Pedeset cigareta za Elenu –o usranosti života

Spisateljica Marina Vujčić i u svojoj novoj knjizi, u prepoznatljivom stilu, daje nam bizarnu priču o četiri bizarnih likova od kojih jedan, najbizarniji i najnesimpatičniji, utječe na živote ostalih triju likova, a da to ni ne sluti. Bizarno je i da se radnja događa u 24h - od ponoći do ponoći 15. svibnja 2015. Samo jedan dan nam daje nam uvid u živote Olivera, Viktora, Magdalene i Grete. Zašto baš taj dan? Jer bi toga dana bio 50. rođendan pokojne Oliverove sestre blizanke Elene koja je tragično preminula na svoj 26. rođendan i čije je srce završilo u tijelu Lucije Galić koja je umrla četiri dana prije onog što bi bio Elenin 50. rođendan. To kao da je još jednom potvrdilo njezinu smrt. Ta mala, nepopravljiva pogreška u kalendaru izbezumljuje Olivera jer se nije trebala dogoditi. Oliver je cijeli život opsjednut brojkama, matematikom, datumima i kalendarima pa se sada priprema i za  obilježavanje "rođendana" i godišnjice smrti svoje sestre. Kako? Treba popušiti 50 cigareta za 50. rođendan kao zamjenske svjećice na torti. Bizarno, zar ne? A zašto cigarete otkrit ćete sami čitajući.   I ostali likovi paralelno proživljavaju svoje katarze zbog gubitka majke u djetinjstvu i posljedične nemogućnosti spavanja s bilo kim u istom krevetu, kašnjenja na razgovor za novi posao zbog zaboravljivosti i zalupljenim vratima od stana bez ključa, zamjeranje roditeljima, depresije i pokušaja samoubojstva, preljuba, sudskog procesa i rastave  braka od muža kriminalca. Životi tih ljudi na čudan se način isprepliću iako nisu povezani. Što im je onda zajedničko? Svi su oni nesretnici. Svi oni su poput ovisnika o svojim negativnim emocijama: grižnji savjesti, samosažaljevanju, razglabanju o prošlosti, prepričavanju negativnih iskustava, nesigurnosti, osudi, sramu, tuzi, ljutnji, zamjeranju, osjećaju bezvrijednosti, strahu, zabrinutosti, osjećaju žrtve, zavisti....ukratko o usranosti života. I Oliver koji vjeruje samo brojkama, i Margareta čiji je muž iza rešetaka i Viktor koji se stalno susreće sa "zalupljenim vratima" i Greta koja je na antidepresivima, kao da su ovisni o svim tim negativnim emocijama jer kad ih osjećaju , imaju  osjećaj da su "živi". Ili barem - življi. Njima su to  poznati, stari obrasci po kojima žive i, paradoksalno, ne žele ih maknuti jer se boje da ako se ogole i pokažu svijetu (ili barem nekim ljudima) kakvi zaista jesu, da će biti još više nevoljeni, neželjeni i odbačeni. Svi smo mi bića navike. Robovi smo rutine. Jer navika je poznata, a ego nikako ne želi nepoznato i novo. Kada odlučimo pokrenuti i napraviti promjenu, nakon prvog entuzijazma dočeka nas strah od promjene i često se vratimo na početak, u staro i poznato. Pitate se zašto bi takvo što netko čitao? To sam se i ja pitala na početku romana kad su me "pregazile" sve ove negativnosti. Ali, to je Marinin stil pisanja. Na početku imaš osjećaj da to njeno pisanje ne vodi nikuda, da opterećuje i da je besmisleno. Ali, nešto te goni da dalje čitaš i na kraju ne možeš prestati. Takav osjećaj sam imala i s ovom knjigom. Na kraju sam je gutala, guštala, smijala se, čudila se i kad sam je završila bila sam nekako ushićena i puna dojmova. Sve te emocije poput bijesa, straha, srama i krivnje koje na početku iritiraju, polako se otapaju i dolazi do promjena. Marinini likovi kao da se rješavaju rešetaka. Jedino glavni lik Oliver Radman ostaje nekako posebno intrigantan i otuđen. Hladan, ali na kraju ipak simpatičan. Jer prije paljenja 50. cigarete je ipak premoren zaspao. Na kraju mogu samo zaključiti da svatko od nas ima pravo na jedan usrani dan. Barem toliko zar ne? Imam samo jednu primjedbu na ovu knjigu. A to je naslovnica.  Nekako mi ne paše uz sadržaj knjige.