Košarica
Izbornik

Robert Louis Stevenson ili RLS - Pripovjedač priča s otočja Samoe

Robert Louis Stevenson ili RLS - Pripovjedač priča s otočja Samoe

Za "Otok s blagom" i "Čudnovat slučaj doktora Jekylla i gospodina Hydea" svi ste čuli, jer su to najpoznatija djela škotskog književnika Roberta Louisa Stevensona ali, njegov je život roman za sebe. On je, kao prvo, veliko pero, kao drugo, jedan od 26 najprevođenijih književnika na svijetu, a kao treće poklonici njegovih knjiga i ljudi na koje je utjecao su i Borges, Brecht i Proust, Conan Doyle, Henry James... G. K. Chesterton je možda najbolje opisao značaj Stevensona: "On je naprosto znao odabrati pravu riječ na kraju svog pera, precizno kao prvak u mikadu". Da, svaka riječ je baš tamo gdje treba biti.

Robert Louis Stevenson bio je i pustolov i bolesnik, ljubavnik i književnik, nesuđeni inženjer koji je na kraju svojim knjigama osvijetlio mnoga djetinjstva i živote - možda i više nego li njegova obitelj koja se bavila - svjetionicima. Bio je pravnik i pisac, skladatelj i humanist, Škot - lutalica koji je poklonio svijetu jedan otok prepun blaga i doktora Jekylla koji se pretvara u groznog gospodina  Hydea a jednoj djevojčici - rođendan.

Svi mi koji volimo čitati znamo da knjige imaju svoju sudbinu no ponekad se dogodi da je sudbina književnika ista kao i ona njegovih djela. Nabokov je tvrdio isto i rekao kako je eto, "stari Tolstoj 1910. napustio svoju obitelj i otisnuo se u svijet da bi umro u sobi šefa željezničke postaje, uz kloparanje vlakova što su ubili Annu Karenjinu. Ima nešto posebno i u Stevensonovoj smrti 1894. godine na otoku Samoi što na neki čudan način oponaša temu vina i temu preobrazbe njegove fantastične pripovijesti. Prije toga je sišao u podrum da uzme bocu svog omiljenog burgundca, odčepio je u kuhinji i iznenada doviknuo ženi: "Što je ovo sa mnom, kako se čudno osjećam, nisam li se promijenio u licu?"  i srušio se na pod. Pukla mu je žilica u mozgu i za dva sata svemu je došao kraj."

RANI ŽIVOT Robert Lewis Balfour Stevenson rođen je u Edinburghu 13. studenog 1850. Mama Margaret Isabella i tata Thomas nisu mogli ni u najluđim snovima zamisliti kakav će čovjek njihov sin postati. Mislili su da će nastaviti obiteljski posao gradnje svjetionika, živjeti u Škotskoj, skrasiti se kad za to dođe vrijeme uz djevojku iz visokog društva i podariti im starost s mnogo unuka. O, kako su se prevarili! Od rođenja je o Louisu brinula, kako je bio običaj, dadilja Alison Cunningham koja se jako vezala za boležljivog dječačića koji je više vremena proveo u postelji nego li vani. Dadilja koju je zvao "Cummy" čitala mu je Bibliju i drugu religioznu literaturu pa su prve priče koje je dječačić napisao bile inspirirane tim pričama. Roditelji su bili prezbiterijanci ali se nisu držali strogih vjerskih pravila dok je Cummy bila odana kalvinistica. Robert je bio strašno mršav, krhak i ako ga niste vidjeli čuli biste jer je neprekidno kašljao, a često ga je tresla i groznica. Misli se kako su ta slaba pluća bila zapravo - tuberkuloza. Izgleda da je Robert boležljiva pluća naslijedio od majke i djeda jer su oboje cijeli život pobolijevali i nastojali boraviti u toploj klimi.  

S 12 godina s roditeljima i dadiljom otputovao je na petomjesečno putovanje. Posjetili su Francusku, Švicarsku, Belgiju, Njemačku i Italiju.  Sa 16 je napisao "The Pentland Rising", priču po istinitom događaju a njegov je tata platio tiskanje stotinu primjeraka, u obliku pamfleta. U školu je Robert krenuo sa šest godina no kao bogataški jedinac, ekscentričnog izgleda nije se uklopio u društvo vršnjaka. To se ponovilo i kada je s 11 išao na daljnje školovanje no nijedno nije dugo potrajalo. Često bolestan imao je privatne učitelje koji su dolazili u kuću. Čitati je naučio kasno, sa sedam, osam godina a kada je naučio i pisati krenule su priče koje je odmah posvetio mami ili dadilji. Volio je mali Robert knjige, čitao je mnogo i pisao je - ležeći. Tata je bio ponosan što mu je sin nadaren, uostalom, i sam je pisao priče dok ih nije našao njegov otac, Robertov djed i rekao prilično jasno i grubo neka se okani gluposti. Zato je Thomas sinu platio tiskanje one priče a kako je obitelj bila bogata nije ni okom trepnuo. Kada su se Stevensonovi preselili u vlažnu, hladnu kuću u Edinburghu i mami i malom je bilo sve gore pa su se preselili, kada je Robert imao šest godina u svjetliju i suhlju kuću. No do 11. godine je mali svake zime bio uglavnom u postelji. Kao odrastao mladić bio je nevjerojatno mršav što je posljedica djetinjstva prepunog kašlja, infekcija i ležanja. Robertovo je školovanje bilo mješavina seljenja iz škole u bolesničku sobu i natrag u školu a najdulje je u komadu, 15 mjeseci, bio u privatnoj školi pri Edinburgh Academy 1863. Bolest mu nije dozvolila da uživa u đačkim danima i završio je srednjoškolsko obrazovanje u privatnoj školi.  

SVJETIONICI - obiteljski posao

Počeo je studirati na edinburškom sveučilištu, za inženjera, što je bio obiteljski posao i tradicija, ali mladić nije bio pun entuzijazma. Obitelj se bavila projektiranjem i gradnjom svjetionika a i dan danas možete posjetiti prekrasne Bell Rock i Eilean Glas, svjetionike koji je napravio Louisov djed. No, unuk nije bio netalentiran, možda je imao inženjerski gen, jer je dobio nagradu, srebrnu medalju za članak "O novim načinima prekida svjetla za svjetionike". Ali Robertu je sve bilo jasno -  želi pisati i to objavi roditeljima. Tatu je sinovljeva ideja zaboljela, iznenadila i pomalo razočarala ali nije se ponašao kao tiranin - može napustiti studije ali mora upisati nešto što će mu dati kruh u ruke. Dogovorili su se - studirat će pravo, postati članom škotske odvjetničke komore pa nek piše. Robertu je to bila dobra pogodba - pravo mu se nije činilo lošim zanimanjem, mogao bi to raditi ako ne uspije li kao pisac. Uostalom, osim oca i djeda s tatine strane u poslu su bili i mamin tata, ujaci Alan i Davis pa Stevensonovi neće izgubiti obiteljski posao. Obitelj je bila kompaktna i prepuna ljubavi prema sinu, bili su dobro povezani i zapravo su svaki nesporazum riješili bez krvi. Svakog su ljeta putovali i obilazili svjetionike po otocima i Robert je uživao - u putovanjima više nego u velebnim svjetionicima.  Dio su praznika provodili i u kući maminog oca, djeda Balfoura koji je bio svećenik Škotske crkve. Studij je za Roberta bio važan zbog prijatelja koje je napokon tamo stekao - Charles Baxter postat će mu prijatelj i financijski agent a profesor Fleming Jenkin upoznao ga je s kazalištem pa je Robert kasnije napisao nekoliko drama a tada, na faksu i glumio. Najvažniji mu je prijatelj bio rođak, Robert Alan Mowbray Stevenson, koji je studirao umjetnost.

Bob, kako su ga zvali bio je veseo i bezbrižan mladić, sve što boležljivi RLS nije mogao postati pa se napokon na faksu Robert s prijateljima predao studentskom životu. Bio je buntovnik, nazvali su ga "Velvet Jack", Baršunasti Jack,  razvio je kicoški ukus i volio sve bohemsko. Jakna po kojoj su ga nazvali bila je od naravno, baršuna, imao je dugu kosu a za prijeme nije odijevao smoking ili crno. O ne, eto Roberta u baršunastom kaputiću! Odbacio je vjeru i kršćanstvo i proglasio se ateistom. Ono Lewis je promijenio u - Louis. S bliskim prijateljima i Bobom s kojima je visio u baru Rutheford's, blizu fakulteta, osnovao je "LJR League", "Ligu Liberty, Justice and Reverence" (Sloboda, pravda i poštovanje), a moto je bio "ignorirajmo sve što su nas roditelji naučili". Robert se tako i ponašao. S ocem neko vrijeme nije razgovarao jer su se posvađali oko religije - Robert je bio ateist a tata to nije prihvaćao no na kraju su se pomirili. Doduše, tata je imao još pokoju gorku pilulu od sina, osim napuštanja tradicije i posla, Robert će se zaljubiti u "neprikladnu" ženu a kada je napisao knjigu "The Amateur Immigrant"  koju je otac našao toliko uvredljivom da je kupio sve tiskane primjerke i tek je nakon Robertove smrti u cijelosti objavljena.  

LJUBAV 

Robert  je posjetio rođaka 1873. u Engleskoj i upoznao Sidneya Colvina i - Fanny, punim imenom Frances Jane Matildu Van de Grift Osbourne. Neobična Amerikanka, razvedena, s dvoje djece, kćerkom i dva sina imala je 34 godine a Robert se u nju zaljubio. Zaljubio se i Sidney, ali se s Robertom godinama dopisivala jer i osjetila nešto što nije smjela. Pisma su bila užarena, a on se njoj obraćao s Madonna i bio je istovremeno njen udvarač i - sin. Colvin je postao Stevensonov savjetnik a poslije smrti je bio prvi urednik Louisovih pisama. Odmah se bacio na posao pa je ubrzo našao kupca za Robertov esej. Srca slomljenog Robert se vratio u Englesku i ubrzo postao aktivan član književnog kruga, upoznao mnoge ljude van tog kruga od kojih je možda najvažniji William Ernest Henley. Energičan i brbljav, s jednom drvenom nogom Henley je bio pacijent u bolnici koju je Stevenson posjetio s prijateljem, urednikom jednih novina koji se zanimao za pisanje mladog pisca, pa se rodilo neobično prijateljstvo. Henley i Robert su čak surađivali pišući zajedno sve do jedne svađe koja je prijateljstvo prekinula. No da, pogađate, smatra se da je jednonogi Henley model za Long John Silvera. U studenom 1873. Robert se razbolio pa su ga poslali na francusku rivijeru da se oporavi. Vratio se u travnju 1874. na studije ali se u Francusku vraćao još nekoliko puta. Najviše je volio šume Fontainebleaua, boravio Barbizonu, Grez-sur-Loingu i Nermoursu,  postao članom umjetničke kolonije a u Parizu posjećivao galerije i kazališta. Uspio je položiti ispite i postao je članom škotske komore a otac je odmah dao napraviti mjedenu pločicu s imenom i prezimenom te titulom sina-odvjetnika.   S prijateljem iz Lige, Sir Walterom Simpsonom je 1876. kanuom putovao po Belgiji i Francuskoj, vodio dnevnik i tako je nastala njegova prva knjiga "An Inland Voyage". Prijatelja je odveo i do Greza gdje je prvi puta sreo Fanny.

FANNY je bila zanimljiv lik.

Rođena je u Indianapolisu 10. ožujka 1840. kao kćer građevinca, imala je tamnu kovrčavu kosu i bila sva vražja. Udala se sa 17 i preselila u Austin, mužu, poručniku Samuelu Osbourneu nakon što je on odratovao u Američkom građanskom ratu i krenuo u potragu za srebrom ostavivši Fanny i kćer dok ne stvori uvjete za njih. Kad kažemo Nevada mislimo na regiju rudnika, prljav gradić u kojem se motalo više muškaraca nego žena, sa saloonom punim prostitutki i jeftinog alkohola. Samuel se "smjestio" pa je Fanny s petogodišnjom kćerkom Isobel morala putovati dugo i naporno, kočijama, kolima i zapregama da bi obitelj bila napokon zajedno. Život u rudarskom gradiću bio je surov pa je Fanny naučila i pucati iz pištolja i ručno motati cigarete. Ne baš "lady like" odlika. Odselili su u Nevadu gdje je Samuel počeo obilaziti saloone dok nije otišao u novu potragu, za zlatom, javili su joj da ga je ubio grizzly no nakon dosta petljancije uskoro je putovala k njemu. Rodila je drugo dijete, Samuela Lloyda no tateka to nije puno diralo. Tulumario je po saloonima i obilazio "žene" tako da je Fanny dojadilo pa se vratila u Indianapolis. Pomirili su se i dobili treće dijete, Herveya. Samuel je i dalje pijančevao, ljubovao pa je ovoj napokon dojadilo, 1875. je skupila je djecu i otišla u Antwerpen pa Pariz gdje je studirala slikarstvo. Mali je Hervey dobio tuberkulozu i umro sa samo sedam godina i pokopan je na Pere Lachaiseu, u privremenom grobu.   Nekako u to vrijeme je u Francuskoj srela Roberta, deset godina mlađeg, ohrabrivala ga u pisanju i - srodne duše su se našle.  Objavio je i esej "O zaljubljivanju" a ponovo su se sreli početkom 1877. i postali ljubavnici. Tu i sljedeću godinu Robert je provodio manje više u Francuskoj s Fanny i djecom. No, u ljeto 1878. ona se s djecom vratila u San Francisco da bi vidjela što je s brakom, je li razvod neminovan i što dalje a Robert je bol zbog razdvajanja "prohodao" Europom od čega je nastao putopis "Putovanja s magarcem po Cévennesu". Nije pomoglo.

VREĆA ZA SPAVANJE? ZAHVALITE ROBERTU

Moramo reći da je Robert obožavao putovati i boraviti u prirodi i uživao je spavati pod otvorenim nebom. No, 1878. zemlja je bila podjednako tvrda kao i danas a noći hladne pa mu je sinulo kako noći pod zvijezdama učiniti ugodnijima. Izmislio je - vreću za spavanje. Bila je duga preko 180 cm, od zelenog vodootpornog platna i s krznom plave ovce - kada je zgotovio svoj izum uputio se na 12-o dnevno pješačenje po planinskim krajevima južne Francuske. Liječio je slomljeno srce, a izumio vreću za spavanje, napisao knjigu i avantura se mogla zaključiti kao uspješna.

PUT DO FANNY Štedio je tri godine da bi mogao otputovati voljenoj, jer roditelji nisu htjeli ni čuti o Americi, putovanju i nekakvoj Fanny. No, ljubav je jaka i moćna. Iako su ga prijatelji odgovarali Robert se ukrcao na parobrod "Devonia" bez da je javio roditeljima i kao putnik drugog razreda krenuo preko oceana. Htio je uštedjeti novac a djelom iskusiti kako "obični" ljudi putuju no put ga je iscrpio i zdravlje mu se urušilo jer je putovao u međupalubi s emigrantima u zapravo groznim uvjetima. Kad se dočepao čvrstog tla, iz New Yorka je preko cijele zemlje vlakom morao putovati do Californije i taj podvig opisao u "Emigrant amater". Našao je Fanny u Montereyu a ona se nije mogla odlučiti pa je razočaran otišao kampirati. Našao ga je rančer drugog dana polumrtvog, odnio kući i njegovali su ga tri tjedna. Zapravo, nije Fanny bila neodlučna već emotivno slomljena. To je bilo u kolovozu, a u prosincu se nekako oporavio i spreman krenuo ka San Franciscu gdje je nekoliko mjeseci preživljavao s 45 centi dnevno, ponekad i s manje, radio fizički teške poslove i imao teške misli. Pokušavao se uzdržavati pisanjem. Do kraja zime ponovo se razbolio i Smrt je zakucala na njegova vrata. Fanny se službeno razvela i taman se oporavila od neke bolesti pa je došla Robertu i njegovala ga dok se nije oporavio. Kako se digao iz mrtvih ne zna se ali je pomogla ljubav. Kada je otac doznao što mu sin proživljava odmah mu je poslao novac, a Fanny i Robert se više nikada nisu razdvajali.

VJENČANJE i pomirenje s obitelji Vjenčali su se u svibnju 1880. Mladenka je desetljeće starija, a mladoženja je kombinacija kosti, kože i kašlja i više odaje sliku smrtnosti nego li sretnog muškarca koji će napokon biti s voljenom. No brak je bio dobar a ljubav jedna od većih u povijesti književnosti, a možda i čovječanstva. Louis je bio lud za njom i volio je njen pustolovni duh, ljepotu, snažan karakter i petlju. Skoro pa švorc i bolestan tražio je mjesto pod suncem gdje će mu pluća zacijeliti. Sa ženom i njenim sinom Lloydom otputovao je na sjever, u Napa Valley i medeni su mjesec proveli u napuštenom rudarskom naselju na planini Svete Helene, u kolibi. O tome je napisao "The Silverado Squatters", a tada je napisao i onu knjigu čije je sve primjerke otac pokupovao. Upoznao je Charlesa Warrena Stoddarda, jednog od urednika mjesečnika "Overland" koji je napisao i "Idilu južnih mora" i nagovarao je Louisa da otputuje na Južni Pacifik, raj na zemlji. Nije, ali će se kasnije sjetiti tog prijedloga. U kolovozu 1880. je s Fanny i Lloydom otplovio za Britaniju a na dokovima Liverpoola su ih dočekali mama, tata i Sidney Colvin. Naviknuli su se jedni na druge, a snaha je uspješno pokrpala nesporazume tate i sina i ubrzo šarmom i pameću postala članicom obitelji. Sedam godina, od 1880. do 1887. Robert  tražio mjesto na kojem bi se mogli smjestiti a da je dobro za njegovo zdravlje. Ljeta provode u Škotskoj i Engleskoj a za jednog je takvog ljetovanja u Bournemouthu napisao "Čudnovat slučaj doktora Jekylla i gospodina Hydea". Gospodin Poole, lik, dobio je ime po gradiću Poole. Po najvišem svjetioniku Škotske kojeg je izgradio ujak Alan, Skerryvoreu, Robert je  nazvao kuću u Westbourneu. Zimi je putovao s obitelji u Francusku i živio u Davos-Platzu, Chalet de Solitude u Hyèresu i "bio apsolutno sretan. Jedino to zdravlje..." zapisao je. Usprkos lošem zdravlju napisao je, u tih sedam godina i prvu uspješnicu "Otok s blagom" i "Jekylla i Hydea" koji su mu donijeli priznanje  kao i "Kidnapped", "The Black Arrow", dvije knjige poezije ("A Child's Garden of verses" koju je posvetio Cummy i "Underwoods". Primjerak "Kidnapped" dao je prijatelju i čestom gostu, Henryju Jamesu.


KNJIGE

OTOK S BLAGOM Romatični roman o piratima, "Otok s blagom" nastao je za vrijeme kišnog dana kada je Louis želio zabaviti Fannyinog 12 godišnjeg sina Lloyda za vrijeme ljetovanja u Škotskoj 1881. Louis je nacrtao kartu izmišljenog otoka kako bi ubili dosadu. Odmah je  zamislio i likove pa su Long John Silver i Billy Bones rođeni u Škotskoj. Ubrzo je objavio poglavlja pod imenom Kapetan George North u dječjem magazinu "Young Folks". Želio je da čitatelji misle kako je pisac neki morski vuk i tek kada je roman objavljen kao - knjiga 1883. puno ime i prezime osvanulo je na naslovnici. S tom je knjigom ušao u milijune dječjih soba. S Lloydom je napisao dvije knjige kao koautor - "The Wrong Box", Kriva kutija i "The Wrecker", "Spasilački brod."

ČUDNOVATI SLUČAJ DR. JEKYLLA I G. HYDEA Zanimljivija je knjiga je "Dr Jekyll i gospodin Hyde" o kojoj je valjda napisano nebrojeno studija. Tu je knjigu napisao 1886. u samo šest dana dok je bio prikovan za postelju. Neki tvrde da mu je trebalo samo tri dana i to s perom koje je umakao u tintu. Prvi rukopis od 30 000 riječi bacio je u kamin kada je Fanny rekla kako misli da alegorija nije dovoljno vidljiva. U iduća tri dana napisao je drugi nacrt priče i to je verzija koju danas poznajemo. S "Otokom" koji je bio popularan odmah po izlasku Louis je postao zamijećen pisac  ali slavu i priznanje mu je donio "Jekyll i Hyde".  
Tata je umro 1887. i sada je Robert mogao slijediti savjet liječnika da potpuno promijeni klimu. S majkom i obitelji prvo je otišao u Colorado no nakon pristajanja u New Yorku i zime na jezeru Saranacu na kojem je boravio u kućici Adirondacks (danas Stevenson Cottage) nije mu bilo dobro. Te je oštre zime napisao najbolje eseje, poput "Pulvis et Umbra", počeo roman "The Master of Ballantrae" i planirao sljedećeg ljeta krstarenje Pacifikom. Što se politike tiče, kao i otac bio je torijevac većinu života. Ako je podupirao kandidate, to su bili konzervativci. Za studija je mislio da je "užareni socijalist" a do 1877. sa samo 26 godina i prije nego je postao pisac napisao je kako se "sa žaljenjem sjeća doba svog socijalizma." No nije se bacio u politiku već je u u lipnju 1888. s familijom unajmio jahtu "Casco" i odjedrio iz San Francisca.

PUTOVANJA

Svježi morski zrak i uzbuđenje pustolovine popravilo mu je zdravlje i tri je godine plutao Pacifikom, istočnim i središnjim, neko vrijeme su proveli na havajskom otočju gdje su se sprijateljili s Njegovim Veličanstvom Kalākauaom, posljednjim kraljem Hawaiija. Sprijateljili su se i s princezom Victoriom Kaiulani koja je imala škotske korijene a glasila kao prelijepa, pametna i divna žena. (Kada je čula da je Robert umro, kasnije, već svrgnuta s prijestolja, vijest ju je duboko potresla jer je (po)kćerka Isobel bila i dvorska dama njene majke, a Stevensonove i kraljevsku obitelj vezalo je veliko prijateljstvo). Neko je vrijeme proveo na Gilbertovom otočju, Tahitiju, na Novom Zelandu i na kraju, Samoi. Završio je "The Master of Ballantrae", skladao dvije balade po legendama otočana i napisao "The Bottle Imp", "Vražićak iz boce". Bio je svjedok krizi na Samoi i sve to opisao u pismima koja, su kao zbirka "U južnim morima"," In the South Seas" posthumno objavljena. Naputovali su se i s Fanny je na Cascou jedrio od Hawaiija, do otočja Marquesas i Tuamotu a s Lloydom na trgovačkoj škuni "Equator" sve do Butaritarija, Marikija, Apaianga, Abemama, današnjeg Kiribatija. Nekoliko su mjeseci proveli na Abenami s tiranskim poglavicom Temom Binokom pa je opis ovog vladara zapravo svjetska ekskluziva. Robert je poznat i po otvorenom pismu koje je ne samo svjedočanstvo njegovog političkog aktivizma već i svjedok vremena. Zauzeo se za svećenika kojeg su makli s položaja, oca Damiena, a kojeg je kaljao prezbeterijanac Charles McEwena Hyde. Damien je brinuo i radio u koloniji gubavaca koju je Robert posjetio, obožavali su ga jer je bio miran i požrtvovan čovjek koji je liječio i njegovao zaista užasne slučajeve gubavaca. Robert je snažno ustao u obranu oca Damiena koji je na kraju i sam obolio i umro od gube (lepre). Hyde je napao Damiena jer je ovaj bio katolik, omiljen kao čovjek i svećenik što se prezbiterijancima nije sviđalo. A u obranu Damiena kojeg je papa Benedikt 2009. proglasio svecem, Damienom od Moloka'ija, digao se i - Ghandi. Posljednje putovanje Roberta po južnom otočju bilo je u travnju 1890. a kanio je napisati još jedan putopis.  

SAMOA Stevenson je kupio zemlju veličine 1,6 kilometara četvornih u Upolu, u selu Vailima, na otoku Samoa. Dva je puta trebao putovati u domovinu, ali je oba puta odustao i skrasio s Fanny i Lloydom na imanju.

Dobio je i prihvatio samoansko ime Tusitala, Pripovjedač priča, a njegov je utjecaj bio snažan te je brzo postao cijenjen, važan i dragocjen član zajednice kojem su se svi obraćali za pomoć ili savjet. Potpuno je srastao sa Samoancima. Ne samo to, uključio se u politiku. Uvjeren je kako su Europljani koje su postavili da vladaju Samoancima nesposobni, nakon mnogih je zavrzlama objavio esej "A Footnote to History" koji je bio oštar protest protiv kolonijalizma, uvjeta u kojima stanovništvo živi i ponašanja službenika. Zbog tog su eseja dvojica službenika vraćena doma a Robert se bojao da će ga deportirati pa je pisao Colvinu (koji je porijeklo vukao iz obitelji uglednih kolonijazatora) i ovaj se zauzeo za prijatelja pisca. 

BOLJI ROĐENDAN Stevensonovi su s uglednim kolonijalnim obiteljima bili u prijateljskim vezama. Tako je došlo do zgodne priče: američki je povjerenik za zemlju Henry Clay Ide imao kćer Annie koja je rođena na Božić. Djevojčica je bila nesretna što se njen rođendan i Božić preklapaju i svoj dan mora dijeliti sa svima. Jednog je dana dobila poklon - Robert  joj je napisao detaljno i legalno pismo:

"Ja, Robert Louis Stevenson, odvjetnik škotske komore, autor "Gospodara Ballantraea" i "Moral Emblemsa", zaglavni građevinski inženjer, jedini vlasnik patenta Palace i Plantationa poznatijeg kao Vailima na otoku Upolu, Samoa, britanski podanik, potpuno pri zdravoj pameti i hvala na pitanju prilično dobrog zdravlja izjavljujem.. ... Prenio sam i ovime prijenos potvrđujem rečenoj  A. H. Ide, sva i cijela moja prava i povlastice da je 13. studeni, bivši moj rođendan, danas ovdje i od sada nadalje rođendan navedene A.H. Ide koja ga sada ima i neka ga čuva, uživa u njemu na uobičajeni način - u finoj odjeći, jedući fina jela od mesa i pri tom prima poklone, komplimente i kopije stihova a prema načinu naših predaka..." Robert je Annie poklonio - svoj rođendan! To je dovelo do snažnog povezivanja Stevensonovih i Ideovih.

Osim što je pomagao Samoancima, raskrčio zemljište, izgradio kuću našao je vremena i za pisanje. Napisao je "The Beach of Falesa" (Plaža Falesa), "Catriona" koja se u Americi objavljuje kao "David Balfour", "The Ebb-Tide", (Oseka na Ebbu) i "Pisma iz Vailime". No nije bilo sve sjajno. Robert je bio tužan, depresivan, mislio da je iscrpio svoju kreativnost i bio je premoren. Mislio je da je sve što napiše u najbolju ruku prosječno, a bojao se i da će se razboljeti i postati bespomoćni invalid. "Volio bih umrijeti s čizmama na nogama... da me utope, upucaju, da me zbaci konj, ah, da me objese - sve samo da ne prolazim ponovo to polagano topljenje." Kada je Fanny bila na rubu snaga i prestravljena da će se ljubljeni muž pustiti smrti njemu se, odjednom vratila stara energija i počeo je raditi na novom djelu - "Weir of Hermiston" je smatrao najboljim svojim djelom. "Bolestan ili zdrav, imao sam sjajan život, bez kivnosti, s jako malo žaljenja.. sve bih ponovio, i prokletstvo i sve ali ne bih se s ijednim čovjekom mijenjao..." Robert Louis Stevenson je živio onako kako su u knjigama živjeli njegovi junaci. Bježao je od magle i hladnog zraka rodne Škotske pa je na kraju dom izgradio na Samoi s voljenom ženom i njenom djecom koju je volio kao da su njegova, a ime Tusitala govori koliko su ga poštovali suseljani.  

KRAJ Tog je dana, 3. prosinca 1894. ujutro radio, poslije ručka se odmarao i kada je sišao opet je potegnuo priču kako bi trebao ići u Ameriku, održati predavanja. Fanny je bila jako nemirna jer je muž imao, rekla je, sjenu na sebi, a kakvu točno nije mogla objasniti. Nije bila za to da putuje, nisu se svađali već mirno raspravili, odigrali partiju karata a on je rekao da je gladan i molio je da mu pomogne napraviti salatu za večeru ne bi li odagnao njen nemir, prepričala je malo drugačije od Nabokova. Iz podruma je donio bocu burgundca, veseo je brbljao i otvarao bocu... Odjednom je s obje ruke primio glavu i rekao: "Što je sad ovo?" i odmah brzo rekao "Izgleda li moje lice čudno?". Kako je to izgovorio pao je na koljena a ona je pojurila k njemu i mislila da ga može podići, njegovati ali... Prenijela ga je sa slugom u sobu i deset minuta poslije osam navečer veliki je Robert umro, misli se od moždanog udara. Imao je 44 godine.
Napisao je 13 romana, eseji bi stali u nekoliko knjiga, a uz to je pisao poeziju, kratke priče, drame, basne, putopise i - skladao. Neke je knjige napisao s Fanny. Dio opusa je i takozvana "otočna književnost" koja je danas jako cijenjena. Samoanci su inzistirali da bdiju uz tijelo i posjedali oko odra i čuvali svog Tusitalu. Na ramenima su tijelo pisca odnijeli na vrh planine Vaea i sahranili ga na mjestu s kojeg puca prekrasan pogled na ocean. Na nadgrobni spomenik uklesana je pjesma "Requiem" koju je napisao 1879. kada je putovao vlakom s masom emigranata i mislio da će umrijeti.

GROB

Želio je da mu uklesaju na grob: "Under the wide and starry sky, Dig the grave and let me lie. Glad did I live and gladly die, And I laid me down with a will. This be the verse you grave for me: Here he lies where he longed to be; Home is the sailor, home from sea, And the hunter home from the hill" - Pod širokim i zvjezdanim nebom, iskopajte mi grob i pustite me leći, Dobro sam živio i rado ću umrijeti i dobrovoljno ću umrijeti, Ovo je stih za moj grob: ovdje on počiva gdje je uvijek čeznuo biti kod kuće je mornar, kod kuće nakon mnogih plovidbi i lovac se vratio kući iz planina." Međutim, pjesma je često krivo citirana svugdje pa i na grobu. Stevenson kojeg su Samoanci voljeli nije mogao znati da će te stihove prevesti na samoanski, postati poznata pjesma boli koja se i dan-danas na Samoi pjeva.  

RUKOPISI, POEZIJA I PJESME Polovica originalnih rukopisa je izgubljena, uključujući i "Otok s blagom", "Crna strijela" i "Gospodar Ballantraea". Mnoga su djela nasljednici prodali za vrijeme Prvog svjetskog rata a neki su dokumenti prodani na aukciji 1918. Ono što se manje zna su skladbe čiji je autor Robert. Osim što je svirao piano i flageolet, Robert je skladao preko 123 originalnih glazbenih kompozicija uključujući solo dionice, duete, komade za tri glazbala pa čak  i kvartete za flageolet, flautu, violinu, gitaru, mandolinu i piano. Deset vlastitih pjesama je uglazbio. Robert Hughes je 1968. aranžirao Robertove skladbe za komorni orkestar i imali su turneju na sjeverozapadnom Pacifiku.  

NEPRIZNAVANJE I POKUDE Robert Lewis Stevenson, RLS kako mu "tepaju" bio je slavan i čak zvijezda za života ali s usponom moderne književnosti, nakon Prvog svjetskog rata na njega su u 20. stoljeću gledali kao na pisca drugog reda, potisnuli ga u dječju književnost i horror priče. Osudili su ga i prokleli na primjer Virginia Woolf  (kćerka Robertovog mentora Leslieja Stephensona) i njen muž Leonard a djela su izbačena iz lektira i škola. Vrhunac je bio 1973. kada ga u knjizi od 2000 stranica, "Oxfordska antologija engleske književnosti" nisu ni spomenuli! A tek je u osmom izdanju Nortonove antologije engleske književnosti spomenut, 2006. dok su ga od 1968. do 2000. u sedam izdanja ignorirali! Tek je u kasnom 20. stoljeću revidiran rad Škota. "Umjetnik s velikim rasponom i dometom i uvidom, teoretičar književnosti, esejist, društveni kritičar, svjedok kolonijalne povijesti Pacifičkog otočja i humanist" - sada su to svi vidjeli i priznavali. Još 1965. bilo je nekih koji su slavili i hvalili Stevensona kao pisca "konstantno visoke literarne vještine, nevjerojatne snage imaginacije", ali - bili su manjina.
Tako to ide: nekoga krenu pljuvati i svi se slože bez da su pročitali o čemu je riječ. Pljuvati je lako.

UTJECAJ Stevenson je utjecao na pisanje Josepha Conrada i Henryja Jamesa, danas se njegova djela proučavaju, uče, studiraju i da, danas je on 26-i na ljestvici najprevođenijih književnika na svijetu, ispred Oscara Wildea i Edgara Allana Poea! Nevjerojatno je kako neke književnike i njihova djela prekrije taman oblak da bi se odjednom sve rasvijetlilo. Kako god i što god teoretičari pričali i pisali, Stevenson je danas svjetski popularan.

A FANNY? Stotine pisama s izrazima žaljenja i sućuti stigla su na Samou, iz cijelog svijeta. Najljepše je napisao Henry James. Ona se nije mogla smiriti. Po naredbi liječnika otišla je sa Samoe jer se nije mogla otrgnuti iz tuge. Usput je stala u Honoluluu da bi saznala kako je njihova prijateljica, kraljica Liliuokalani, u zatvoru ali se Fanny uspjela probiti do nje. U San Francisco je doputovala s djecom i magarčićem za kojeg su napravili štalu na palubi ali je ubrzo postao mezimac cijele posade pa su ga mornari uzeli k sebi, s njima je spavao u kabini i jeo s njihovih tanjura. Zimu su proveli na Hawaiima gdje se sin oženio, a Isobel i Fanny su se vratile, bez magarca, na Samou. Fanny nije mogla naći mira, putovala je u Europu pa San Francisco, Mexico, Samou i na kraju se vratila u Ameriku. Umrla je 1914. u Santa Barbari okružena ljubavlju djece i unuka, omiljena u društvu i s mnogo prijatelja. Bila je neobične ljepote, kao starica je bila, kažu ljepša nego kao djevojka. Bila je ponosna na majušna stopala i uvijek je imala lude cipele. Bila je zaista omiljena i nikada nije preboljela Roberta. Njen prijatelj je rekao kako je to "jedina žena za koju vrijedi umrijeti". Njen je pepeo kćer Isobel odnijela na Samou i tamo su ga položili kraj njenog voljenog Roberta. Na grobu je uklesano njeno samoansko ime - Aolele, Leteći oblak.

Sandra Veić Sukreški

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-11-30 18:07:29