“Sretni ljudi čitaju i piju kavu” – dramatična priča o tragičnom rastanku i novom početku, a s neobičnim završetkom

Ova knjiga je stvorena za romantičare i zato - pripremite maramice. Odmah sam se povezala preko naslovnice s ovom knjigom, nešto me je privuklo, a kad sam počela čitati  brzo me “zarobio” stil pisanja autorice. Otkada su Dianein muž Colin i kćerkica Clara poginuli u automobilskoj nesreći, Diane je poluživa. Stalno vraća film u trenutak kada je zbog posla odbila krenuti s njima na put. A da je to ipak učinila,  nesreća se ne bi ni dogodila, ili bi možda i ona bila mrtva. A to da je mrtva slomljena Diane jedino priželjkuje. Čovjek teško može zamisliti tužniju i težu životnu tragediju. Diane se sve više povlači u sebe i svoj stan. U njega pušta samo svog gay prijatelja Félixa koji je od tragedije nastavio voditi njezin dobro uhodani šarmantni book cafe u centru najromantičnijeg grada na svijetu – Parizu. Nakon godine dana napornog i iscrpljujućeg tugovanja i totalnog zapuštanja same sebe Diane ipak osjeti potrebu za promjenom. To je toliko ljudski da i  mi navijamo da se trgne, da oživi… No, kao preživjela Diane mora naučiti nove vještine. Može li se pobjeći od gubitka, od tuge, od patnje i boli? Ili je to unutarnji teret koji kud god ideš nosiš sa sobom? Može li Diane ponovno pronaći mir i novi život? Diane odluči preseliti u Irsku. To je tako i tako bio neispunjen san njezinog tragično preminulog muža. Njen cilj je Mulranny – malo i mirno mjesto pored mora. Tamo misli izgraditi i započeti svoj novi život i naučiti se nositi s prošlošću, negdje gdje je nitko ne poznaje, gdje nitko neće znati za njezin gubitak i za njenu bol. Negdje gdje joj neće svako toliko u glavi odzvanjati kćerkin smijeh. No, nije se nadala da će upravo u najzabačenijem i najkišnijem mjestu na svijetu upoznati nekog tko će joj barem na tren „zapaliti svijetlo“ u tom naoko vječnom mraku. Ali, postavlja se pitanje: nije li za neke ljude gubitak toliko težak da oni svjesno ili podsvjesno odluče da više neće nikada voljeti. Autorica ove knjige kao da je i sama prebolila neki slični gubitak. Njeno je pisanje puno osjećaja i poistovjećivanja. Zato, ne upadajte u zamku. Mogli biste početi tugovati zajedno s Diane što nikako nije cilj ove knjige. Poruka je pozitivnija. Jer, i nakon najvećih tragedija, negdje netko upali svijetlo. Cilj nije prestati se sjećati, nego sjećati se s manje boli. Moramo osvijestiti da je svaka tuga individualna i promjenjiva. Pri tome uvijek ostaje nada koja je postojana unatoč svim gubicima, strahovima i tugama. Ova knjiga daje takvu nadu. Pitat ćete kakve veze ima naslov knjige s ovom pričom? Ima. Ova priča nam ukazuje koliku vrijednost u našim životima imaju upravo male, svakodnevne najjednostavnije stvari. One predstavljaju toliko neophodnu zahvalnost bez koje se nikada i nikako ne može krenuti naprijed. Na nekim je mjestima knjiga vrlo tužna, pogotovo kad čitamo kako Diane mora ponovno razmišljati o Colinu i Clari. S druge strane, čitatelji otkrivaju život zajedno s Diane. S Diane se naučite opet smijati, slaviti, a saznat ćete i zašto su irski Guinnessovi okusi tako dobri. Knjiga počinje tiho, a onda postaje glasnija i uzbudljivija u sredini. Priča se sve više vrti i konačno se mirno raspliće. Kraj je logičan, razumljiv i ostavlja nam nadu za nastavkom. Agnès Martin-Lugand je klinička psihologinja koja je ostvarila svoj san i postala spisateljica. Nakon šest godina napustila je svoj posao i počela se baviti samo pisanjem. Na internetu na kojem je objavljivala svoje tekstove stekla je brojne čitatelje, pa je time potaknuta napisala i objavila 2014. svoj prvi roman “Les gens heureux lisent et boivent du café”. Roman je postao hit  u Francuskoj u kojoj je razgrabljeno 300 000 primjeraka, a potom je osvojio i svijet. Otkupljena su prava i za film, a uz nastavak “Ne brini, život je lijep” napisala je i “Sreća curi kroz moje prste”.