitelji i prijatelja dobra, kvalitetna osoba, podržava humanitarne akcije, senzibilizira svoju okolinu o Alzheimerovoj bolesti, prikuplja novac za siromašne obitelji, rado volontira, budno pazi na školska postignuća svoje djece i priređuje otmjene večere za šefa i kolege svoga muža. Dobra je supruga i majka, dobra je kućanica i građanka, a i dobra je moderna muslimanka. Pa u čemu je problem, pitat ćete se. U jednoj rečenici, ono što su drugi mislili o Peri, ona nije mislila o samoj sebi. Bilo je previše toga što je Peri htjela popraviti, isprati i promijeniti na sebi i to još od ranog djetinjstva pa sve do trenutne uloge koju je tako odlično obavljala. Iako je prije mnogo godina odlučila biti zadovoljna s onim što ima, Peri sa svojih trideset i pet godina začuđeno zuri u prazninu svoje duše.
Radnja ovog slojevitog romana prepričava se u tri različita razdoblja: onog Perinog djetinjstva, onog ambicioznog ali nedovršenog školovanja na Oxfordu koje je za nju bilo naporno i bolno, te Perinog života unutar istanbulskog visokog društva. Na početku ona je najmlađe dijete u obitelji na azijskoj strani Istanbula i odrasta u četvrti srednjeg sloja u Ulici nijemog pjesnika, uz, s jedne strane liberalnog ali često pijanog oca, a s druge strane uz strogu i vjerski zaluđenu majku. Bila je zaštićeno i maženo dijete, a svaka želja bila joj je ispunjena. Uz dva starija brata to je bilo sasvim prirodno. Njezini su roditelji bili nespojivi kao krčma i džamija. Nisu to bili ljudi koji se vole, već vječni protivnici. Peri nikad nije izgubila tu dvosmislenost - iznutra se oduvijek osjećala neodlučno, bliže stalnoj sumnji nego svemu drugom.
Poglavlja se nižu i prebacuju kroz kronološke priče o Peri kao mladoj djevojci i kasnije mladoj ženi u Oxfordu i između 2016. kad odraslu Peri, koja se vozi na večeru kod bogatog biznismena iz društva svoga muža, napadnu pljačkaši i skoro je siluje jedan nasilan lutalica. Za vrijeme tog opasnog napada iz torbice joj ispadne polaroid-fotografija na koju je skoro zaboravila da je ima. Na njoj je ispred sveučilišne zgrade studentica Peri s prijateljicama s kojima je i dijelila kuću u Oxfordu. Na fotografiji je sa otkačenom Shirin i tradicionalnom Monom i njihovim karizmatičnim profesorom, Azurom. Ta fotografija neće je pustiti na miru cijelu večer. Krenut će sjećanja, podsjećanja i preispitivanja.
Dok saznajemo mnogo detalja iz Perinog života postavljaju nam se i mnogobrojna, aktualna društvena i moralna pitanja. Koliko samosvjesno može živjeti jedna muslimanka? Kakvu ulogu ima religija u Turskoj? Što može školovanje u Engleskoj preokrenuti kod djevojke koja je odgajana u središtu islamskog društva? Što je bog? Ima li ga uopće? Ako ga ima, zašto se stalno pojavljuju mnoge naizgled proizvoljne i okrutne stvari? Za Peri je upravo karakteristična ta vječna zbunjenost i neodlučnost koja je prati još od djetinjstva i zbog koje je rastrgana između roditelja, između svojih prijateljica Shirin i Mone, te napokon unutar visokog društva modernog Istanbula - Peri postavlja ista pitanja bez pronalaženja zadovoljavajućih odgovora.
Likovi su vrlo stvarni i složeni. Tijek romana je dovoljno uzbudljiv, jer se postupno razvijaju različite tajne. Što je s "bebom u magli"? Zašto je Peri nekoć bila omiljena studentica profesora Azura i kako je postala uzrokom njegove propasti? Na kraju, kako to već biva, čak i jedna naizgled bezopasna večera ima daleko veće iznenađenje.
“Tri Eve kćeri” ilustriraju povijest filozofa, teologa, povjesničara i pjesnika koji su utjecali na mišljenje ljudi koji žive u zemljama između Istoka i Zapada. Zato knjiga vrvi lijepim i poučnim citatima, ali i zanimljivim promišljanjima. Pitamo se koja je ljepota fikcije i zašto je toliko važno čitati knjige koje govore o ljudima različitim od nas samih.
Sve u svemu uzbudljiv i vrlo zanimljiv roman, koji mi je dao odgovore na mnogo pitanja.
Shafakino pisanje je kao i uvijek briljantno, kristalno čisto, dobro organizirano i daje nevjerojatan uvid u ljudske odnose. Zahvalna sam Elif na tome.
