O vremenu i vodi – Andri Snaer Magnason – je li prekasno sve dok su ljudi vođeni pohlepom i lovom na besmislena potrošna dobra?

Jeste li čuli da za 262 godine neće biti ledenjaka ako se nastavimo ovako neodgovorno i pohlepno ponašati? Ovu knjigu sam navečer prije spavanja uzela prolistati i vidjeti o čemu se radi. Samo onako, informativno. Ali već nakon prvih desetak  stranica više je nisam mogla ispustiti iz ruke. Ova, rekla bih prije svega autobiografija, čita se s velikim zanimanjem, puna je zanimljivih činjenica, osobnih obiteljskih događaja i uspomena, svojevrsni je putopis po Islandu, ali i izvan njega. Napeta je jer pisana i kao upozorenje o tome da propadaju temelji života, temelji same Zemlje. Ljudi se i dalje ponašaju kao da atmosfera može prihvatiti beskonačno mnogo emisija plinova, kao da mora mogu prihvatiti beskonačno mnogo otpada, kao da se tlo može neprestano obnavljati ako mu se da samo malo više gnojiva, kao da se životinjske vrste mogu neprestano sklanjati u stranu kako bi se čovjek još više raširio. Upravo kroz tu prizmu je ova knjiga  edukativna i nadasve inspirativna jer prikazuje posljedice globalnog zatopljenja na radikalan i nemilosrdan način kroz primjere koji su svima razumljivi dok istovremeno kao čitatelji ne možemo ostati ravnodušni. Ukratko, napisana je briljantno. Razgovori s Dalai Lamom su dirljivi. Šokantan je primjer tvornice aluminija na Islandu zbog koje je priroda nepovratno žrtvovana kako bi proizvodili besmislene stvari poput aluminijskih limenki. Osim toga, Andri Snaer Magnason koji se kandidirao na islandskim predsjedničkim izborima 2016., kao da želi uhvatiti i zaustaviti vrijeme i zato prikuplja toliko zanimljive priče svojih tri djeda i dvije bake. Oduševile su me anegdote u kojima priča o toboganima i letenju, o Dalai Lami i budizmu, o nordijskoj mitologiji i povijesti, o rezervoarima i topljenju ledenjaka, Robertu Oppenheimeru i Jamesu Wattu, krokodilima, o šestom masovnom izumiranju, koncentraciji ugljičnog dioksida i Eyjafjallajökullu, ribama i  plastičnom otpadu, koraljnim grebenima i logaritmima. Najviše su mi se sviđala poglavlja gdje Magnason priča o svojim bakama i djedovima, kako su živjeli, čime su se bavili, koliko su voljeli svoj Island, kako su se snalazili i kako je obitelj najvažnija ljudska zajednica na zemlji. Na temelju vlastite obitelji (autor  ima četvero djece – jednog sina i tri kćeri), prethodnih generacija i osobnih iskustva Magnason izvještava koliko su se život i priroda na Islandu, ali i ostatku svijeta, promijenili za vrijeme industrijalizacije. Pritom ilustrira dramatične promjene koje su se dogodile u životu čovjeka. Knjiga je zbog toga jako atmosferična i vrlo poučna sa živim, relevantnim i zastrašujućim događajima. Ovo je vrlo otvoren pristup važnoj temi. Opisi su popraćeni fotografijama iz ranijih vremena, a kad ih pogledate osjetit ćete dašak prošlosti. Da je čovječanstvo razumno i dovoljno budno morali bismo ubrzo pasti u svojevrsnu masovnu histeriju, a sva postojeća zvona za uzbunu morala bi glasno zvoniti! No pojmovi kao što su: zakiseljavanje mora, otopljeni ledenjaci, rekordna toplina, efekt staklenika u kombinaciji s raznim mjernim jedinicama  nam ništa ne znače ili ne razumijemo njihovu dubinu, pa svi nastavljamo kao i obično. Andri je u ovoj knjizi pronašao riječi kako bi nam približio situaciju. Zvona zvone na najjače i morali bismo  djelovati odmah. Na tragedije reagiramo izrazima suosjećanja i promijenjenim profilnim fotkama na Facebooku kad se katastrofe dogode na našem pragu i primijetimo ih, ali ako je nešto daleko i još mi to ne možemo shvatiti – to postaje nebitno.   Moja velika preporuka da čitate ovu dosljedno uvjerljivu i jednostavno napisanu knjigu koja je informativna i čitljiva kao roman od prvog do zadnjeg retka. Klimatske promjene se tiču svih nas, dobro je poznat slogan... a ova  knjiga još jasnije govori: Klimatske promjene se tiču MENE. Prevela: Vanja Veršić