Tajni dnevnik Hendrika Groena (83 godine i ¼) – autor nepoznat – lijepa, duhovita i pametna knjiga koju biste svakako trebali pročitati.

„U starim danima čovjek bi trebao uživati, ali k vragu, to nije uvijek lako“ kaže negdje na početku knjige Hendrik Groen, simpatičan starček, Nizozemac koji se više ne može brinuti sam za sebe jer mu noge iz dana u dan otkazuju poslušnost pa je  prisiljen živjeti u domu za starije osobe u predgrađu Amsterdama. Hendrik je  u  obliku dnevnika odlučio   progovoriti  o svojem jednoličnom životu u  domu za starije osobe. Iz stranice u stranicu taj će vam simpatičan osamdesetogodišnjak  izmamiti osmijeh na lice, ali će - istovremeno - biti itekako kritičan i sarkastičan. U staračkom domu život malo pomalo prestaje biti zabavan. Sve ono što život čini bogatim i zanimljivim ovdje je zabranjeno. Hendrika to ljuti i brine. Zato odlučuje s grupom svojih  istomišljenika i prijatelja osnovati klub „Starci, a ne mrtvaci“. Deviza njihovog kluba je: „Za održavanje žudnje za životom važno je imati nešto čemu ćete se radovati“. Dogovor je da svatko od članova kluba (ima ih  šest)  treba jednom u dva tjedna organizirati neko zanimljivo događanje izvan doma u obliku – izleta, kulinarske radionice, radionice slikanja, igranje biljara, posjet kockarnici i slično. Uskoro se ekipa počinje odlično zabavljati. Ostali „stanovnici doma“ a i njihovi voditelji postaju zavidni i pomalo ljuti, ali klub je zatvorenog tipa i do daljnjega se ne primaju novi članovi. Kroz svakodnevne duhovite opaske u obliku dnevnika saznajemo na vrlo suptilan način tko je ustvari Hendrik: čime se bavio u životu, gdje mu je obitelj i kakve su ga životne tragedije snašle. Kod njega nema žaljenja, mržnje, gorčine ili kukanja.  On živi u sadašnjem trenutku, koristi sve moguće načine da mu život (ponovo) ima smisla  i time nam šalje itekako važne poruke o važnim pitanjima - što je život, što je smrt i ljudska prolaznost. Trudi se igrati videoigrice jer one pomažu mozgu da ponovno nauči istovremeno obavljati više stvari. Žali što nema unuke. Misli da bi bio divan djed. No svjestan je da s unucima nije sve uvijek veselo i ugodno. Njegov prijatelj Edward ima unuka koji je ovisnik o drogama, a Graeme unuku koja boluje od anoreksije.  Hendrik često razmišlja i o samoubojstvu i eutanaziji jer ne može zamisliti život u nepokretnosti i bolovima. O tome razgovara sa svojim  liječnikom, ali nije od onih koji se stalno žale na tegobe i bolesti, smrt i jad. Nastoji se kloniti takvih misli i takvog razmišljanja. Ova knjiga pokazuje da život ne staje s godinama i da starost nije isključivo vanjskog oblika, već mnogo više unutrašnjeg. Kao i u mladoj ili srednjoj životnoj dobi sve je u, i na nama i u tome kako ćemo se postaviti  i djelovati. Ja sam trenutno, pri kraju svojih  pedesetih godina puno bliže toj  posljednjoj  životnoj fazi. Reklo bi se da mi je rok trajanja sve kraći.  Ne bojim se starosti, prihvaćam je otvorenih ruku. Veselim se unucima, nekim drugim životnim vrijednostima i prioritetima. Zato pozdravljam knjige ovakvog sadržaja. Hendrik je u međuvremenu postao nizozemski junak, kulturološki fenomen i bestseler broj jedan u rodnoj Nizozemskoj. To nije niti čudno. Starijih ljudi ima sve više i više.  I oni imaju pravo na svojeg junaka.  Njegov anonimni tvorac i dalje je – anoninam i uprkos bjesomučnoj potrazi i dalje se ne zna tko je. Njegov identitet strogo se čuva. Izašla je  već i njegova druga knjiga. U međuvremenu svi su ludi za Hendrikom Groenom. Tko zna možda ga i sretnem u Amsterdamu kamo putujem za koji dan. Obratit ću pažnju na agilne starčeke i na njihove skutere s kojima se voze po parkovima i predgrađima. Knjiga za osmijeh, ali isto tako i za razmišljanje. Velika preporuka.