Košarica
Izbornik

Sjećanja i neobjavljene priče – Eva Grlić – sjećanja na prethodne šutnje

Sjećanja i neobjavljene priče – Eva Grlić – sjećanja na prethodne šutnje
Ako nađeš put bez prepreka, on vjerojatno ne vodi nikuda. Ljudi mnogo bolje pamte ono što su teško i neugodno doživjeli. Kao da bolje pamte prepreke. Svoje lake putove i staze nekako rjeđe spominju, kao da ih pospreme sa strane, možda misle da nisu dovoljno zanimljivi ili uzbudljivi. To bi se moglo reći i za ovu nevjerojatno potresnu autobiografiju Hrvatice, Židovke, kćeri, supruge i majke dvoje djece koja je proživjela nekoliko ratova, boravak među partizanima, strijeljanje oca, Goli otok, odbacivanja, iseljavanja iz stanova, odvajanja od djece, rani gubitak oba supruga, gubitak zdravlja, vađenje 16 zubiju odjednom za vrijeme zatočeništva na Golom otoku i još puno toga. Knjiga je svjedok težine, ali i radosti jednog ljudskog života. Eva Grlić, novinarka, publicistkinja imala je vrlo dinamičan i težak život. Čitajući ovu knjigu nisam se prestajala čuditi, uzrujavati, diviti i ljutiti. Čitanje je izazvalo vrlo široku i snažnu paletu osjećaja. Poistovjećivala sam se u mnogim situacijama s Evom. Kako bih ja pretrpjela toliko odvajanja od djece? Kako bih prihvatila gubitak voljenog čovjeka? Kako preživjeti nasilno odvođenje roditelja? Najradije bih bila istukla neke ljude u ovoj knjizi, poslala ih na doživotnu robiju i zaštitila Evu. Stalno sam se pitala kako je to bilo moguće izdržati. I kome je ona mogla biti prijetnja? Knjiga je pisana vrlo jednostavnim stilom, od djetinjstva do kasne zrelosti i starosti, poput osobnog dnevnika uokvirenog u jednom prostoru i vremenu i to od Prvog svjetskog rata, preko Drugog svjetskog rata, bezbroj revolucija, odlaska u partizane, mučnog boravka na Golom otoku, a sve živeći u skladu s načelima humanosti, solidarnosti i antifašizma. I nije ova priča tmurna kako bi se moglo zaključiti. Kroz nju se provlači jedan zdravi humor i optimizam. Eva je rođena u Budimpešti, odrasla je u Sarajevu 1920ih godina, a 1938. je preselila u Zagreb. Tijekom holokausta poginulo je 36 članova njezine obitelji. Prvi suprug Rudolf Domani  poginuo je u partizanskom pokretu, a otac je bio strijeljan u Kerestincu. Knjiga Eve Grlić napisana je s očitom namjerom da pruži svjedočanstvo o prošlim događajima, i u tom smislu sama autorica zauzima stav sličan stavu tradicionalnijih muških autobiografa. Tko voli istinite životne priče ovo mora pročitati. Knjiga je ovo koja razvija poniznost, zahvalnost i buđenje. Pohvale i za naslovnicu! Zašto toliko volim autobiografije? One mi iz prve ruke pružaju prikaz života osobe o kojoj čitam i daju mi bolji uvid u to kako su nekoga njegova iskustva oblikovala kao osobu. Proces pisanja autobiografije, pretpostavljam, uključuje veliki stupanj istraživanja duše, "kopanja po sebi". Autobiografije mi omogućuju da njihovim očima razumijem život druge osobe. Tako naučimo osjećati empatiju prema drugima i poštivati njihove priče bez obzira koliko velike ili male bile. Kao čitateljica razvijam moralnu vezu s autorom koji mi  često postaje mentor i uzor te mi proširuje raspon misli i tjera me da učim o čudima iz stvarnog života. Iz tog razloga vjerujem da su autobiografije još uvijek vjerodostojan dio literature i da je moderno ocrnjivanje žanra nezasluženo.  

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-11-30 12:52:59