Košarica
Izbornik

Prema istinitoj priči – Delphine de Vigan dokazala je da se može napisati psihotriler bez nasilja

Prema istinitoj priči – Delphine de Vigan dokazala je da se može napisati psihotriler bez nasilja
Prevela: Vlatka Valentić S Francuskinjom Delphine de Vigan – mojim književnim otkrićem godine družim se nekih mjesec dana. Prvo sam čitala njenu meni fenomenalnu autobiografsku obiteljsku sagu koja me „izula iz cipela“  „Ništa se ne opire noći“ i odmah sam nastavila s njenim bestselerom „Prema istinitoj priči“ koji nas vodi kroz autoričinu svakidašnjicu uz elemente psihotrilera. Baš smo se zbližile Delphine i ja. Ima tekstova i romana koji nas progone danima, mjesecima, a neki čak godinama. Knjiga „Ništa se ne opire noći“ je na tragu takvog romana. Progonit će me godinama. Zato nisam ne mogla odmah krenuti s „istinitom pričom“. Što se tu događa, tko su glavni likovi, koja je poanta priče te naravno kako sam je doživjela? Cijela se priča vrti oko dvije žene. Knjiga je pisana u prvom licu pa odmah saznajemo da je glavna junakinja Delphine, autorica knjige. Na jednoj zabavi upoznaje misterioznu stariju ženu koju u knjizi naziva samo inicijalom imena - L. Od prvog je trenutka fascinirana njenom pojavom, držanjem, elegancijom i zanimanjem. L. je naime „ghostwriter“. Kako je i Delphine spisateljica njih dvije odmah pronalaze zajednički jezik i teme. Nakon tog prvog sudobnosnog susreta počinju redovna druženja na kojima pričaju o svemu i otvaraju se jedna drugoj, iako je Delphine poznata kao povučena, prestrašena i definitivno introvertirana osoba. Vrlo brzo Delphine pronalazi mnoge sličnosti i poveznice s L. i one postaju najbolje prijateljice. Glavna tema njihovih razgovora postaje Delphinino pisanje. L. smatra da Delphine treba i dalje pisati čistu autobiografsku prozu jer joj to dobro ide i jer to ljudi traže. L. tvrdi da čitatelji isključivo vole autentične, životne, istinite priče, a ne fikcije i neke izmišljene likove. L. i Delphine se počinju razdvajati u mišljenjima, ali ipak L. ima sve veći utjecaj na Delphine. Njihov odnos se komplicira. L. kao da je potpuno pokorila Delphine. Ova postaje sve više nesigurna u sebe, u svoje pisanje da bi na kraju potpuno izgubila volju za držanjem olovke ili tipkanjem po tastaturi. Nastupa blokada. Onakva kakvu valjda samo umjetnici mogu osjetiti. Presušilo je vrelo. Kako se pomaknuti, kako ponovno krenuti? Priča postaje sve napetija i dramatičnija. Počinje se događati mnogo toga neočekivanoga i sve je nekako pomaknuto. Nitko ne poznaje L. Delphine počinje obuzimati strah i panika. Počinje li luditi? Ili je sve doista takvim kakvim se čini? Autorica se vješto poigrava s istinom i prividom u visokom književnom stilu. Piše s pravim životnim  iskustvom začinjenim s fikcijom. I, kako to u životu biva, ide do apsurda. Kako čitatelj može znati što je istina, a što je izmišljeno? Nije li i u fikciji uvijek prisutan neki dio piščevog života, njegovih sjećanja, njegove intime? Autorica konstatira da se često spominje termin „čista fikcija“, ali nikada i „čista autobiografija“. No možda, na kraju krajeva, ne postoji ni jedno ni drugo. „U laži je pola istine“ Na kraju moram priznati da mi se autobiografski roman književne pametnice Delphine više svidio. Nisam ga mogla ispustiti iz ruke. Ovu knjigu ipak nisam čitala s toliko žara i emocija. Jedva čekam još koji prijevod ove fascinantne autorice koja će me sigurno još mnogo puta ugodno iznenaditi. Inače, po ovom je romanu režiser Roman Polanski snimio film s Emmanuelle Seigner i Evom Green u glavnim ulogama. Film ću sada svakako pogledati.

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-11-30 19:26:33