Soba 909 – Frane Herenda – posao se u mnogočemu svodi na ljubav

Ono o čemu piše Frane Herenda u svojoj knjizi gledala sam i svjedočila pune dvadeset i dvije godine radeći u velikim stranim i hrvatskim korporacijama i državnoj upravi. Kad razmišljam o tome kako bih napisala knjigu – moja tema bi bila upravo ta. Lažni sjaj, besmislenost posla,  licemjernost menadžerstva i učestali mobbing na poslovima koje sam radila u meni su izazivali sve veću tjeskobu i stres dok se doslovno i fizički nisam razboljela. Moje tijelo je u jednom trenutku reklo „DOSTA“. Za razliku od Frane ja nisam imala hrabrosti dati otkaz. Radila sam do zadnje „kapi krvi“. Radila sam sve dok meni nisu dali otkaz. I tako sam u 50-toj godini prvi puta ostala bez posla. Za mene je to tada  bio smak svijeta. Strah, panika i stid nisu izostali. Danas znam da je to najbolje što mi se ikada moglo dogoditi. Otvorio mi se put kojim sam krenula, svijet o kojem sam smlavljena od posla do tada samo maštala. Frane je bio mudriji od mene. On je na vrijeme DAO otkaz. S današnjim iskustvom i promjenama koje su nastupile nakon mog otkaza znam da izniman život nije povlastica malobrojnih sretnika  - ljudi sa savršenim zubima i tamo nekim fensi podrijetlom. Svima nama suđeni su veliki uspjesi. Ali, moramo se potruditi da bismo to ostvarili. Izbor po izbor. Korak po korak. A Frane se usudio napraviti taj prvi korak. Koliko sam ga upoznala, ne samo taj već i mnoge korake nakon toga. Frane piše provokativno i na neki način ruši tabue iznoseći ono što vjerojatno mnogi misle o visokom i srednjem menadžmentu, o prodaji i  o marketingu, o idiotskim zadacima, o povećanom ili smanjenom lučenju testosterona u velikim korporacijama. Spominje i agencije koje organiziraju domjenke, “evente”, team buildinge i druženja za poslovne partnere, a gdje se često od poluradnog popodneva završava na afterpartyjima gdje bi onda bilo svega pogotovo iza ponoći kad počinju padati sve zapreke i maske. Nakon hrpe privatnih sati provedenih na poslu, svoje slobodno vrijeme koje bi trebali provoditi s obitelji i prijateljima provodimo s kolegama iz tvrtke kako bi jačalo „tamo neko nazovi zajedništvo“. Popularno je i važno stalno naglašavati timski duh. Nije svejedno jesi li problem solver ili problem maker. Važno je samo da si menadžer s visokom plaćom, službenim autom, da hodaš u dobrom odijelu i kravati  a pri tome se i dalje jadnik koji se boji svog šefa. Ljudska se bića pokreću kad se pokrenu njihove emocije. Toga je glavni lik u romanu sve  više svjestan. Treba mu promjena i pokretanje. Nedostatak ljubavi pritišće ga bezrazložnošću života, dok nemogućnost zadovoljenja žudnji i ispunjenja želja donosi frustracije i patnju te ga čini ranjivim  i nesretnim. Zašto i kako mladi menadžer  završava u sobi 909, tko je nepoznata djevojka s kojom ulazi u najintimnije odnose  i kako završava avantura koja se odvija po pravilima koja su njemu nepoznata, pročitajte sami. Samo da vas upozorim knjiga vrvi erotikom, intimnim odnosom i eksplicitnim seksom. Za mene ga je čak na trenutke bilo previše. Nakon sivih nijansi dosta je autora koji će hrabro ogoliti ono čemu ponekad ne bismo voljeli baš direktno svjedočiti ako volimo svoj mir i svoju intimu. No, to je stvar ukusa. Ostvarite svoje pravo na vrhunske uspjehe. Prestanite biti zatočenik/ica vlastite prošlosti i počnite na vrijeme graditi svoju budućnost. Važna je to poruka ovog romana. A što biste vi radili u sobi 909 i biste li uopće u nju ušli, to je stvar samo vaša. Zar ne?