Ostrvo pelikana – Miodrag Majić – zlo na svijetu uvijek čini čovjek

Tko ne kažnjava zlo, taj zapovijeda da se ono čini - Leonardo da Vinci Pred nama je novi, fenomenalan  roman, autora velikog hita u Srbiji  “Deca zla” koji je prodan u više od 35 000 primjeraka. Miodrag Majić, inače sudac Apelacionog suda u Beogradu, postaje  najčitaniji srpski autor. Riječ je o napetoj i dirljivoj psihološkoj  drami čija je tema ZLO koje čine obični ljudi koje poznajemo, koji su naši susjedi, prijatelji, kolege, a ponekad smo i mi sami ti koji čine zlo. Jer, prebrzo sudimo jedni drugima, a najviše volimo zaviriti u tuđe živote, o njima suditi i raspravljati iako nas se to ne tiče, a na to i nemamo pravo. Zlo nije nužno vezano za osobe kao što su bili Hitler ili Staljin. Ni po čemu posebne, sasvim obične osobe sposobne su počiniti jezive zločine, osuditi nevine, a veliko zlo čine možda „samo“ dok rade svoj posao. Rade sve po zakonu. Mediji u tome danas  igraju posebnu ulogu. Nevjerojatno je koliko u našem društvu vlada licemjerje, lažni moral, laž, korumpiranost i koliko malo treba da se čovjek proda za materijalno. Pisac Majić nudi nam priču koja je trebala biti ispričana, a koja se zasniva na činjenicama iz jednog stvarnog slučaja u kojem je nedavno sudio. Priča se razvija kroz glasove četiri glavnih junaka: depresivnog, iscrpljenog  i suicidalnog suca Pavla Dedijera, novinarke gadure Jovane te mladog romskog para – Gabrijela i Ajše. Među glavnim likovima nema klasične podjele na crne i bijele, dobre i loše. Nema nevinih i krivih, nema sretnih i nesretnih. Svi su oni to istovremeno. Romanom dominiraju  mladi Romi Gabrijel i Ajša  koji se vole, od prvog kobnog susreta i pogleda. Zar to može biti grijeh? Njihovi glasovi su mi bili i najupečatljiviji. Svi u društvu su se udružili da tu ljubav ignoriraju i to dvoje mladih ljudi unište. Jedino sudac Pavle Dedijer, sudeći romskom paru, želi biti pravedan što na kraju ima tragične posljedice. Je li život osuđen na tragedije i slomljena srca uistinu sudbina dvoje mladih ljudi koji se ne uklapaju u zacrtanu sliku društva? Ili će možda glavni junaci ipak uspjeti pronaći svoje iskupljenje? Knjiga je to  koja nas uvlači u svijet Roma, njihov jezik, folklor, običaje i razmišljanja, knjiga puna  emocija tako da sam na kraju zaplakala. Ne sjećam se kada me je neka knjiga u zadnje vrijeme tako protresla da sam pustila suzu. Količina nepravde je jednostavno  nepodnošljiva. A istovremeno tako bolno autentična i istinita… Ipak, ovo je roman koji vjeruje u čovjeka - čovjeka koji je u neprekidnoj potrazi za pravdom. Istovremeno, razobličuje licemjerje, predrasude, primitivizam, sebičnost, intelektualno siromaštvo i površnost. Jer ZLO nikada neće samo od sebe prestati postojati. Ono postoji u svakome od nas, upozorava nas da u svakom trenutku možemo stajati pred izborom koji se u jednom trenutku može činiti bezazlenim, a u drugome nas može zauvijek obilježiti. Moramo mu se oduprijeti i suprotstaviti. Onako kako se to dogodilo sucu Pavlu i novinarki Jovani. Sviđa mi se povezivanje radnje sa simbolom pelikana i smještanjem radnje oko otoka na Skadarskom jezeru. Alkemičar mora proći i putem pelikana koji kljunom probada vlastite grudi ne bi li svojom krvlju nahranio mladunčad. U srednjovjekovlju to se često povezivalo s pojmom žrtvovanja  koje je nužno da bi alkemičar dosegnuo istinsku duhovnu čistoću, dok pelikan u kršćanstvu prolijeva svoju krv za oprost naših grijeha. Tu je i poveznica sa zloglasnim zatvorom na otoku Alcatraz što u prijevodu sa španjolskog jezika označuje pelikana, a otok je dobio ime upravo po tim pticama. Navodno ga je još davne 1775. godine španjolski istraživač Juan Manuel de Ayala nazvao La Isla de los alcatraces. Glasine i legende o  duhovima zatvorenika koji su u pokušaju bijega umrli u vodama oko zloglasnog zatvora Alcatraz i dalje žive. Moja poruka je jasna – čitajte Majićeve knjige.