#samoljubav
Usta su nam stalno puno ljubavi. Facebook statusi su nam puni ljubavi. Na blogovima se raskošno piše o ljubavi, o svim vrstama ljubavi. Jer svatko zna najbolje što je ljubav. Hashtag #samoljubav je najzastupljeniji tag ikad. Od silne ljubavi na kraju više ni ne znamo što znači ljubav prema sebi, što znači roditeljska ljubav, partnerska ljubav a još manje što je to ljubav. Mislimo da baš mi znamo što je ljubav. A znamo li?
Najlakše, najkomotnije i najbrže je teoretizirati. Pisati traktate i pametovati. Iz fotelje. Ne moraš se ni pomaknuti, ni trepnuti a imaš osjećaj da si jako važan. Ovako kako ja to sada radim. Pišem i mislim kako sam pametna. A kako to izgleda u zbilji. Već ujutro rano kada se ustaneš u stanu, u najužoj obitelji naletiš na neko smrknuto lice. Poruka je nemoj me ništa pitati. Barem prvih sat vremena od ustajanja. Gdje god ideš sretneš sve više nadrkanih, oneraspoloženih, smrknutih i nervoznih. Svatko neki svoj razlog ima. Svatko neki svoj film fura. Na poslu se zabadaju noževi gdje god tko stigne. Mobinga i zlostavljanja nikad više i nikad učestalije. Od šefova pa na dalje. Kod liječnika, po ambulantama, u bilo kojoj javnoj ustanovi nigdje smiješka, svi nekamo jure, žure i nikome se ne da misliti na druge. Pa da zaboravih najrasprostranijenija mantra koja opisuje ljubav prema sebi je ta da misliš samo na sebe, da si samo ti važan i briga te za ostale. Mnogi su to zaista tako shvatili i to izdašno primjenjuju. Imaju dozvolu. To je za njih dobro došlo ispravno razmišljanje. Supruge odbijaju skuhati ručak i podvoriti ukućane, muževi odbijaju pomoći supruzi i obitelji u kućanskim poslovima. Preljubi su svakodnevna stvar. Za starije i nemoćne malo se ima vremena. Svi se nešto izmotavaju i bježe od obaveze davanja, žrtvovanja i posvećivanja. Skloni smo misliti da svoje voljene poznajemo vrlo dobro, ali najčešće to nije tako. Najmanje suosjećamo s onima s kojima smo najbliži. Lakše suosjećamo s gladnom djecom u Africi i životinjama u kavezima. Ok i za njih treba imati suosjećanja. Ali za njih ništa ne možemo napraviti. Nitko to od nas niti ne očekuje. Jer kako ćeš pomoći kitu da se vrati u svoj ocean? Dovoljno je staviti status na društvene mreže s tužnim očima maltretirane životinje, hashtag #samoljubav i osjećaj da smo dali ljubav i da suosjećamo je ispunjena. Ali istovremeno baš me briga za susjedu koju mlati muž ili baš me briga za baku koja već danima nije progovorila ni sa kime niti riječi. Mnogi roditelji se žale koliko su umorni i koliko im teško pada briga oko djece, umaraju ih, nestašni su a mame nemaju vremena ni kavu u miru popiti. Prijatelji nemaju vremena za prijatelje jer baš sada imaju stotinu obaveza a i moramo prvo misliti na sebe. Djeca nemaju vremena za roditelje jer su im naporni i stalno zanovijetaju. A kada su djeca odrasla onda su u velikom poslu i nemaju vremena za mušice napornih starijih roditelja. Rodbina ti obično jedva čeka zabiti nož u leđa, otračati te i prokomentirati s visoka sve tvoje uspjehe ili mane. Oni imaju pravo na to. Jer su ti najbliži rod a i iskrenost je u takvom odnosu najvažnija. Mogla bih nabrajati u nedogled. Pa pogledajmo samo društvene mreže. Vrve mržnjom, nervozom i ohološću. I najbenigniji status dobije više negativnih nego pozitivnih komentara. A što je s pomanjkanjem iskrene zahvalnosti? Zar zahvalnost nije jedan od najvažnijih izražaja ljubavi. Iskrena zahvalnost, a ne ono ovlaš "hvala". Tu je još i toliko važna isprika i oprost. Sve su to znakovi ljubavi. Često srećem osobe koje se kunu u ljubav, vole životinje, vole delfine ali ne bi oprostili prijateljici, mami ili bilo kome tko im je nanio neku bol i patnju. To ne. Jer u tom slučaju moraš zaista i nešto učiniti. Moraš djelovati. Kada voliš delfine dovoljno je nalijepiti neku lijepu fotku i napisati dirljiv tekst. Kome to koristi?
I zato jesmo svi gladni ljubavi, jer ne znamo stvarati ljubav kako bismo se nahranili njome. Ljubav se rađa iz razumijevanja i svakodnevnih malih znakova pažnje, dobrote i davanja. Ponavljam svakodnevnih. Vrlo jednostavno. A upravo razumijevanja imamo najmanje. I za sebe i za druge. Kako možemo voljeti ako ne razumijemo?
Mnogo je načina na koje nas ljudi mogu podupirati i voljeti bez izricanja riječi "volim te". Ne mislim da te dvije slatke riječi nisu potrebne ali nisu dovoljne i često su olako izgovorene.
Dobro je rekao francuski filozof Jean Paul Sartre: Čovjek je zbroj svih svojih postupaka.
U to ulazi i naše razmišljanje, naš govor i naše djelovanje. Ali da nam život bude bolji i da sve to popravimo i prožmemo ljubavlju i razumijevanjem nikada nije kasno. Jer čim rodimo novu misao, čim nekome pomognemo, uputimo mu smiješak, učinimo nešto za njega iako nam to možda u tom trenutku ne paše, taj postupak može sustići one prije, one propuste i sve to neutralizirati. Dakle što čekamo? #samoljubav
Tako inspiriralo me je Valentinovo
