Orhan Pamuk- Čudne misli u mojoj glavi

Izdavač: buybook „Čovjek u gradskoj gužvi može biti sam, ali ono što grad čini gradom jeste mogućnost da čovjek svoje čudne misli sakrije u mnoštvu.“ Ovo djelo predstavlja jedan od onih društvenih romana kojima savršeno polazi za rukom da unutar opće poznatih historijskih obilježja jedne države i njene borbe sa različitim ideologijama, prikaže i zadrži karakteristike privatnog, patrijarhalnog života. Sponu između ruralnog i urbanističkog života predstavlja Mevlud Karataš, prodavač boze, tamnožućkastog, gustog pića sačinjenog od kukuruznog kvasca sa dodatkom alkohola. Ono što ovaj roman čini posebnim i primamljivim čak i za one koje ranija autorova djela nisu privukla, jeste upotreba posebnog književnog stila, često obraćanje raznih likova čitaocu, stvaranje bliskosti i povjerenja, a iznad svega toga konstantna odbrana vlastitih stavova i strah padanja u beznačajnost unutar nadasve značajnog perioda u turskoj historiji, ali i u Mevludovom privatnom životu od kraja šezdesetih godina dvadesetog stoljeća pa sve do danas. Hasan i Mustafa, dva brata iz malog anadolskog sela, napustiti će svoj rodni kraj i zaputiti se u Istanbul u želji da sebi i svojim porodicama osiguraju bolju egzistenciju. Živeći u maloj, ali ne suviše tijesnoj baraci, Mustafa će uvidjeti priliku da svog dvanaestogodišnjeg sina Mevluda dovede u prijestolnicu kako bi mu omogućio srednjoškolsko obrazovanje. Mudriji Hasan će također za sobom dovesti i svoja sina, Korkuta i Sulejmana. Od početka naviknuti da život nije skup predodređenih nego pravilno promišljenih poteza, Aktaševi će živjeti u većoj kući na susjednom brdu, ne mareći zbog toga što Mustafa Karataš i njegova porodica također polažu pravo na svoj udio. Zbog ilegalne tapije na zemljište Mustafa je svjestan da će, ukoliko se pobuni protiv svog brata, i sam izgubiti svoju skromnu straćaru. Simbolična pobuna uslijediti će u promjeni prezimena koja će rodbinu obilježiti ne samo u privatnom, već nadasve i u društvenom pogledu. Mevludov karakter biva osuđen na promjenu već po samom dolasku u Istanbul. U želji za osobnim napretkom, a istovremeno ne želeći razočarati očeva očekivanja, Mevlud isprva uspješno balansira između srednjoškolca i prodavača boze. Neuspješan u stvaranju vlastitog društvenog identiteta, Mevlud se za razliku od svojih rođaka, ne uspijeva izboriti sa previranjima između nacionalista i komunistički orijentiranih ljevičara. Za njega zvanični stav biva konstantno potisnut nestabilnim ličnim mišljenjem što izlazi na vidjelo prilikom druženja sa mladim, oportunistički nastrojenim Kurdom Ferhatom. Kasnonoćno prodavanje boze po mračnim istanbulskim ulicama i samozadovoljavanje u tami male nastambe, stvoriti će u Mevludu snažnu, mada pasivnu privlačnost prema ženama. „Možda je u tome bila njegova greška. Imao je dvadeset pet godina i optimistično je mislio da će moći ispraviti svoje nedostatke.“ Vjenčanje starijeg Mevludovog rođaka za najstariju kćerku Grbavca Abdurahmana, udovca koji nakon smrti supruge živi sa tri kćerke u susjednom anadolskom selu, Aktaševe će koštati izvjesnu količinu novca prilikom potkupljivanja podmuklog starca, ali sudbina se ne da potkupiti. Ona će i ovdje povući svoj potez... „Mevlud je, osim što je osjećao da poznaje Rajihu godinama, povremeno iskreno pomišljao da je svoja pisma pisao nekome poput nje, možda upravo njoj.“ Mevludu će za oko zapasti jedna od dvije mlađe sestre Korkutove supruge Vedihe. Ona sa lijepim očima. To će u povjerenju reći svom rođaku Sulejmanu. Narednih nekoliko mjeseci, za vrijeme služenja vojnog roka, Mevlud će pisati pisma hvaleći djevojčine oči. Pisma će posredstvom povjerljive Vedihe stizati do njene sestre Rajihe. Znajući da Grbavac Abdurahman za ruku svoje kćeri traži znatnu količinu novca, Mevlud će uz Sulejmanovu pomoć ukrasti Rajihu. A nije lako ukrasti djevojku. Pogotovo kada kasno shvatiš da ona kojoj si pisao pisma, nije ona koju si gledao. „Kažu da problem ugovorenih brakova nije u tome što se žena udaje za nekog koga ne poznaje, nego zato što mora voljeti nekog koga uopće ne poznaje... Ustvari, mora da je djevojci lakše udati se za nekoga koga ne zna, jer, vjerujte mi, kad ih upoznate, muškarce je još teže voljeti.“ Po starom turskom običaju, ne valja da se mlađa kćerka uda prije starije. Mevlud je dobio stariju, Rajihu. Živjeli su sretno, što je najviše izluđivalo Sulejmana. Za sebe će pokušati “kupiti” najljepšu, najmlađu Abdurahmanovu kćer Samihu. Mevlud ostaje vjeran, kako Rajihi tako i sebi. Od jeseni do proljeća prodaje bozu i jogurt, a ljeti prodaje sladoled. Kada ulični prodavači postanu višak urbaniizacije istanbulskih ulica, Mevlud otvara radnju u kojoj prodaje bozu. Kada se drugima čini da zarađuje premalo, Mevlud postaje čuvar parkinga i inkasator za naplatu struje. Svo to vrijeme dok drugi žive za novac i traže svoj položaj u društvu koga im neće oteti burna previranja u haotičnoj Turskoj, Mevlud ima čudne misli u svojoj glavi, ali i čudesan mir u svom srcu. Samo on zna kome je pisao pisma i koga voli. Ako pružite šansu ovoj knjizi, saznati ćete to i vi. Saznati ćete i zašto se sve do ove knjige nisam smatrao fanom Orhana Pamuka… Preporuku napisao: Ismar Krdžalić photo: cupblog.org