Ti kažeš – Connie Palmen – duboko tužna priča o ljubavi i patnji koja je američku pjesnikinju učinila besmrtnom

Nakon čitanja ove knjige zanijemila sam na neko vrijeme. Ovo je najtragičnija ljubavna priča koju sam ikada pročitala. Ovo je priča o najslavnijem književnom paru moderne literature čija je ljubavna veza završila tragično - samoubojstvom američke književnice i pjesnikinje Sylvie Plath, 1963. a koja je svijet  zauvijek podijelila na one koji su zamrzili Njega i od Nje napravili ikonu, i na one koji  tome nisu željeli mnogo govoriti.  Sylvia Plath je, s jedne strane smatrana mučenicom, prevarenom i ostavljenom ženom, žrtvom,  a neki su je progasili razmaženom, ljubomornom i posesivnom ženom. Ted se je pak za trajanja njihova braka smatrao izmanipuliranim, izdrilanim i izdresiranim mužem (što je daleko od istine), da bi ga nakon ženinog samoubojstva smatrali bešćutnim mučiteljem i izdajnikom. Zar je nakon svega bitna prava istina njihova odnosa? Da. Jer njezine pjesme i njegove pjesme, njezin roman koji je već postajao slavnim (iako ona zbog loših komunikacijskih veza to još nije znala u trenutku kada ju je depresija savladala) te sve što je u životu napisao (i proživio) izraslo na temeljima njihove ljubavi i raspada veze. U ovom fiktivnom autobiografskom monologu, nizozemska spisateljica Connie Palmen dala je priliku engleskom pjesniku Tedu Hughesu, Sylvijinom mužu (i formalno udovcu) da (napokon) ispriča svoju stranu priče. Fascinantno je kako je Connie Palmen opisala njihov brak, život i tragični kraj. Kako li se samo unijela u Tedovu stranu priče, u njegov glas i u njegovu uvjerljivost. No autorica  se u svom romanu ne bavi samo razjašnjenjem pitanja duga. Ona ovom  knjigom  potiče čitatelja na razmišljanje koliko je velika, štoviše, koliko velika mora biti odgovornost za ljudsko biće! Naime, Palmenova je roman mogla napisati tek sada - nakon što su otkrivene i objavljene pjesme Teda Hughesa u kojima je on zapravo prvi puta progovorio o danima svoje veze i ljubavi te braka i raspada. Do tada je šutio. Iz pjesama izvire ono što je malo tko očekivao – kajanje i propitivanje koliko je on kriv za smrt i Sylvie ali i drugih. Ted je umro 1998. i tek tada su počele izranjati mračne tajne poput one da je svoju krhku ženu prebio dva dana prije nego je pobacila i da joj je u bijesu rekao da je želi vidjeti mrtvu.  Možda vam i ovo pomogne da shvatite kako je neobično i sjajno da se Palmenova uhvatila upravo Teda Hughesa i „dala mu glas“. Američka pjesnikinja  Sylvia Plath, rođena u Bostonu 1932. godine, postala  je posthumno zaista slavna, i jedna je od ikona američke kulture i književnosti. Njezin je književni rad utemeljen na lirskoj poeziji, a njezin jedini roman, „Stakleno zvono“, objavljen je te kobne  1963.. Sylvia  je počinila samoubojstvo 11. veljače 1963., kao tridesetogodišnja majka dvoje male djece – dvogodišnje Freide i jednogodišnjeg Nicholasa, kao „vunderkind“ i briljantna studentica koja je iz Amerike došla u Englesku kao stipendistica, s već objavljenim pjesmama i kojoj su proricali sjajnu karijeru. A onda je srela Teda Hughesa kojeg je upravo ona nagovarala da piše pjesme ona ih je prekucavala, slala izdavačima i urednicima... Voljela ga je onako kako žena voli, s punim srcem, sto posto stojeći iza njega, bila je sve – žena, ljubavnica, prijateljica, podrška. I majka dvoje djece.  Jednoga hladnoga ranoga zimskoga jutra gurnula je glavu u plinsku pećnicu pustivši plin. Djecu je za to vrijeme ostavila na gornjem katu kuće uz otvoreni prozor, a dječje sobe dodatno je zaštitila ručnicima kako plin ne bi ušao u sobu malenih. To je bio kraj depresije u koju je Sylvia upala, a što je  najtragičnije toga je bila svjesna, molila je liječnika za pomoć, da je smjesti u bolnicu no on je odbio jer je Engleskom haralo najgore nevrijeme i bolnički su kreveti bili prepuni. Jutro poslije, kao da nešto sluti poslao je medicinsku sestru, no bilo je prekasno... Ted Hughes, najveća Sylvijina ljubav i otac njene djece bio je nepopravljivi ženskar pa je mladu obitelj neposredno prije  napustio  zbog druge žene, njihove kućne (udate) prijateljice i Sylviu i djecu ostavio bez financijske podrške za vrijeme najteže zime u povijesti Engleske, samu i uznemirenu, u hladnom stanu bez poštenog grijanja i struje, nakon tri uzastopne trudnoće (jednu bebu je između Freide i Nicholasa izgubila) bez  mnogo samopouzdanja jer su je svi nakladnici uzastopno odbijali. Sylviu Plath je samoubojstvo tako  učinilo besmrtnom u književnom svijetu. Kao da je Svemir želio postići ravnotežu s ovozemaljskim. Hughes je ostao sam sa svojim bijesom, žalosti i dvoje male djece. Za utjehu, bio je sjajan otac, ali ponovo, loš i sebičan muž što je izazvalo daljnje tragedije. Je li bio kriv za samoubojstvo svoje žene? Ja kažem da je. (ili  složila bih se sa većinom i rekla da jest). Nemam puno milosti i razumijevanja za njega i njegovo bešćutno ponašanje.  U najtežem i najkompleksnijem trenutku Sylvijina života  on je jednostavno ostavio svoju obitelj. Što reći?  Nizozemska autorica  slijedi ovo isto  pitanje u svojem munjevitom gotovo pa triler romanu. Hughesu je posthumno dala priliku (nakon otvaranja arhiva što joj je pomoglo da „uđe“ u pjesnikovu glavu i pomalo i u srce) da u narativnom obliku, opiše  svoj pogled na njihov brak i život.  Osim toga ovo je priča o zamršenim odnosima u obitelji, između očeva, majki, sinova i kćeri. Priča o ljubavi, ljubomori, stalnoj brizi, rivalstvu, stvaranju i istovremenoj destrukciji. Nameće se mišljenje da je Sylvia u Tedu neprestano tražila oca kojeg je prerano izgubila.  Osim malo osjećaja  sreće i strasti Sylvia i Ted su  zapravo  stalno bili u brizi  zbog novca, straha od književnog neuspjeha, zavisti i sramote. Oboje  su patili od depresije, a Sylvija je svoju bolest (tada nepriznatu) prepoznala: tim je tragičnije što je znala da je „lovi“,što je tražila pomoć no splet okolnosti jednostavno je doveo do toga da je „procurila“ kroz prste i prijateljima i liječniku. Napadi na Teda nakon smrti krhke plavokose i beskrajno talentirane Sylvije nisu prestajali. Pogotovo  je bio oštro napadan od strane  feministkinja. Ali, kako se otkrilo da je osim Assije, žene zbog koje je ostavio Sylviju imao još jednu ljubavnicu možemo reći kako je Ted možda bio omiljen pjesnik, ali mnogo manje omiljen lik. Jer nakon šest i pol godina braka odlučili su pokušati spasiti brak, a onda je odlučio s ljubavnicom provesti noć  postelji u kojoj je sa Sylviom prvi puta vodio ljubav. Zanimljivo je da Sylvijino samoubojstvo nije bilo jedino koje je obilježilo Tedov život. Bilo ih je puno više. Sylvijina sjena cijeli je njegov, dug život Tedu i njegovim kasnijim ženama visila nad glavom i bacala mrak. Mrak koji je u vezu donio on, a cijela je obitelj zapravo tragičan niz likova. To što je postao ugledan i cijenjen, i dvorski pjesnik pri tom, nije pomoglo da njegov nadgrobni spomenik Sylvijini obožavatelji i štovatelji ikada ostave na miru, pa je obitelj na kraju odustala od obilježavanja njegova groba. Roman "Ti kažeš“ melankoličan je, tih, ali istovremeno  intenzivno ispričani tekst koji čitatelja posve obuzme i šokira na najjače. Dajem mu čistu peticu.