Proljeće – Karl Ove Knausgaard – proljetni svakodnevni život

U ovoj predivnoj knjizi moj omiljeni norveški literarni kralj Karl Ove Knausgaard nadmašio je samoga sebe kroz povezivanje banalnosti i svakodnevnice s čarobnim svijetom koji nas okružuje, a koji mi ne zamjećujemo. Po meni je upravo treći dio njegove kvadrilogije "Enciklopedija godišnjih doba"  najbolji i najsnažniji dio otkrivanja i cijenjenja čuda života u nastajanju, jer toj čaroliji često prijeti nestajanje pod trezvenim i odraslim pogledom na svakodnevni život koji nas sve melje. Ovu knjigu je najbolje čitati u proljeće, u mjesecu travnju jer se događaji u ovoj knjizi odvijaju upravo u tom, najintenzivnijem razdoblju buđenja prirode. Knjiga je posvećena piščevoj djevojčici, četvrtom djetetu po redu koje se rodilo u najkritičnijem periodu njegova braka i obiteljskog života. Tako ova knjiga slijedi oca i njegovu novorođenu kćer kroz jedan dan u travnju od izlaska do zalaska sunca. To je dan koji je ispunjen malim radostima ali i "katastrofama" obiteljskog života. 

Knausgaard nas uvijek i ponovno šokira svojom iskrenošću i otvorenošću iznoseći šokantne i srceparajuće obiteljske događaje i traume. Jer tko ih nema? Tko kroz njih ne prolazi? Tko se s njima ne bori? Karl nas upozorava da ako si mi to možda zamišljamo kako,on kao uspješan i prihvaćen pisac svjetskoga ranga živi jednim  mirnim i idealnim životom na sjeveru Europe, s velikom i veselom obitelji u kojoj se hrpa dječice svijetle kose igra u dvorištu dok u kući vlada lagom ili hygge ugođaj, to nije baš tako. Istina i svakodnevnica puno su surovije. Pogotovo kad majka njegove djece pati od teške manične depresije i netom nakon zadnjeg porođaja završi na psihijatriji.

Proljeće počinje izravnim pripovjedanjem njegovoj tromjesečnoj kćeri i ustajanjem jednog  dana u travnju neposredno nakon 5:30. Ne samo da Knausgaard opisuje dnevnu rutinu obitelji, već si uporno postavlja pitanja poput: jesam li prikladan otac? Što to čini čovjekovu osobnost i kad se ona počne formirati? Zašto nas toliko more roditeljske brige? Kroz sve to se propituje što to predstavlja bezuvjetnu ljubav. Kroz cijelu knjigu se vješto provlače prekrasni opisi krajolika i lijepe i manje lijepe uspomene iz njegova traumatičnog djetinjstva uz mnogobrojna razmišljanja o životu i postojanju.

Knjigu podupire duboka i iskrena ljubav prema najmlađoj kćeri i može se shvatiti kao ljubavno pismo ili kao nasljeđe koje želi ostaviti svojoj djeci.  Knausgaard evidentno želi omogućiti svojoj kćeri da kasnije, kad bude imala 16 godina, shvati i prihvati u kojem je svijetu, društvu i vremenu rođena i što je tada pokretalo njezine roditelje i obitelj. Time će svakako jednog dana bolje upoznati sebe.