Potpuno smo izvan sebe – Karen Joy Fowler

Izdavač: Mozaik Jeste li i vi, kao dijete, koji put pomislili ili shvatili da je vaša obitelj neobična ili da nije stereotipna? Ja nisam imala tu privilegiju. Kada danas gledam unatrag moja obitelj bila je sasvim prosječna. Mama, tata i ja. Ni sestre, ni brata, ni psa, ni mačke. Nismo bili nimalo ludi niti otkačeni. Bili smo „normalni“. No, obitelj o kojoj je riječ  u ovoj čarobnoj priči je sve samo ne „obična“ ("normalna"). Bila jednom jedna kuća s vrtom u kojem je živjelo stablo jabuke, jedan potok i mala maca sa žutim, jako nakošenim očima. Tu je odrastalo i troje djece:  djevojčica Rosemary, njezina neobična sestra Fern  i njezin stariji brat Lowell.  Troje djece a jedna priča. Moglo bi se na prvu pomisliti – „normalna obitelj“. Ali, Rosemaryn je otac znanstvenik, psiholog, a Fern je neobična,  dlakava djevojčica koja jede pastelne bojice, radi savršeni salto i smije se kao pila. Rosemary koja nam pripovjeda ovu neobičnu životnu priču rođena je u rodilištu u Bloomingtonu i to nije bio nikakav poseban porođaj. Za razliku od Rosemary, Fern je rođena u Africi gdje joj je majka, nakon samo mjesec dana, ubijena i prodana kao hrana! Rosemaryna majka je uvijek govorila da će odgojiti čimpanzu u svojoj obitelji, ali da je zbog toga neće oduzeti majci. Fern je bila idealna za usvajanje. Bila je čimpanza koja nema nikoga i njen je opstanak pod velikim pitanjem. Prijatelji njihovih prijatelja otkupili su je od krivolovaca u Kamerunu i nadali se da će je, upravo obitelj Cooke, usvojiti. Čimpanza je bila sićušna, prestravljena i na rubu smrti. Obitelj Cooke joj je od prvog dana nastojala pružiti svu potrebnu brigu i ljubav. Tako  su beba Rosemary i beba Fern odrastale zajedno, jedna kraj druge. Obje su imale kolijevke, obje su bile hranjene bočicom. Potrebe za hranom, sigurnošću, brigom i ljubavlju nisu se nimalo razlikovale. Fern je bila nalik maloj bebi, ljudskom djetetu i  mama Cooke se zaljubila u obje svoje bebe iako je jedna - majmunčić. Zar je to uopće važno? Cookovi su smatrali da nije, i iako su zapravo krenuli u ovu avanturu iz potrebe da provedu eksperiment, pretvorilo se to u nešto sasvim drugo. Odrasla Rosemary koja nam prepričava neobičan život svoje obitelj na taj način pokušava shvatiti što se dogodilo u trenutku kada je ona imala pet godina i kada se njena obitelj „raspala“ na komadiće koje više nikada nisu uspjeli sastaviti. I ja sam, čitajući ovu priču, ostala bez daha. Što je bilo dalje, neću vam prepričavati jer želim da se i vi šokirate i  da ponešto saznate o sudbini ove „nenormalne“ obitelji. Želim da osvijestite saznanja o tome kakva se sve okrutna eskperimentiranja provode nad životinjama, a naročito čimpanzama u farmaceutskoj, kozmetičkoj i medicinskoj industriji. Ministarstvo zdravlja SAD-a 2011. je zamrzlo sve potpore i novčana sredstva za biomedicinska i bihevioristička istraživanja na čimpanzama. Da li je to dovoljno u tom ogromnom svijetu nepravde i okrutnosti nad životinjama? Trebali bismo svi biti svjesniji i shvatiti da i danas postoje nevjerojatne okrutnosti nad životinjama, koje odbijamo vidjeti i suprotstaviti im se. Svi naši životi trebali bi biti izravan rezultat naših najboljih kvaliteta –EMPATIJE, VJERNOSTI I LJUBAVI. Nažalost sve kao da se kreće u obrnutom smjeru. Karen Joy Fowler je napisala ovaj roman s puno ironije, emocija i suosjećanja. Knjiga je puna iznenađenja. Kraj je posebno dirljiv i meni je ostavio gorak okus u ustima, ali i suze u očima. Ovim romanom otvorena  su mnoga pitanja o etici, moralu i krivnji. Nakon čitanja prosudite sami. Karen Joy Fowler (1950.) američka je spisateljica znanstvene fantastike, fantasyja i fikcije; često u svojim knjigama opisuje život žena u 19. stoljeću, ali se u nekima fokusira na neobične i fantastične događaje koje „uvali“ svojim junacima. Nama je poznata po simpatičnoj knjizi „Klub čitatelja Jane Austen“ koja joj je donijela svjetsku slavu, osobito nakon filma koji je snimljen po njenom bestseleru. Karen je studirala političke znanosti, a nakon magisterija posvetila se djetetu i sedam godina bila „samo“ mama. Ali, osjećala je nemir pa se, kad je dijete krenulo u školu,  upisala na satove plesa a potom i na tečaj kreativnog pisanja. Da neće postati plesačica, šali se, to joj je bilo jasno, pa se bacila na pisanje – prvo znanstveno fantastičnih priča. Postala je poznata 1985. s pričom „Recalling Cinderella“ i zbirkom priča „Artificial Things.“ Dvostruka je dobitnica „World Fantasy Award“ – za zbirku „Black Glass“ (Crno staklo) 1998. i „ "What I Didn't See, and Other Stories" (Što nisam vidjela, i druge priče) 2010. Roman „Potpuno sam izvan sebe“ ( u originalu, „We Are All Completely Beside Ourselves“, što biznačilo „Svi smo mi van sebe“...) ponovo je donio pohvale, tiražu i nagrade, te je tako dobila nagradu Pen/Faulkner za 2014. I uz niz drugih nominacija, ušla u uži krug za Man Booker Prize, 2014. Kad je istraživala o čimpanzama za ovu knjigu Karen je naletjela na esej Donne Hraraway – o ekspediciji koju je 1920.koju je vodio kurator povijesnog muzeja iz New Yorka (New York National Museum of History). Jedan od muškaraca zatražio je ženu koja je bila dio ekipe, da ubije gorilu a da bi zaštitio vrstu; njegova je logika bila, malo je reći, čudna: ako žena može ubiti gorilu, ako uspije, gorile više ne bismo gledali kao strašne životinje kojih se treba plašiti a ubijanje gorila više ne bi bilo uzbudljivo.   Prvo, čimpanze nisu majmuni već primati kao i orangutani, gorile i, da, ljudi. Kada je Jane Goodall, britanska antropologinja, proučavala čimpanze u Tanzaniji 1960., otkrila je nešto važno – samo je par životinjskih vrsti koje mogu i znaju koristiti oruđe a jedna od njih su čimpanze. Velikim štapovima i palicama kopaju po mravinjacima termita; manje koriste da ih „upecaju.“ S kamenom će razbiti orašaste plodove a od grana rade gnijezda koje „omekšaju“ lišćem i mekim grančicama. Znaju naoštriti grane (zubima) i koriste ih kao koplja a lišće prožvaču, urone u vodu i onda isišu tekućinu. Taktilni su i grle se, trijebe, pozdravljaju i ljube; s mladuncima su strpljivi a majke će pomoći majkama ako je potrebno i brinuti se oko podmladka. Gravidne su osam mjeseci i prvih šest mjeseci mladunčad je potpuno ovisna o majci; djecom se smatraju do navršene devete ili desete godine života. Evo još nekoliko zanimljivih činjenica: Čimpanze imaju mnogo zajedničkog s ljudima; 98 posto našeg DNK nađeno je i u čimpanzama pa su nam genetski najbliža živa bića; samo se po dva DNK razlikujemo od čimpanzi a vjeruje se da smo mi  s njima, ili oni s nama, kako vam drago, djelili zajedničkog pretka prije četiri do šest milijuna godina. Razlika je u veličini mozga – kod čimpanzi je to od 282 do 500 cc a ljudski je otprilike tri puta veći. Čimpanze pokazuju altruizam; podijelit će hranu s drugim čimpanzama, ali i s drugim životinjskim vrstama. Lako nauče jezik znakova jer imaju veliku kongitivnu sposobnost a kada komuniciraju, međusobno koriste kompleksan sustav vokalizacije, jezika tijela, ekspresija na licu (baš kao i ljudi) i pokrete, geste rukama. Čimpanze se smiju, glasno, kao i ljudi. Dvije su vrste čimpanzi – obična (Centralna i Zapadna Afrika) i manja, Bonobo ili pigmejska čimpanza (Nigerija, Kamerun). Uz to četiri su podvrste čimpanzi. Sve su UGROŽENE i na crvenoj su listi. Broj običnih čimpanzi se procjenjuje na od 170 000 do 300 000, ali bambooa je samo od 29 500 do 50 000!!U odnosu na broj prije 20 godina danas je broj čimpanzi manji za 90 posto! Njihov je imunitet lošiji od našeg pa i dodiri s ljudima ubijaju, a osim leoparda mi smo im najveći neprijatelji. Čimpanze su ljudima slične i po osjećaju vida, sluha i okusa; mogu hodati uspravno, osjetiti razne emocije i imaju iste krvne grupe. Jedna su od rijetkih vrsta koja ima palac i dlanove i s njima se znaju služiti. Potječu iz Afrike, žive većinom u afričkim tropskim šumama, ali mogu naseljavati i ravnice. Žive u grupama (zajednicama) koje broje od 15 do 120 čimpanzi; jedan je mužjak alfa i taj je i vođa zajednice. Za gradnju svojih gnijezda (jer tako se zovu mjesta koja pripremaju za svoju mladunčad, tu spavaju, jedu..) koriste oruđe. Beba čimpanza je kao i ljudska, ovisna o majci nekoliko godina, kod čimpanzica je to najmanje pet godina  jer trebaju toliko vremena i energije majki, ženke čimpanze imaju podmladak svakih pet godina, sve skupa u životu imaju četvoro do šestoro „djece.“ Čimpanze su svejedi – jedu voće, biljke, ali i insekte, jaja i male životinje. Mogu dugo živjeti; u divljini do 50 godina a u zarobljeništvu dobro zagaziti u 60-e.