Košarica
Izbornik

Susjed - Marina Vujčić

Susjed - Marina Vujčić
Izdavač: V.B.Z. „Najbolje lažemo kad lažemo sami sebe“ – rečenica je Stephena Kinga koja mi najbolje opisuje ovaj roman. Skoro je nevjerojatno da u Hrvatskoj imamo tako plodnu i uspješnu književnicu koja je u dvije godine „izbacila“ tri genijalna romana od kojih je jedan bolji od drugoga. Pa toga nema ni u Americi, niti u Europi, a kamo li u ovim našim krajevima! Koja zadivljujuća pisačka aktivnost! Marina, da nije spisateljica, bila bi vjerojajatno odlična psihologinja ili psihoterapuetkinja. Svi njeni romani su itekako psihološki i potiču na razmišljanje. Istovremeno su svi jako duhoviti i često zbog svoje apsurdnosti tjeraju na podsmijeh i smijeh. Roman „A onda je Božo krenuo ispočetka “,  psihološki roman kao i „Susjed“ osvojio me je na prvu. Božo je, kao i Katarina, vrlo uvjerljiv lik i čini nam se da baš takve možemo sresti na svakom koraku. Oboje su gladni ljubavi i nježnosti. Bježe od svojih problema. Guraju ih pod tepih umjesto da ih rješavaju. „Mogla sam to biti ja“ je roman koji me je raznježio i uzdrmao zbog iskrenosti ali i saznanja da ima autobiografska obilježja i da je sve što je u njemu opisano autorica stvarno i doživjela. Najnoviji roman „Susjed“ me oduševio. Nasmijao ali i natjerao da se zamislim. Nećete vjerovati ali i sama sam imala slično iskustvo. Ne, nisam ja bila Katarina nego "susjed". Glavna junakinja romana je tridesetsedmogodišnja Katarina Bauković. Prosječna je Hrvatica koja živi kao podstanarka u jednom od zagrebačkih osrednjih kvartova. Svaki dan joj je isti. Diže se u isto vrijeme, ide na autobus u grad na posao u isto vrijeme. Vraća se kući u isto vrijeme. Radi u državnoj upravi – u Zavodu za zapošljavanje i posao joj je monoton i uglavnom beskoristan. Nema neke posebne hobije niti interese. Povremeno gleda sapunice na koje se ponekad navuče,  voli otkrivati nove recepte, jede obilno i često a malo se kreće. Nema prijatelja niti prijateljica, osim par kolega s posla. S obitelji izbjegava bliski kontakt. Majka joj ide na živce, a sestra joj je opasna konkurencija te nisu bliske i nemaju neki prisni kontakt. Katarina misli da je sestra puno bolje prošla od nje. Oca nemaju  jer ih je napustio dok su još bile male djevojčice. Katarina je usamljena. Sa Zvonkom, bivšim „frajerom“ loše je prošla. Iako su bili zajedno pet godina veza je bila površna i na kraju je više izgubila nego li dobila. Osim vremena, osjećaja izgubila je i  cijelu svoju malu ušteđevinu. Katarina skoro svakog jutra na stubištu sreće susjeda koji živi kat ispod nje. Čak ne bih rekla da se zaljubljuje u njega već postaje opsjednuta njime. Svaki puta kada se sretnu oni doduše izmjene riječi, ali samo dvije: „ Dobro jutro“. Katarina izmisli njegovo ime, ono koje njoj najbolje ide uz njegovo prezime. Mašta joj se razigra do neviđenih granica,  i to toliko  da u svojoj glavi počne zamišljati kojekakve situacije i odnose. Mašta na kraju postaje jača od stvarnosti. Nema vremena za posjet majci i sestri, javlja im da ima novog dečka tj. muža s kojim ide na bračno putovanje u Pariz. U zbilji se odnos Katarine i susjeda nije pomaknuo od onog svakodnevnog „dobro jutro.“ Nakon propalog Božića i Nove godine u koje je Katarina položila sve nade „njihove lude ljubavi“ Katarina se počinje trijezniti i postaje sve nezadovoljnijom. Želi promjene, želi sebe promijeniti. Želi manje jesti, više se kretati, želi posatati netko, želi naći muškarca svojih snova, želi vratiti izgubljenu ušteđevinu. Sve svoje planove stavlja na papir, ali nedostaje provedba tih istih promjena. Svi oko nje su joj krivi za njene neuspjehe. Kako tipično! Problemi su se predugo gurali pod tepih. Tipično za običnog čovjeka, koliko li samo takvih ima oko nas?  A i sami smo, vrlo često, upravo takvi. Traži krivce: otac je kriv jer ju je napustio kada je bila djevojčica, majka je kriva jer nije uspjela zadržati oca, sestra je kriva jer je bolje prošla kao starija, prvi dečko je kriv jer je bio nesposoban, drugi dečko je kriv jer je bio propalica i „niš koristi“, kolege su krivi, prijateljica je kriva jer se spetljala s bivšim dečkom i... da ne nabrajmo. Samo Katarina nije ništa kriva. Cijeli svijet je protiv nje. Pa čak i susjed kojeg zapravo niti ne poznaje. I tada dolazi do preokreta. Katarina kreće u osvetničku misiju..... Kako sve završava pročitajte sami. Rekla bi da je snaga ove knjige u tome što malo- pomalo razotkriva svakoga od nas. Razotkriva suvremenog prosječnog čovjeka, jer danas smo svi rastrgani između tisuće želja i mogućnosti ali nemamo niti dovoljno novaca niti vremena za sve što nam se nudi ili što želimo. Imamo prevelika očekivanja i premalo samokritičnosti i zahvalnosti. Krivimo druge za svoje propuste, krive procjene i probleme. Svi naši problemi i brige neće nestati same od sebe. Moramo ih mi otpuhati i riješiti. To je jedini ispravni put. Završila bih jednim, meni jako dragim citatom velikog i mudrog Turgenjeva: Postoje tri vrste egoista: egoisti koji sami žive i daju drugima da žive, egoisti koji sami žive, ali ne daju drugima da žive i egoisti koji niti sami žive niti drugima daju da žive. Čitajući knjigu zaključite kojem tipu egoista pripada Katarina, a kojem - vi sami.   Marina Vujčić rođena je 1966. godine u Trogiru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1989. godine diplomirala je kroatistiku i otad radi kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti i lektorica. Roman "A onda je Božo krenuo ispočetka 2015. godine ušao je u uži izbor od četiri hrvatska naslova nominirana za Europsku nagradu za književnost". Roman "Susjed" dobitnik je nagrade V.B.Z.-a i TISAKmedije za najbolji roman 2015 i novčanu nagradu od 100.000 kuna.   IMG_2461          

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-12-01 01:52:38