Rat za enciklopediju - Velimir Visković

Izdavač: Vuković & Runjić Horor u hrvatskoj tvornici enciklopedija Ovo je priča o nastajanju velikog projekta „Hrvatske književne enciklopedije“ u Leksikografskom zavodu Miroslava Krleže. Takva enciklopedija je u to vrijeme predstavljala svojevrsnu senzaciju kao „pionirsko izdanje“ kako  po obujmu tako i po kvaliteti ponuđenog. Viskovićeva ideja je bila sasvim razumna jer Hrvatska do tada nije imala nijedno izdanje posvećeno vlastitoj književnosti. Ideja je postojala, radišni tim se brzo oformio, vanjski suradnici su bili spremni i voljni sudjelovati. Možda ćete pomisliti – „pa što je tu toliko zanimljivo i senzacionalno?“ Ukratko – sve. Tko bi rekao da se i u intelektualnim krugovima, u krugovima zagrebačke a i hrvatske intelektualne elite vode takve egomanijske borbe pune taštine, mržnje i zavisti? Glavni urednik Velimir Visković (inače ugledni hrvatski književni kritičar i leksikograf) u ovoj autobiografskoj knjizi opisuje na kakve je sve prepreke, podmetanja i mržnju nailazio jer je „samo“ želio stvoriti književnu enciklopediju koja je nedostajala Hrvatskoj. Kako ništa o ovoj cijeloj zavrzlami nisam pratila u medijima i s ničime od ovoga nisam bila upoznata za mene je čitanje ove nevjerojatne priče izazvalo pravo čuđenje i zgražanje. Kao da sam čitala neki krimić a možda neću pretjerati kada kažem i - horor. Da bi to bio pravi krimić ili psihotriler samo je još na kraju nedostajalo neko „ubojstvo“ kojeg na sreću (ili začudo) ipak nije bilo. Kao u svakom krimiću u ovoj priči su na jednoj strani pozitivci tzv. „good guys“ – koje čine Velimir Visković i njegov marljiv tim koji se je bezrezervno borio i žrtvovao   kako bi projekt uspio i jednog dana ugledao svijetlo dana u obliku formatirane knjige od 4 sveska. Na drugoj strani su negativci tzv. „bad guys“ – glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda Tomislav Ladan i ravnatelj Zavoda Vlaho Bogišić  koji su Viskovića i njegov tim svakodnevno opstruirali, maltretirali i zaustavljali u njihovom marljivom i predanom radu. Ali, nisu Visković i njegovi suradnici bili jedini maltretirani. Cijeli Leskikografski zavod je bio pod teškim mobbingom i šikaniranjem dobrog dijela zaposlenih - od čistačica, službenica do lektora i urednika. Ravnatelji su (nikako mi nije jasno zbog čega takav Zavod ima paralelno čak dva ravnatelja) svima prijetili neopravdanim otkazima, donosili sulude odluke o radu Zavoda, kažnjavali one koji se nisu povinovali tim besmislenim odlukama. Mnogi zaposlenici su od tog stresa na kraju oboljeli od psihosomatskih bolesti, a neki su oboljeli od teških malignih bolesti i na kraju preminuli. Stres je strašan neprijatelj zdravlja a unutar zidina Leksikografskog zavoda bilo ga je na – izvoz. Visković je bio očajan i razočaran te je odlučio, nakon što se konzultirao s timom, izaći sa svime u javnost i izazvati javnu bruku – obratio se tada aktualnom predsjedniku Vlade Ivi Sanaderu s nadom da se unutar kuće postigne dogovor i zakopa barem neka od ratnih sjekira. U interesu mu je bilo jedino da enciklopedija bude odštampana i gotova.  To su mu mnogi „lažni dušebrižnici“ zamjerili i mnogi su mu kolege i prijatelji zbog toga okrenuli leđa kako to već u takvim situacijama i biva. Nisam nimalo bila iznenađena takvim raspletom događaja. Viskoviću je čak i prijetila smjena. Ali, nije se predao i nije želio odustati. Na kraju su prihvaćena rješenja krize koja je ponudio Visković. U tome su mu pomogli poneki „karakterni“ novinari i prijatelji iako ih je bilo premalo, jedva da bi stali na prste jedne ruke. Puno je više bilo onih koji su ga željeli uništiti, smijeniti, blatiti ga i privatno i profesionalno i uvrijediti. Pisac Miljenko Jergović (kojeg nikada nisam cijenila  niti doživljavala) je u tome bio predvodnik. Nisam iznenađena. Pravda i razum su na kraju ipak pobijedili, ali žrtve su bile velike. Pri tom mislim na ljude jer su zaista neki ljudi oboljeli od teških bolesti, a mnogi su bili itekako razočarani i poniženi. Zar je moguće da se nešto tako događalo u najvišim intelektualnim krugovima? Moguće je i događa se i dalje svaki dan svugdje oko nas. Samo što se često ljudi ne bore, odustanu od svojih ideala i ciljeva i predaju se. Visković to nije dozvolio i borio se kao LAV do samog kraja. Zbog toga ga sada još i više cijenim i poštujem. "Kapa dole, Viskoviću!" I sama sam kao zaposlenica mnogih međunarodnih ali i domaćih i državnih kompanija bila konstantno izložena mobbingu i maltretiranju na poslu. Što od strane šefova, što od strane kolega. Kao žena još i više jer tu je nerijetko bilo i seksističkih napada i maltretiranja. Nekima sam se uspješno othrvala, nekima manje uspješno, a neka su me duboko ranila i razbolila. Ali, kao i Visković uvijek sam tjerala pravdu i tražila istinu i to ne samo svoju već i onu kolegijalnu – onu svojih kolega. Je li to uvijek bilo uspješno? – nije uvijek, ali je meni davalo satisfakciju i neki poseban mir. Jer, da nisam ništa poduzela ne bih se osjećala dobro.   Velimir Visković (Drašnice, Makarska, 20. veljače 1951.), hrvatski je književni kritičar, esejist i leksikograf. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Splitu, diplomirao je 1973. južnoslavenske jezike i književnost te komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.  Magistrirao je 1977. Glavni je urednik Hrvatske književne enciklopedije. Od 1976. radi u Leksikografskom zavodu Miroslava Krleže. Član je Društva pisaca Hrvatske. Uređivao je više časopisa. Nagrađivan je brojnim nagradama.