Oporavak Rose Gold – Stephanie Wrobel – narcisoidna majka koja boluje od Muenchausenovog sindroma

Rose Gold Watts provela je skoro 18 godina u uvjerenju da je teško bolesna, ovisna o invalidskim kolicima kao i o cijevčicama za hranjenje sve dok nije otkrila da je zapravo truje - majka. Nakon pet godina zatvora, Patty Watts i dalje tvrdi da je nevina, a Rose Gold poziva majku da ostane s njom i njezinim novorođenim sinom. Patty vjeruje da joj se  pokorna kći vratila, no ima li Rose Gold mračnu stranu i tko od njih dvije  govori istinu? I majka i kći su mi bile pomalo anitpatične i poremećene, ali ovo je knjiga koja se ne ispušta iz ruku. Likovi nisu tu da bi nam se svidjeli. Dvostruki narativ i različite vremenske linije pomažu zadržati neizvjesnost u ovom nevjerojatno napetom psihološkom romanu o bolesnom odnosu majke i kćeri u kojem narcisoidna majka Patty svoj ego hrani emocionalnim iskorištavanjem svoje kćeri  Rose kao najlakšim izvorom “narcisoidnog snabdijevanja” koji se u toj obitelji prenosi generacijama. Majka nije uvijek najbolja za svoje dijete iako to volimo naglašavati i uzimati zdravo za gotovo. U psihologiji se takvo ponašanje prema djetetu koje je po majci stalno bolesno, slabo i nemoćno, a zapravo mu nije ništa, naziva i Muenchausenov sindrom: majka se želi prikazati kao žrtva i dobiti priznanje okoline. Važno joj je imati publiku preko koje će utaživati svoju emocionalnu glad. Obično čitamo trilere u kojima pratimo zlostavljanje i sam zločin, a u ovom romanu vidimo što se događa nakon što je majka uhvaćena i puštena nakon petogodišnjeg  izdržavanja kazne zbog zanemarivanja i zlostavljanje kćeri jedinice. Nakon izlaska iz zatvora, u kojeg je majku  spremila upravo vlastita kćer, majka  je  spremna započeti novo poglavlje u svom životu i vratiti se što bliže kćeri. Jer upravo godinu dana prije puštanja, njih dvije  su se ponovno međusobno povezale, sklopile novi  mirovni ugovor  stavljajući sve karte na stol. Kao čitatelj sam bila malo skeptična oko toga. Je li moguće da je kći toliko naivna? Ili se ipak tu radi pomalo  o Stockholmskom sindromu (kada žrtva zavoli svog zlostavljača). Dakle, iako je Rose pretrpjela puno boli, patnje i straha, može li tako lako ponovno vjerovati majci? Kad izađe iz zatvora majka postaje sa  svojom kćeri bliža nego li je ikad bila -  Rose Gold joj omogućuje da ostane s njom i sinčićem  Adamom koji ima tek dva mjeseca u njihovom novom domu. Moramo se pitati: kako nakon toliko godina mučenja od vlastite majke, Rose Gold može oprostiti svojoj majci? Je li Rose Gold baš toliko nevina kao što ljudi misle ili i ona ima skriveni program? Da, priča će vas “zarobiti” ali je i stil pisanja dojmljiv. Ovo je roman mračne neizvjesnosti, bizarnih preokreta koje prate unutarnji tmuran i ograničen svijet narcisoidne osobe. Narcis pokušava pomoću laži obraniti svoje lažno ja. Laži mu služe za održavanje kontrole nad drugima jer se boji da bi istina mogla probiti oklop koji ga štiti od njegove brižno čuvane tajne osjećaja bezvrijednosti. Zapamtite da narcisi nemaju kapacitet za ljubav i s vremenom će se teško promijeniti. Za narcisa je ljubav samo igra. ⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀ Čitajte ovu knjigu otvorenog uma i svidjet će vam kao i meni. Postoje glasine da je talentirana autorica ideju za ovaj roman dobila na osnovu istinite priče o Gipsy- Rose (čak se i poigrala s imenom glavne junakinje) u kojoj je mlada djevojka također bila zlostavljana od strane majke i cijelo djetinjstvo prikazivana bolesnom i nemoćnom. Gypsy Rose imala je leukemiju, astmu, mišićnu distrofiju i alergiju na šećer, dok su joj komplikacije tijekom preranog porođaja oštetile mozak, što je rezultiralo mentalnom sposobnošću sedmogodišnjakinje. Redovito joj je majka - Dee Dee,  brijala glavu  kako bi izgledala kao da je prošla kemoterapiju, a Gypsy Rose prisiljavala  da bude u invalidskim kolicima - unatoč tome što joj zapravo nisu bila potrebna. O toj istinitoj priči postoji i dokumentarno igrani film. Googlajte. Preveo: Damir Biličić Znam da ovakve knjige uznemiruju i da se čine nerealnim. Ali i sama sam bila svjedokinjom bolesnog odnosa majke i kćeri. Osam godina sam išla u razred s djevojkom čija je majka bolovala od shizofrenije. Svaki dan bi ju čekala ispred škole, svo vrijeme trajanja nastave. Uvijek na istom mjestu, pogleda uperenog u prozor našeg razreda. Bez obzira na vremenske uvjete. U jednom trenutku je zahtijevala da zajedno s kćeri prisustvuje nastavi. No to školska pravila nisu dozvoljavala. Jednom smo čak morali angažirati policiju i vatrogasce kako bi djevojku izbavili iz stana  u kojem ju je majka danima držala zarobljenom i izgladnjelom. Nisu jele jer se majka bojala da netko truje hranu.  Bilo nam je to itekako stresno i šokantno. ⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀⠀