Sofia se uvijek odijeva u crno - Paolo Cognetti

Odgovor na pitanje zašto se Sofia odijeva u crno, nećete dobiti u ovoj knjizi jer u konačnici to nije ni važno. Ono što ćete sigurno dobiti je prava čitalačka poslastica, napravljenu od deset slojeva najfinijeg proznog užitka. Počevši od noći njezinog rođenja kroz deset kratkih i nešto malo dužih priča pred čitateljevim očima će se polako odvrtjeti Sofiino djetinjstvo, djevojaštvo i mladost; mnogo više njezini padovi nego usponi; njezine ljubavne veze, odnos s majkom, ocem, tetom, psom i usputnim prijateljima. Sofiin život nije ni fantastičan ni začuđujuć, niti nešto urnebesno poseban. Njezin život je pomalo disfunkcionalan, kao i obitelj u kojoj je rasla, premda su se njezin majka i otac donekle trudila zadržati sliku prividne normale. Sofia je jedinica iz nesretnog braka dvoje ljudi od kojih je tek jedan (njezin otac) ostvario svoje ambicije, dok drugi (majka) ostaje nedovršena umjetnica koja pati od depresije.  Sofia također pati od nekih neimenovanih psihičkih poremećaja. Ona stalno bježi kada stvari krenu po zlu, ali s druge strane ona treba ljude i pokušava s njima stvoriti neke veze, pa makar one bile krhke i privremene. Ipak ne mogu se oteti dojmu da Sofia kao da prolazi kroz život, a ne živi ga. Slična je situacija i s drugim likovima, pogotovo s njezinom majkom. Paolo Cognettiijevo pisanje je zarazno i čarobno. Svaka priča je drugačija i posebna, pravi mali izglancani dragulj. U nekima od njih Sofia je glavni lik, u nekima se spominje tek usputno u nekoliko riječi ili rečenica. Ipak i kada nije u priči Sofia je tu, njezina prisutnost je nezaobilazna. Skoro svaka priča je nenametljivo stavljena u vremenski okvir političkih, ekonomskih i društvenih povijesnih zbivanja, te na taj način Sofia postaje lik jednog vremena. Najzanimljivije kod ovih deset priča je to što svaku priču priča netko drugi. One su pisane u prvom, drugom i trećem licu jednine, ali zanimljivo je da pripovjedač nikada nije sama Sofia. Sofia se uvijek odijeva u crno nije lagana štivo i ono se ne se čita u jednom dahu. Naprotiv priče su pune detalja, opisa, kontekstualizacije i poruka za koje je potrebno vrijeme da se iščitaju i prorade. Priče nisu ni emotivno lagane jer su pune emocija, a najviše sjete, melankolije, tuge, ali i žudnje za životom, nekim drugim i većini ovih likova nedostižnim. Za mene je ovo bilo predivno čitalačko iskustvo i mislim da ću se još koji puta vratiti Sofii, kako bi provjerila nisam li propustila koji detalj, ali i kako bi uživala u prekrasnom Cognettievom pisanju i fenomenalnom prijevodu Ane Badurine. Izdavač: Fraktura za vas pročitala i napisala osvrt: Dunja Bonacci