Pčelar iz Alepa – Christy Lefteri – vjera u novi početak
Uvijek se nakon čitanja ovakvih knjiga pitam koliko patnje i gubitaka može čovjek izdržati. Ovaj roman me je duboko dirnuo. Christy Lefteri piše vrlo slikovito i čitajući, u glavi mi se paralelno vrtio film u kojem sam savršeno mogla zamisliti ljude, mjesta i krajolike iz knjige. Nuri, pčelar iz Alepa sjajan je lik koji me odmah osvojio. Duša od čovjeka. Bila sam baš dirnuta njegovim entuzijazmom oko posla s pčelama koji mu je prenio njegov rođak Mustafa. Osjećala sam kroz čitanje s kolikom se strašću i predanošću posvećivao svom poslu. Tako bi to zapravo trebalo izgledati u životu. Ali onda mu je to sudbina sve odjednom oduzela. Snažan i promišljen Nuri postao je uplašen i često bespomoćan, ali nimalo manje simpatičan. Ranjiv, ali uvijek s pogledom uperenim prema novim počecima. Afra, njegova žena je umjetnica, a od svih tih silnih gubitaka je oslijepila. Nakon što su im zapalili košnice s pčelama, otjerali ih s njihove zemlje i kuće, uslijedila je još jedna tragedija - bomba je raznijela njihovog sina jedinca.
Autorica nam sudbine to dvoje Sirijaca čini toliko opipljivima i dovodi nam ih izravno u našu dnevnu sobu. To su ljudi poput nas, oni su do nedavno živjeli svoje jednostavne male živote pune ljubavi i zadovoljstva. To su ljudi koji reagiraju baš kao i mi na zločine i nepravdu s kojima se susreću. Samo su imali manje sreće na ruletu pri rođenju od nas. Siriju je uništavao građanski rat i njima je bilo jasno da, žele li spasiti živu glavu, moraju bježati. Moraju postati izbjeglice. Mustafa, Nurin bratić je svoje ženu i kćer već poslao u Veliku Britaniju, a onda je i on pošao za njima. Od njega su Nuri i Afra dobili poziv i upute za bijeg te ubrzo krenuli na dalek i opasan put. Na tom putu pratimo što sve pokreće ili opterećuje taj neobičan bračni par. Dirljiva je njihova ljubav, njihova privrženost, tjelesna povezanost, strpljivost i razumijevanje koje pokazuju jedno prema drugome. Kao par vrlo su povezani u svoj toj patnji. Njihova teška trauma opisana je na tako razumljiv i slikovit način da ne možete ne prigrliti oboje i poželjeti im najbolje što se može zamisliti. Nuri i Afra na tom svom bijegu upoznaju mnogo različitih ljudi od kojih svatko ima neku zastrašujuću priču. Susreću dobre, ali i ne baš dobre ljude. Stalno padaju, pa se uspinju, pa opet padaju. Njihov bijeg vodi ih kopnenim putem do Istanbula, a napokon se usuđuju preći u Grčku gumenjakom vođeni nadom da će doći do Engleske gdje ih već čekaju Mustafa i njegova obitelj. Mi, čitatelji, doživljavamo užasne okolnosti puta, nepovoljne okolnosti u grčkim kampovima, a kad njih dvoje konačno stignu u Englesku – težak postupak za dobivanje azila i svih potrebnih papira. Christy Lefteri nam već u prvom poglavlju daje do znanja da su Nuri i Afra stigli do Velike Britanije, tako da vam nisam ništa otkrila što ne bih smjela. Knjiga je baš jako uzbudljiva osim što je jako dirljiva.
No hoće li se Nuri i Afra ponovno pronaći i zadržati nadu u novi zajednički život odgovor je koji morate sami pronaći.
U pogovoru nam Christy pojašnjava kako je nastala ideja za njezin roman.
Christy Lefteri provela je dva ljeta u Grčkoj i radila kao volonterka u izbjegličkim centrima. Tamo je čula toliko strašnih priča koje bi, prvo je mislila, najradije voljela zaboraviti. No onda je osjetila potrebu zapisati ih i pretočiti u roman. Ova činjenica daje romanu još više autentičnosti i čini knjigu važnim doprinosom raspravi o izbjeglicama. Želim da ova knjiga dopre do što više čitatelja, a ponajviše želim da dopre do ljudi koji su prethodno zatvorili oči pred sličnim sudbinama izbjeglica posljednjih dvadesetak godina.
