Košarica
Izbornik

Seks i Selo - Ivka Knežević - svako naše malo misto...

Seks i Selo - Ivka Knežević - svako naše malo misto...
“Svako naše malo misto...“ samo što nije zapjevala autorica na početku svog romana, kako ga zove Romana o životu. Zapjevala što od muke, što od smijeha jer si je uzela u zadatak objasniti mentalitet malih mjesta na našoj obali, onaj mentalitet toliko iracionalan gdje je svaki događaj pa i najmanji dovoljno dobar da se o njemu priča po mjestu. Nešto banalno, svakidašnje, bezazleno, većinom beznačajno, u Selu postaje zrno koje mašta oplodi i uzgoji u priču, lako izraste u skandal kolosalnih razmjera o kojem će se brujati danima. To je smiješno svima osim onima o kojima se priča. Jer koliko god priča bila napuhana i svi to shvaćaju, šteta po ugled aktera je itekako stvarna. Logika je da nema dima bez vatre. A vatru u romanu raspiruje izvjesna Ranka, lik koji bismo u gradu zvali Radio Mileva.
“Jema uši ća in misli čuju
jema oci ća do srca ruju
a najde se i pokoja zgoda
bilo tužnog, ol' šaljivog roda“.
Knežević si je dala truda razraditi likove, pa je njihovoj karakterizaciji posvetila gotovo trećinu romana. Mada je dalmatinsko mjesto na obali još i danas bastion obiteljske tradicije, da ne kažemo baš otvoreno mačizma, radnju nose ženski likovi. Karla, Prva Dama Sela, supruga lokalnog moćnika. Branka, mala žena iz naroda, jednostavnog načina života, zaokupljena kuhanjem ručkova, pečenjem kolača, čišćenjem kuće, brigom oko “blaga“ (domaće životinje), jedno blago, priprosto stvorenje koje bude Karlina najbolja prijateljica samo zato jer seoska Dama treba podlogu na kojoj će se činiti veća i koja joj nikada neće biti konkurencija. Pa ni Veliki Grad nije imun na takva (ne)prijateljstva, mahom ih je pun. Iz tog Velikog Grada doseljava Loreta koja nakon tragičnog gubitka supruga, pritisnuta financijama doseljava u obiteljsku kuću u Selu, te tu počinje peripetije. Kakve? Takve da ih ne možete ni zamisliti da ni najvjernije gledateljice turskih sapunica ne pamte takve zaplete.
Na otprilike polovici knjige radnja se naglo zahukta, stvari se počinju dešavati jedna za drugom kao kad se rasiplje puknuta niska perli pa kuglice odskakuju svaka u svom smjeru. Tako se i tračevi prepričavanjem pretvaraju u kaskadu koja prijeti potopiti glavne akterice.
 
“Svako naše malo smišno misto
ka da je od cakla
sve se vidi, sve se čuje
svi sve znaju, sakrit' se ne možeš.“
Znate onu staru: Zaklela se zemlja raju da se sve tajne doznaju“? E pa tako i ovdje naše heroine Sela kada ne uspijevaju odoljeti čarima Seksa, čak ni one kojima je to zadnje na pameti, tada ne uspijevaju to ni sakriti, pa je scena razularenih muškića pod Brankinim prozorima dok se nadaju vidit Peru u akciji kakvu sanja svaki muškarac, to je scena u najboljoj maniri TV serije “Malo misto“. Svi sve saznaju, ma nije se ni dogodilo, oni već znaju, sve se gleda kao da je život reality show.
Zaplet je silno zabavan, toliko okreta ima i to tako neobičnih da se počnete pitati jel to možda stvarno, da usred čitanja povičete kao Mladen Delić: “Ma, ljudi moji je li to moguće?“ Imajući i sama nešto životnog iskustva s takvih životnim obratima i jedne zime provedene u malom mjestu na obali, ne da mislim da je to moguće, nego slutim da je temelj priče neki stvarni događaj. Mora bit! Zato čitate dalje nosa zalijepljenog u stranice.
Ne ostaje vam drugo nego da se i sami uhvatite knjige te sami donesete sud jel se ovo moglo dogoditi. Ja mislim da jest. Znate, zastrašujuće se naći u takvom Selu i shvatiti da ni kriv, ni dužan, sa seksom ili čak bez njega (kao Loreta), praktički bez ikakvog osnova, možeš postati meta trača. I to do te mjere da ti je svaki vid društvenog života onemogućen, nitko se neće družiti s tobom, svi ti okreću leđa, zatvaraju vrata svojih kuća. Mnoge ljude to slomi, mnoge je Selo skratilo za glavu jer su stršali, pa su svoje snove pokopali kopajući po vrtu kao Branka ili pojeli u toni kolača kao Karla ili ispili u litrama domaćeg vina kao Pere i njegovi pajdaši. A Loreta? Loreta je odbila. Odbila je prilagoditi se. Loreta je naslikala svoje snove. Al doslovno. Loreta je uspjela obrnuti situaciju u svoju korist, zadržala je vedar duh kad za to nije bilo nikakvog razloga, našla je vjeru, ne u crkvi nego na plaži. Epizoda Loretinog kupanja u smaragdnom bikiniju usred travnja, u moru koje je još ledeno pa ušilji vrhove grudi kao metke što se ispale usred verbalnog okršaja i pogode usred srca glavne negativke, ta scena je dostojna spaghetti westerna ili kakve francuske komedije o žandaru sa Azurne obale.
Glavni likovi premda su zaokupljeni zasljepljujućom prašinom skandala, u tom vrtlogu ipak progledaju, te progovaraju o univerzalnim ljudskim vrijednostima. Tako svako toliko u romanu pročitamo rečenice kao “Smatrao je ljude koji bogatstvo vide u samoj osobi, prirodi, životu ili djeci potpunim budalama. Od kojih su veće budale jedino oni koje govore ono što misle i rade ono što govore.“
“...jer je bila prazna iznutra i očekivala je kako će možda (on) ispuniti tu prazninu. No, on ju je ispunio nekakvim ružnim stvarima te se osjećala još težom, a ne samo praznom.“
“da je (ona) bila zadovoljnija sobom, tada je vjerojatno ne bi ni (on) ni (taj drugi) mogli toliko razbjesniti.“
Bjesni tako radnja, skandali praskaju jedan za drugim, Selo se smije iza zatvorenih vrata i navučenih zavjesa. Sretni su da se to ne događa njima, suosjećaju sa žrtvama, jer znaju da se to moglo dogoditi i njima. Znaju i predobro, jer nema onoga kojeg Seoski trač nije uhvatio u žrvanj i samljeo makar jednom. To je sastavni dio života Sela, života u malom mistu na našoj obali.
“A ako se i dogodi
da nikoga zlo pogodi
a, moj Bože, ća se može
moglo je i svršit' gore.“
Čini mi se da autorica zavapi kroz Loretine riječi “Zašto se toliko trudimo napraviti od čovječanstva tvorničke kopije istih profesija, razmišljanja, osjećaja, navika, odjeće, obuće i tako unedogled? Zašto forsiramo pojam normalnosti i to što je normalno? Ono pod čijim ti okovima puca duša, umire u tebi poput ptice zavezanih krila?“ Uspije to Loreta dokučiti do kraja romana, ne samo ona, nego i ostali likovi romana. Svi dobiju ono što su zaslužili. Svi nađu ono što traže. A svi traže isto. Sebe, sreću, mir. Samo je put za svakoga različit. Onoliko je putova koliko je različitih ljudi.
“Možda je život upravo tu kako bi se živio. Dok mi smišljamo odgovore na njega, on prolazi. Prolaze osmjesi, prolaze suze, prolaze kupanja u toplome moru, prolaze osjećaji kiše na obrazima, prolaze poljupci, prolaze koraci. Sve prolazi. Mi prolazimo.“ mudro zaključi Loreta.
Ta naša mala mista na obali su oduvijek sklona pretjerivanju, teatralnosti za koju možemo reći da je inherentna karakteru podneblja i ljudi koji u njemu žive. Život u malom mistu je težak, škrt i dosadan, pa svaku “kap'ju triba iskoristit“. Na veselje. Dalmatinci su poznati po tzv. inverznim komplimentima. Kad te najviše izgade, to ti je znak da su te promotrili i prihvatili. Bude to bura u čaši vode, ali se brzo sve smiri. I život ide dalje.
“Moš' im zamirit?“ Ali čemu? Naša heroina Sela, Loreta, je shvatila da se “ne vridi nervirat'“, a shvatile su to i Karla i Branka, Darko i Pere, Vrckalica, pa čak i zlim jezikom omnipotentna Ranka. Pa kad su oni, što ne bismo i mi?
Kako pjesma kaže:
“Svako naše malo misto
u duši je uvik čisto
jer sve ća mu na um sine
čini da mu vrime mine.“
Za Čitaj knjigu napisala: Dorotea Pečarič

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-12-07 10:49:08