Superjunakinje – Lea Brezar

Nemojte misliti da je vama teže nego drugima. Nemojte se pitati zašto se neke stvari događaju samo vama, jer događaju se baš svakome i svatko ima svoje probleme i neko teško breme na leđima. Lako osuđujemo, a tako malo znamo. Svatko od nas svoj križ nosi kako se to kaže. Lea i ja smo bile prošle godine u listopadu u Frankfurtu, na sajmu knjiga.  Nakon dva naporna dana hodanja, obilazaka stotina štandova i kilometara polica opuštale smo se u prekrasnom potkrovnom stanu koji smo iznajmile u šarmantnom dijelu Frankfurta, uz samu Mainu. Sjećam se, ispijale smo vrući čaj s nogama na stolu kada mi je Lea, kao sasvim slučajno, spomenula da piše svoj prvi roman, ali da ga je zanemarila i da već dugo nije pisala. Bila sam ugodno iznenađena i tražila sam malo više informacija. Tada mi je dala da pročitam jedno poglavlje. Odmah sam se „zapalila“. Moja reakcija je bila više nego pozitivna i tražila sam je da odmah nastavi pisati. Radi se o tako dobroj priči i već to jedno poglavlje me „zarazilo“ i htjela sam još. Zato sam sada jako ponosna na Leu, moju book-sestru kako je od milja zovem. „Superjunakinje“ je odlična knjiga koja pruža nadu, daje rješenja i puna je pozitive. Kao i sve Leine knjige do sada - „Oda godinama“, „Izvan okvira“ i  „Da, i?“ U njezinom romanu riječ je o četiri obične, ali istovremeno osebujne  žene koje su se našle u velikim problemima i svaka od njih na životnim prekretnicama. Sve četiri su izgubile nadzor nad svojim životima. Za svoje „demone“ okrivljuju druge. Na početku im je zajedničko to što su se sve, odjednom, zatekle u psihijatrijskoj ustanovi Jankomir, na rubu Zagreba kako bi uz pomoć medicine i terapijske zajednice  pokušale zaliječiti svoje „otvorene rane“. Marlena je ovisna o piću, muž je vara sa susjedom, a ona je ljuta na cijeli svijet. Ana, najmlađa među njima,  teška je ovisnica o heroinu i prostituka. U patološkoj je vezi sa svojim svodnikom. Jasna se teško nosi s gubitkom voljenog muža. Imali su lijep i skladan brak i njenoj tuzi nema kraja.  Iako na van ona jedina izgleda prosvijetljena i  sveznajuća i Jasna duboko unutra „puca po šavovima“. Katja je neudata, ali je u vezi sa svojim šefom – pravi prototip ljubavnice. Na početku njihove veze sve je bilo bajno i obećavajuće, ali je vrlo brzo postalo jasno da je Katja „popušila foru“. To je dovodi do psihičkog sloma. Nekoliko mjeseci boravka u  Jankomiru sve je četiri žene duboko obilježilo, ali i nevjerojatno povezalo. Ova  knjiga nije tmurna, negativna ili beznandna. Sasvim suprotno! Pozitivna je, crnohumorna i puna motivacije. Takva je i autorica, Lea sama. Sve ove žene imaju istu misiju – prepoznati svoje slabosti i prigrliti ih. Jasna je trebala naučiti biti sama, Ana ne razarati sve oko sebe, Katja je trebala savladati poriv da uvijek završi kao nečija žrtva, a Marlena jasnije vidjeti realnost. Sve četiri su trebale preuzeti odgovornost za svoje živote, trgnuti se, probuditi i promijeniti ili odbaciti svoje ustaljene obrasce ponašanja. Jesu li u tome uspjele i na koji način - pročitajte sami. I sama sam se mnogo puta u životu našla u teškim, naoko beznadnim situacijama. I sama sam znala prvo okrivljavati druge, a premalo se zagledati u sebe. Moja zadnja velika lekcija je bio otkaz u 50. godini života. Trgnula sam se, shvatila da je sve u mojim rukama i da jedino ja sama sebi mogu najviše pomoći. Uspjela sam! Na to sam danas posebno ponosna. Sve ove četiri žene na početku romana žive u mraku, najteža od njih je svima dala životnu lekciju, a jedna od njih donosi svijetlo. Saznajte koja je koja. I... sigurna sam da ćete se u svima njima i sami pronaći. Ja jesam. Samo vam neću priznati u kojim.