Otpusno pismo – Ivica Ivanišević, Marina Vujčić

Izdavač: Hena.com Nakon Mussove ljubavne romanse između Madeline i Jonathana, koja je opisana u romanu „Zov anđela“, na relaciji New York- Pariz, a dio priče je i njihovo dopisivanje putem e-mailova i sms poruka, na čitanje mi je došla ljubavna romansa između Irene i Ignjata na relaciji Split- Amsterdam- Zagreb koja se - gle čuda,  također odvija putem elektronske pošte. Možemo li to nazvati slučajnošću ili, kako to Musso kaže – nema slučajnosti? Gdje je nestala ona prava ljubavna romantika? Čarobni susreti, ljubavni sastanci, šaputanja i fizički dodiri. Musso na kraju spaja svoje junake, a što se događa s hrvatskim razdvojenim ljubavnicima? Zaključujem da su novi romani puni ljubavi, ali u virtualnom bespuću. Život nam postaje sve više virtualan. Takve su  nove ljubavi i  novi način ljubavnog komuniciranja. Irena i Ignjat su prije 30 godina bili ljubavni par. U gimnazijskim su se danima kratko i tajno sastajali, zajedno čitali Borgesove „Maštarije“, slušali Azrin album iz 1980. i - naglo prekinuli svoju romansu. Ona je otišla na studij medicine u Zagreb, a on na služenje vojnog roka. Od onda Irena ništa nije čula o Ignjatu.  Što se s njima dogodilo u posljednjih trideset godina saznat ćemo preko njihove elektroničke prepiske. Puca li ih kriza srednjih godina? Kakvi su im brakovi? Kakve su im karijere? Irena je nekako uspjela doći do Ignjatove e-mail adrese kako bi mu uputila poziv za proslavu 30-te  godišnjice mature.  Prihvatila se tog napornog i dosadnog posla obavještavanja i okupljanja rapršenog gimnazijskog razreda samo da bi saznala što se ustvari dogodilo Ignjatu. Počinje njihovo uzajamno dopisivanje i evociranje uspomena. Irena ima samo jednu želju. Konačno se i ponovo sresti s Ignjatom, vidjeti kako on danas izgleda, zagrliti ga, vratiti mu Borgesove „Maštarije“ i možda obnoviti ljubav. Može li se ljubav obnoviti nakon trideset godina razdvojenosti? Kroz dopisivanje saznajemo da je Irena ugledna liječnica, da živi u kući na Pantovčaku u prosječno dosadnom braku s tipičnim Imoćaninom i imaju dvoje, već odrasle, djece. Ignjat nema obiteljskog života, a njegove uspomene su uglavnom povezane za Amsterdam gdje je završio još davne 1991. bježeći od rata i moguće mobilizacije. Tko je zapravo Ignjat? No, u njihovo se intenzivno komuniciranje upliće treća osoba. Tu počinje prava priča – koliko smo vjerni našim mislima koje ćemo lakše otipkati u virtualnom svijetu, koliko je moguće da se obnove stare ljubavi, je li njihova priča imala kraj ili on tek treba biti – napisan, proživljen, odigran? Ovo je roman koji je napisan četveroručno, a quattro mani, što nije rijetka pojava vani, ali kod nas... i zato preporuka za knjigu jer novi spisateljski tandem na hrvatskoj književnoj sceni je Vujčić-Ivanišević zapravo su Marina Vujčić i Ivica Ivanišević. Oboje uspješni i odlični pisci čije smo knjige čitali s guštom kad ih je svatko od njih pisao sam, a sad su udružili svoje snage i talente i dali nam odličan, zanimljiv roman koji će vas i raznježiti i nasmijati, ali ćete za vrijeme i nakon čitanja imati i neka pitanja. Hoćete li imati i odgovore? Ostaje Vam da sami provjerite.